Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Što mladima nosi mlado lito

Jučer, danas, malo sutra

S time što nas uistinu čeka u Novoj godini nitko normalan nije razbijao glavu dok su oko nas praskale petarde, tukli tondini i rebumbavale rokete, a jeftini spumante točio se u slapovima. Nitko osim roditelja razularenih tinejdžera na korak ili dva do punoljetnosti.

Sjedite tako u automobilu, u dogovoreno vrijeme – a istekla je treća ura mladoga lita - na utanačenome mjestu – kojih stotinjak metara daleko od kafića iz kojega grmljavinu zvučnika nadglasava vrištanje klinaca. Vaše kćeri ili sina još nema, pa nervozu pokušavate držati u leru bistreći u mislima velika, sudbonosno važna pitanja opstojnosti naše države, kontinenta i svijeta kao takvog. Samo, teško je sačuvati fokus dok vam pred očima promiču mulci i mulice vidno narušena zdravlja.

Momci se uglavnom razilaze u formacijama udarnih trojki: u sredini se klatari dečko toliko drven da ga možeš piliti, a slijeva i zdesna pridržavaju ga dva prijatelja u jedva nešto boljoj kondiciji. Do prije koju godinu ti su se klinci igrali Pokemonima, a danas suvereno vladaju performansama jednog iz japanske menažerije likova – naime, uživljavaju se u ulogu Rigachua. Cure, naravno, izgledaju još tužnije dok puštaju dušu iza zidića, kioska, pitara ili vespe, a brižne ih prije majčinski pridržavaju za čela.

Kako se posrnula mladež primiče vašemu autu, u želucu vam se stišće grop. Upirete pogled u lelujave siluete, pokušavajući razabrati svoje dijete, da bi nakon nekog vremena s olakšanjem zaključili kako to ipak nije vaša curica ili dečko. A onda se u daljini ukažu neki novi teturavi obrisi i crne slutnje iznova proključaju: “Ma nije valjda on/ona?! A čut će me, oće, majke mi, neće više vidit ni sunca ni miseca...”

Ateist u molitvi

Identifikaciju dodatno otežava željezni dress-code kojega se suvremena mladež pridržava dosljednije od vršnjaka iz Sjeverne Koreje. Sve cure – ali doslovno sve, bez jedne jedincate iznimke – nose crne minice koje bismo hladnokrvno mogli zvati i nešto izdašnijim pripašnjačama – te čak i trijezne jedva održavaju ravnotežu na štiklama vrtoglave visine. (Usput, prodaju li se te čudovišne cipele u paketu s maskama za kisik?!) Za mušku pak uniformu modni mačci bi rekli kako se radi o inačici smart casuala u kojoj prevladava crna boja. I svi klinci izgledaju isto, ali barem pogled na njih ne izaziva sablazan.

Kako vrijeme odmiče, a vaše potomčice odnosno potomka još uvijek nema na checkpointu, rastu i bojazni.

Kad dosegnu vrhunac, izlazite iz auta i korakom koji bi trebao sugerirati odlučnost, a ustvari jedva prikriva strah koji vas ždere, krećete prema epicentru silvestarskog delirija.

Tamo vas dočekuje zaštitar kojemu ništa ne trebate objašnjavati. Niste, naravno, ni prvi ni zadnji roditelj koji se obraća djelatniku s kavanskoga šaltera za izgubljene stvari, panično tražeći zatureno dijete.

U stopu slijedite plećatoga momka obrijane glave, a mozak vam već vrije od zlokobnih slutnji. Sudarate se s klincima crvenih bjeloočnica, koji teškom mukom uspijevaju artikulirati isključivo samoglasnike. Dok zaštitar razgrće djecu kao prodavač jelke na božićnome sajmu, vi se, čak i ako ste ateist, predajete molitvi.

Negdje na polovici vašeg obraćanja Svevišnjemu, u dubini prostorije opažate svoju kćer ili sina. Veselo vam maše, izgleda čak pristojno, pa počinjete osjećati neodoljivu potrebu da visoko podignete ruke i gromko uskliknete “Praise the Lord!”

Ponor dižgracje

Naravno, kad konačno dođete doma, vaše će dijete usnuti čim dodirne jastuk. Vi ćete se pak u krevetu prevrtati barem sat ili dva, pritisnuti novom rundom ako ne baš crnih, a onda mišje sivih misli.

Za početak, nije li prirodno – pogotovo ako ste sredovječni, umorni, štufi i grintavi - osjećati zavist prema klincima pred kojima je cijeli život? Naravno da jest, ali vi svejedno ne možete uteći raspoloženju kako bi tu djecu zapravo trebalo sažalijevati.

Prije šest godina, kada je kriza tek počinjala, djevojčice su brijale na Hello Kitty i Barbie, a dječaci na akcijske figurice superheroja i mutanata. Danas su skoro pa odrasli.

Ako njih pitate, dosegnuli su punu zrelost, premda im ja, kad ih vidim onako slavljenički nakićene, ne bih priznao građanska prava još barem deset godina. Proteklo je, dakle, dovoljno vremena da se ljupki mališani pretvore u momke i cure koji raspiruju jezu u svojih roditelja, ali, očito je, premalo godina da bi se ova uboga zemlja iskobeljala iz ponora dižgracje. Što je najgore, nitko ozbiljan ne može vas utješiti čak ni suzdržanom prognozom izlaska iz krize.

Poslije svega, dođe vam da ustanete iz kreveta i dok konobari metu srčiku i opuške kojima su slavljenici zastrli pod kafića, zamolite ih za bocu žestice, ako je koja utekla žeđi mularije. Jer, možda klinci i nisu baš skroz blesavi kad nalivaju tintare.

Ups, skoro sam zaboravio: sretna vam Nova godina!

Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska