Novosti Hrvatska

dossier

Žrtve Udbe (3): Jelić je preživio atentate, pa su ga ubojice otrovali

dossier

Njemačka policija imala je informacije o planiranim likvidacijama hrvatskih emigranata

Hrvatske emigrante, članove Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) u Francuskoj, Antu Znaora, rođenog u Zmijavcima, i Josipa Krtalića iz Orahovice kod Konjica, bilo je lako nagovoriti na akciju protiv jugoslavenskih interesa. Među njih se ubacio agent “Lazo”, odnosno “Šime”, i uvjerio ih u potrebu miniranja zgrade jugoslavenskoga konzulata u Trstu. “Šime” je obećao nabaviti automobil i pakleni stroj. Znaor, Krtalić i “Šime” prešli su francusko-talijansku granicu 15. kolovoza 1968.

Sljedećeg dana, neposredno pred samu akciju, “Šime” je zatražio da se zaustave na parkiralištu, svega kilometar od konzulata. Kratko nakon što se odmaknuo od automobila, pripremljeni pakleni stroj je eksplodirao i raznio automobil. Znaor i Krtalić su na mjestu poginuli, a “Šime” je pobjegao. Prema kasnijim iskazima visokih dužnosnika Udbe, atentat je organiziran uz pomoć direktora Instituta za bezbednost u Beogradu, koji je pribavio pakleni stroj.

Bomba u restoranu

Mirko Čurić rođen je 5. ožujka 1932. u selu Korita kod Tomislavgrada. Emigrirao je u Njemačku u travnju 1957. godine. Kao i većina novopridošlih emigranata, radio je teške fizičke poslove, a kad je uštedio nešto novaca, zakupio je i vodio restoran u Münchenu. Čurić je po običaju dolazio u 8.00 sati u svoju gostionicu. Tako je bilo i ujutro 10. travnja 1969. Ovoga puta na ručki vrata našao je obješenu najlonsku vrećicu s nekakvim otpacima.

Ne sluteći ništa sumnjivo, pokušao ju je skinuti s vrata, no, čim ju je dotaknuo, odjeknula je snažna eksplozija, koja je Čuriću raznijela obje ruke i rasparala mu trbuh. Čurićevo ubojstvo nije iznenadilo njemačku policiju, koja je znala da je njegovo ime treće na listi za likvidaciju jugoslavenskog konzula u Münchenu.

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Beograd je razmišljao o ubojstvu Branka Jelića, rođenog 1905. u Docu Donjem u podnožju Mosora, organizatora ustaškog pokreta.

Udba ga je 1950. pokušala oteti. Otmičari, u odorama engleskih vojnika, oko pet sati ujutro upali su u Jelićev stan, ali on se, sluteći opasnost, dan prije odselio iz Düsseldorfa u Berlin. U ljeto 1968. godine pojavio se u Berlinu izvjesni Anton sa zadatkom da utvrdi Jelićeve običaje kako bi ga se moglo oteti ili ubiti. Informacije je, po vlastitu priznanju, dostavljao osobno šefu Udbe u Hrvatskoj. Razotkriven je, uhićen i deportiran u Jugoslaviju.

Ali, već početkom te godine Jelićev tajnik u kojeg je imao ogromno povjerenje, počeo je surađivati s jugoslavenskom Vojnom misijom u Berlinu, a ona ga je predala na vezu Centru SDS Rijeka. Dana 3. travnja 1968. tajnik je doputovao u Rijeku i započeo suradnju s operativcem koji mu daje pseudonim “Mišo”.

Eksploziv na pločniku

Dr. Branko Jelić je 10. rujna 1970., napustio stan i uputio se do svoje liječničke ordinacije. Kad je stupio na nogostup, eksplodirala je bomba, no Jelić je bio samo lakše ranjen. Policija je utvrdila da je eksploziv postavljen dva tjedna ranije. Atentatori su proveli žicu dugu više od tristo metara, preko ulice u dvorišnu zgradu, odakle su promatrali Jelića.Novi pokušaj atentata uslijedio je 5. svibnja 1971. Opet je eksplodirala bomba zakopana na pločniku pred ulazom u Jelićevu ordinaciju.

Istraga je pokazala da je bila aktivirana automatskim paljenjem iz udaljenosti od oko dvjesto metara. Jelić je zadobio teže ozljede na nogama i desnom ramenu. Dok je ležao u bolesničkom krevetu, u bolničku sobu, koja je bila danonoćno čuvana, pokušala je ući devetnaestogodišnja Dragica udana Friedrich, policijski registrirana kao prostitutka u Berlinu. Policija je kod nje pronašla pištolj s prigušivačem, nekoliko ručnih bombi i putovnicu na lažno ime. Osuđena je na dvije godine zatvora.

Branko Jelić se ponovno odselio, u München. Udba je i tamo uskoro uspjela infiltrirati svoga suradnika u njegovu blizinu. To je bio agent Centra SDS Osijek pod pseudonimom “Boem”, kojeg je na vezi držao inspektor u Hrvatskoj. Branko Jelić je preminuo 31. svibnja 1972. od posljedica trovanja, neposredno pred početak Bugojanske akcije, koju je financijski i organizacijski pomagao.kraj

ZDRAVKA SOLDIĆ-ARAR

‘Pitagora’ likvidirao cijelu obitelj Ševo

Među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1937. godine u Hamzićima kod Širokog Brijega. Iz izvješća suradnika riječke Udbe i suradnika splitske Udbe bilo je poznato da je Ševo bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je, sa ženom Tatjanom i pokćerkom Rozemarijom krenuo na godišnji odmor u Italiju. Suradnik riječke Udbe znao je za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije. Agent je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, navodno na sastanak s roditeljima.

Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njega je sjedila Tatjana, a otraga ubojica i mala Rozemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana je zgrabila ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio.

Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj djevojčici. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo tijelo. Potom je, pod zaštitom mraka, pretrčao vinograd i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. Nakon ubojstva obitelji Ševo, ubojica je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last