Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Život u ritmu kaptolske marče funebre

Jučer, danas, malo sutra

Nije pristojno prisluškivati tuđe razgovore, ali koji put se i protiv svoje volje morate uživjeti u ulogu špije. Sjedite li na polupraznom štekatu u opustjelom centru grada, na pjaceti orubljenoj kamenim kućama od čijih se pročelja odbijaju zvukovi kao ping-pong loptice od reketa, čut ćete i kruljenje konobareva želuca, a kamoli tek prijateljsku ćakulu djevojaka za susjednim stolom.

Dok sam usrkavao posljednje kapi kratkog espressa, jedna od cura vratila se u prošlost, njoj – razumljivo - daleku, jer je tada bila upola mlađa, a meni neobično blisku, jer devet godina i nisu bogzna što na skoro pa okruglu polovicu stoljeća u životnome kalendaru.

Dunkve, djevojka se prisjetila dana kada je sjedila u klupama Osnovne škole “Marjan”. Jednom prigodom, učenike i nastavnike posjetom je obradovao tadašnji premijer, svojedobno i sam polaznik slavne skule na padini mitskoga brijega. Kako i priliči, najdraži gost primjereno je dočekan programom po tradicionalnome ključu: red prpošnih pjesmica, red prigodnih recitacija. A među ostalim dojmljivim srokovima, mogao se čuti i ovaj: “Nek drugima bude krivo, naš je đak Sanader Ivo!”

Kako sam čeljade sa savršeno nepouzdanim pamćenjem, zapravo na korak do demencije, a kimilsungovski štih anegdote učinio mi se mrvicu pretjeranim čak i za poslovično groteskne hrvatske prilike, ovo sam svjedočenje pokušao provjeriti na internetu. I, naravno, nisam trebao guglati do iznemoglosti. Jer, pretraživač je odmah izbacio link na članak objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 21. studenoga 2004. godine.

Dan prije Sanader je fakat posjetio svoju staru školu, a tamo su ga uistinu dočekali s citiranim, neobično dirljivim stihom. Priča je čak i mrvicu bizarnija nego što mi se isprva činila, jer je program razdraganih učenika Sanader pratio iz klupe u kojoj je sjedio zajedno s kolegom iz školskih dana – glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem.

Padaju stupovi društva

Ali vratimo se mi djevojci kojoj imam zahvaliti na rijetko zabavnom flashbacku. Unatoč odgoju po pedagoškoj matrici iz Pyongyanga, ona je očigledno izrasla u bistru i obrazovanu gospođicu. Ne znam, dakako, cijepa li dotična atome s istom onom lakoćom kojom kuhari sjeckaju kapulu, ali sam se iz prve ruke – zapravo uha, dok sam osluškivao, a ne prisluškivao njezin telefonski razgovor – osvjedočio kako besprijekorno govori engleski.

Ne znam, također, je li već diplomirala ili se to tek sprema učiniti, ali bih se, na žalost, mogao kladiti da će njezin kartonski tuljac sa zarolanim listom papira na kojemu je utisnut suhi žig ovog ili onog fakulteta, dugo, beznadno dugo, možda i dovijeka skupljati prašinu na vrhu ormara.

Generacija koju su tjerali da divinizira hohštaplere s desnicom na srcu i ljevicom u tuđem novčaniku konačno je odrasla. Činjenica što su odgajani u duhu koncelebracije jeftinog domoljublja, zapravo ideološke magle puštene da bi se zaklonio pljačkaški core business zajedničarske elite, nije ostavila trajne posljedice za njihovo duševno zdravlje. Ali je trajno obilježila njihove šanse za budućnost.

Odnosno, budućnost im je bespovratno oduzela. Djevojka sa štekata na dobrome je putu da se pridruži nepreglednome mnoštvu klinaca bez zaposlenja, ali i izgleda da će ga u neko dogledno vrijeme dobiti, a takvih je službeno 52,8 posto od ukupne populacije mladih, ma koliko tu sumornu statistiku pokušao relativizirati premijer Milanović. Dok ona i njezini vršnjaci iz dana u dan svjedoče kako se slamaju i propadaju nekadašnji stupovi društva, do jučer nedodirljivi čimbenici o čijim su slavnim likovima i djelima u školi tronuto recitirali dojmljive pjesmuljke, u prah se mrve i posljednje nade da će sadašnji dvadeset-i-nešto-godišnjaci dobiti zaposlenje prije, recimo, staračkih pjega.

Životarenje kao sudbina

Svojim potomcima ne ostavljamo ništa osim dobrih izgleda da životare u državi koja se ubrzano talibanizira, u kojoj ritam života preko svojih laičkih ekspozitura diktira Kaptol, a taj ritam sve zlokobnije sliči marči funebri.

Sudbinu toga žrtvovanog naraštaja valjalo bi imati na umu dok se budu ispisivale optužnice svim do sada uhapšenim – i onima koji će to tek postati! - teškašima s naše javne, političke i poslovne scene. Jer, oni nisu maznuli samo desetke i stotine milijuna kuna ili eura. Oni su – ma koliko to patetično zvučalo – onako usput ukrali i budućnost našoj djeci. A taj zamračeni futur nikada nitko neće moći nadoknaditi ili, recimo, prebiti pljenidbom nelegalno stečenih slika ili nekretnina.

Ivica ivanišević
FOTO: NIKŠA STIPANIČEV / CROPIX

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 7FirstPrevious[1]234567Last