Novosti Hrvatska

vlaška posla

Ante Tomić: Strašne subotnje tinejdžerske noći

 vlaška posla

Roditelji tinejdžera u subotnjim noćima gledaju reprize američkih kriminalističkih serija, stare utakmice i skladišne ratove u Teksasu. Glava im pada na prsa, tu i tamo i odspavaju nehotice nekoliko minuta, propuštajući doznati tko je ubojica. Prenu se i dremljivim očima tupo zure u ekran, ne shvaćajući što se događa, zašto je dadilja u lisičinama, a obično ih je probudilo pištanje SMS poruke. “Pliz, mogu li još pola sata?” pita dijete.

“Ne može”, odgovaraju iscrpljeni očevi i majke, pa još i zaprijete nezahvalnom potomstvu: “U dva budi ispred ulaza jer te ja po disku neću tražiti. Okrenut ću se i otići, a ti se snađi kako znaš.” Prijetnja je, naravno, glupa. Jasno je da će se zabrinuti i tražiti ih.

Do kraja svijeta bi ih tražili. Da nije tako, ne bi iza ponoći gledali stare utakmice i CSI Las Vegas, ili navijali sat da zvoni u dva manje kvarat, samo da im dijete sigurno došlo kući. Pustim se ulicama u kućnim prnjama voze preko čitavog usnulog grada samo da se njihov majmun od sina ili kćer tuka ne bi dosjetili genijalne ideje sjesti s pijanim prijateljem u automobil ili se, ne dao Bog, čak popeti na nečiji motor.

Molim te, još pola sata

Strašne su te subotnje noći kad tinejdžeri izlaze u provod, naročito majkama koje uvijek smišljaju najcrnje scenarije. Znate kakve su majke, nema dana da svaka od njih u mislima najmanje dvaput ne pokopa vlastito dijete i do jedna je jutros, čitajući u novinama o ubojstvu dvadesetogodišnjaka na Mertojaku, mužu kazala: “Evo, šta sam ti rekla.” Krvavi završetak večeri u splitskom narodnjačkom klubu uznemirio je ovih dana cijelu zemlju, ali nikoga zaista kao roditelje mladića i djevojaka koji svakog vikenda izlaze na takva mjesta, često samo zato jer drugačijih i nema.

Moj sedamnaestogodišnji sin ode tako nekad u “Hemingway”, a njegova majka i ja strepimo sve do trenutka kada on u dva sjedne na sic iza naših leđa. On obično preklinje za još trideset minuta, gnjevno nas optužujući da smo najgori od svih roditelja, a mi samo želimo što prije otići od toga mjesta gdje bulimične curice posrću na štiklama, a bubuljičavi dripci bljuju u grmlje.

Još nam je, napokon, u uspomeni živa nemila zgoda da je kći našeg prijatelja Saše upravo ovdje, ispred “Hemingwaya”, prije nekoliko mjeseci dobila batine zbog kojih je prenoćila u bolnici. Nesretnicu su do krvi iscipelarili dok je redarska služba nekoliko metara dalje zamišljeno kopala nos.

Nedavni zločin u klubu ‘Paganini’ sve nas čini još nespokojnijima. Grčevito grlimo djecu prije subotnjeg izlaska kao da ih ispraćamo na front. Upozoravamo ih da se paze. “Znaš kakvih budala ima”, govorimo im autoritativno, premda zapravo ni sami to ne znamo. To da je jedan dečko drugome zario nož u srce daleko je iza svih naših poimanja budala. Prestravljeni smo i bespomoćni pred takvim bezumljem.

Dobro, javit će se sigurno sada neki sociolozi, psiholozi, psihijatri i svećenici da nam učeno rastumače kako je svemu kriva nezaposlenost, ili rat koji je završio prije osamnaest godina, ili slom kršćanskih vrijednosti, ili obrazovni sustav, ili konzumeristička civilizacija, ili videoigre, ili nesposobna vladajuća koalicija, ili narodnjaci, ili globalno zatopljenje, ili GMO soja ili izvanzemaljci, ali ja ne vjerujem ni u što od toga.

Ako mene pitate, sve je u dobrom, staromodnom kućnom odgoju, u mudrosti koju je Billy Joe Shaver prekrasno sažeo u jednoj staroj country pjesmi: You fathers and you mothers, Be good to one another. Please try to raise your children right. Don’t let the darkness take ‘em, Don’t make ‘em feel forsaken, Just lead ‘em safely to the light.

Izvedite dijete na svjetlo

Izvedite svoje dijete na svjetlo, ne dajte tmini da ga uzme, poručuje stari Billy Joe majkama i očevima, ali roditelji ubojice iz “Paganinija” zacijelo ga nisu čuli. Možda griješim dušu, ali čini mi se kako oni nisu od onih roditelja koji su subotom do dva iza ponoći gledali reprize starih američkih kriminalističkih serija. Bili su blaženo nesvjesni mraka u mladićevoj glavi i nisu se sjetili barem da ga upitaju: “Dobro, Danijele, a koju će tebi pizdu materinu nož u disku?”

Kad dvadesetogodišnjak ubije nožem u disku, on možda i ne bi trebao biti prvooptuženi u slučaju. I ne bi trebalo okrivljavati društvo, nezaposlenost i videoigre. Ne, policija bi najprije trebala privesti mamu i tatu, baku i djeda i sve stričeve, tete i ujne. Čitavu ubojičinu obitelj, sve da ih pohapsi.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska