Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Smrtonosni smisao za humor

 Vlaška posla

Negdje u Republici Češkoj, nagađa se, prije mnogo godina osnovan je tajni klub pustolova sa smrtonosnim smislom za humor, koji su se zakleli kako će se u japankama i kupaćim gaćama popeti na Biokovo. No, unatoč bezbrojnim pokušajima, ni jedan član nije dosad ostvario sveti cilj.

Spasioci su ih nalazili dehidrirane i iscrpljene, pothlađene, razbijenih glava, slomljenih ruku, nogu, rebara i kralježnica, ili čak mrtve, ali njih to ne obeshrabruje. Svakog ljeta iznova dvojica ili trojica zaustave se s ručnikom preko ramena u podnožju planine kod Baške Vode, pogledaju snježni vrhunac, podignu na tjeme sunčane naočale i samouvjereno se osmjehnu.

“Žádný problém”, kažu, što će reći: Nema problema. Posljednjeg takvog čudaka prije nekoliko dana tražilo je šezdeset ljudi sa psima, plus helikopter. Zbog jedne nesmotrene izletničke ideje na noge su se podigli Gorska služba spašavanja, vojska, policija, hitna pomoć, civilna zaštita, dobrovoljno vatrogasno društvo, izviđači i lovci, tisuće hektara krša je pročešljano, a planinara naposljetku nisu našli živoga.

Spasioci su, očekivano, bili slomljeni. Potresao ih je gubitak ljudskog života s jedne strane, a na druge strane ih je mučila frustracija kako se tipovi nikako ne mogu dozvati pameti.

Dosta im je više tih čeških šašavaca koji tragično podcjenjuju planinu, a precjenjuju vlastitu tjelesnu kondiciju. Njihovo spašavanje, napokon, nije ni jeftino. Samo jedan let helikoptera stoji pet tisuća eura. Valja luđacima početi naplaćivati njihove planinarske pokušaje samoubojstva, dosjetili su se na kraju. Da ih okrpiš po džepu, ni jednome više ne bi palo na pamet napraviti tako nešto budalasto.

Zaglavi li, dakle, u budućnosti nekakav František Svoboda u grabovu gmlju na dnu biokovske vrtače, to bi ga moglo koštati više nego cijelo ljetovanje, skuplje nego noćenje i hrana, sladoledi i najam pedaline za četveročlanu obitelj dva tjedna u Krvavici. “Ahoj! Ljudi! Ovdje sam!” povikat će on iz jame, kad začuje lavež policijskih ovčara u daljini. Licima spasilaca na otvoru jame ozarit će se kako se nije ozario na rođenju svoga jedinog djeteta.

Cijena spašavanja

“František Svoboda?” upitat će onda službeno vođa spasilačke ekipe. “Taj sam, vadite me odavde.” “Samo malo, prvo da riješimo administrativne formalnosti”, reče policajac. Trenutak kasnije po užetu se do unesrećenoga spusti nekoliko papira. “Šta je ovo?” pita Svoboda.

“Ugovor da pristajete na uvjete spašavanja i preuzimate na sebe sve troškove istoga. Potpisuje se u tri primjerka, jedan ostaje vama.” “A kolika je, oprostite, cijena spašavanja?” “Gospodine, tu vam sve lijepo piše.” “O, jebem ti svetog Vaclava u guzicu!” zgrane se Čeh kad ugleda sumu.

“Zašto je ovo tako skupo?” “Honorari i dnevnice za šezdeset spasilaca, hrana za sedam pasa, šest sati leta helikoptera, koliko ste vi mislili da će to koštati?” “Pa ne znam...”, zbuni se planinar. “Očekivao sam isto malo manje, ali dobro sad, šta je, tu je. Pretpostavljam da mogu platiti na rate, s odgodom.” “Ne, žao mi je”, kaže šef spasilaca, “strani državljani moraju platiti puni iznos, na licu mjesta.”

“Ali, ja nemam ovoliko gotovine uza se.” “Imate karticu?” “Debitnu. Master card.” “Ka prošek.” “Molim?” začudi se Čeh. “Kažem: odlično”, objasni mu policajac.

Unesrećeni potpiše ugovor i pošalje ga gore spasiocima zajedno s karticom, a policijski zapovjednik uvuče karticu u onaj mali uređaj, unese iznos i vrati dolje da ovaj autorizira račun. Svi spasioci na otvoru jame pristojno okrenu glavu dok gospodin Svoboda ukucava pin. Konačno zatim počne akcija spašavanja. No, čini se da na jednu okolnost nisu računali... “

Aaaa!” zaječi iznenada unesrećeni. “Šta je sad?” pita policajac. “Ne osjećam noge. Izgleda da sam slomio kralježnicu.” “Šit!” opsuje vođa spasilaca ogorčeno. “Trebali ste mi to odmah reći. Sad moramo sve iznova.” “Kako to mislite?” upita Čeh bojažljivo. “Novi ugovor. Slomljena kralježnica najmanje dvostruko poskupljuje cijenu spašavanja.”

“Dvostruko?!” “Takva je tarifa.” “Ma, znate šta”, reče planinar nakon kraćeg razmišljanja, “Nemojte me spašavati. Ostavite vi mene ovdje.” “Jeste sigurni?” “Sto posto.” “Da vam ostavim malo vode. To je besplatno”, ponudi policijski zapovjednik. “Ne treba”, zaključi František Svoboda. “Bolje mi je da što prije umrem.”

ante tomić

Naslovnica Hrvatska