Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Dokazano - Hrvati veći katolici od Pape

Jučer, danas, malo sutra
Znate li tko je Vincenzo Paglia? Nema veze, ni moja malenkost nije imala pojma, ali zato je tu blaženi Google.

Dakle, dotični je rođen 1945. godine u malome mjestu Boville Ernica, blizu Frosinonea, gradića za koji, pretpostavljam, također niste nikada čuli, a koji se nalazi sedamdesetak kilometara jugoistočno od Rima.

Na Lateranskom sveučilištu diplomirao je teologiju i filozofiju, a pedagogiju u Urbinu. Za svećenika je zaređen 1970., a papa Ivan Pavao Drugi imenovao ga je biskupom dijaceze Terni-Narni-Amelia 2000. Dvije godine kasnije, ukazom pape Benedikta XVI., postavljen je za predsjednika Međunarodne katoličke biblijske federacije.

Od 2004. do 2009. predsjedao je Vijećem za ekumenizam i dijalog te Talijanskom biskupskom konferencijom.
U domovini je naročito cijenjen zbog zasluga u pokretanju Fonda solidarnosti, inicijative koja pruža financijsku potporu obiteljima koje su najteže pogođene ekonomskom krizom. Izvan granica zemlje štuju ga zbog napora koje je uložio na uspostavi odnosa između Albanije i Svete Stolice. Bio je, naime, prvi svećenik koji je ušao u tu zemlju nakon sloma komunizma i jako se angažirao na pitanju povrata crkvene imovine.

Godine 2011., kao jedan od prvih članova, imenovan je u Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, i to s mandatom od pet godina. Godinu kasnije proglašen je predsjednikom Papinskog vijeća za obitelj.

Antikatolički film

Premda, kako vidimo, prezaposlen na različitim stranama, monsinjor Paglia ima vremena za radosno obnašanje još jedne dužnosti: on je, naime, i predsjednik Festivala naroda i vjera, koji se svake godine održava u Terni. I tu otprilike dolazimo do razloga zbog kojega sam se uopće odlučio predstaviti vam lik i djelo ovoga visokog prelata.
Prije nekoliko dana, žiri dotičnoga festivala, čiji je počasni predsjednik ugledni poljski redatelj Krzysztof Zanussi, najboljim filmom u konkurenciji proglasio je “Svećenikovu djecu” redatelja Vinka Brešana i scenarista Mate Matišića.

Pretpostavljam kako nije potrebno podsjećati, ali što ću kad sam zlurad, to je jače od mene... I prije negoli je ova komedija stigla u naša kina, počela se orkestrirati kampanja protiv filma koji je “na neviđeno” proglašen antikatoličkim. Nakon što je već u prvim danima prikazivanja postalo jasno kako se radi o pravome hitu, nabacivanje blatom na film i njegove autore dobilo je dodatno ubrzanje. O “Svećenikovoj djeci” pozvanima su se osjetili kazati koju i anonimni župnici i ugledni teolozi.

Tako je, primjerice, dr. Suzana Vuletić, docentica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, u izdašnom eseju potanko nabrojila sva gruba posrnuća filma. Ona je, naime, ustvrdila kako ovo djelo “Crkvu, vjeru i njene ‘provoditelje’, svećenike, prikazuje kao krajnje devijantne osobe, u svakom pogledu”.

Nadalje, “pobožni vjerski puk se u ovom filmu prezentira kao primitivna masa, bez vlastitih egzistencijalnih stavova i odgovornosti za povjereni im život, koji oni prepuštaju dobro izverziranim i školovanim ‘obmaniteljima’ Crkve”. Hoćete još? Izvolite: “instrumentalizira se vrijednost svetog sakramenta ispovijedi kao de-penalizirani i de-kriminalizirani oblik Crkvene povlastice olakog i zapovjedano prešutnog prelaženja preko počinjenih zločina i neodgovaranja za iste”.

Zaobići, dakako

Ovdje citirane točke tek su manji dio opsežne, minuciozno ispisane optužnice koja ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi da bi svaki čestiti Hrvat i katolik trebao u širokome luku zaobilaziti kinodvorane u kojima se “Svećenikova djeca” prikazuju.

Ukratko, film s takvim “preporukama” teško bismo mogli zamisliti i na nekom, sasvim imaginarnom, festivalu anarhista na amfetaminima. Ali, vidi vraga, “Djeca” su bez ikakvih teškoća ušla u službeni program festivala čija je vjerska inspiracija ugrađena već u njegovo ime.

I ne samo to, ta tobože skandalozna priča – koja je, uz ostale, ojadila i našeg uglednog bibličara Adalberta Rebića − zakićena je glavnom nagradom.

Što nam, poslije svega, preostaje zaključiti: da je Lateransko sveučilište, u usporedbi s đakovačkom Teologijom, zapravo Kolarčev narodni univerzitet ili Politička škola u Kumrovcu? Da je Međunarodnom katoličkom biblijskom federacijom predsjedavala teška neznalica, ni do koljena našemu ekspertu?

Da smo epilogom slučaja “Svećenikova djeca” konačno dobili nepobitni, znanstveni dokaz stare slutnje kako su Hrvati veći katolici od pape? Odgovor ljubazno prepuštam vama.

Ivica ivanišević
foto: NEJA MARKIČEV IĆ / cropix
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 6FirstPrevious[1]23456Last