Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Pozdrav iz hrvatske (m)učionice

Jučer, danas, malo sutra

Koliko se u širokim narodnim masama primila ona mantra o izgradnji društva znanja i izvrsnosti najbolje svjedoči friški vrgorački slučaj.

Da podsjetim, stanoviti brižni otac izvolio je oštemati nastavnicu i njezina malodobnog sina jer se gospođa drznula dati prolaznu ocjenu njegovoj kćeri, umjesto da ju je lijepo bacila na kraju godine, pa da mala iznova pohađa osmi razred te iz drugog laufa pokuša dobiti više ocjene. “Moj muž je samo tražio da dijete padne razred”, objasnila je supruga uzrujanog tate, koja i dalje ne razumije zašto se surova nastavnica oglušila o njegovu ljubaznu molbu.

Zamislite tu roditeljsku dramu: bivši policajac, ljudina, kao od brda odvaljen, ponizno kleči, grop gorčine suši mu grlo, a glas puca dok vapijući sriče: “Itnite je, bacite, pliiiz, di će van duša...” Ali sve mu je zaludu. Jer, bešćutna učiteljica već upisuje sramnu duju u dnevnik, koja će sirotoj djevojčici zapečatiti budućnost. I kako da čovjek, pa nek je i bivši profesionalni čuvar zakona, poslije svega ne podivlja?!

Resorni ministar promptno je reagirao predstavljanjem inicijative da se ubuduće svaki napad na prosvjetne radnike tretira jednako kao i napad na policijske službenike. Čuvši vijest, moj prijatelj, srednjoškolski nastavnik, s olakšanjem je zaključio: “Blago meni, od sada nadalje, ko me ubije, najeba je!” No je li baš nužno pisati novi zakon da bi se obeshrabrili potencijalni nasilnici i sačuvao duševni mir prestrašenih prosvjetara? Ili je pak dovoljno s nešto više obzira i zdrave pameti interpretirati već postojeće odredbe i članke?

Umorstvo u pokušaju

Meni, recimo, nikako ne ide u glavu kako se fizički nasrtaj dvostruko teže mrcine (s ozbiljnim profesionalnim iskustvom u poslovima umlaćivanja) na gracilnu učiteljicu i njezina mališana može kvalificirati kao remećenje javnog reda i mira. Kad čovjek nalije čuturu, pa se prilikom povratka kući, u gluho doba noći, pomokri pod prozorima usidjelice u menopauzi, usput pjevajući koju od Thompsonovih opstipacijskih uspješnica... jasno je da se radi o ponašanju koje remeti miran san građanstva, vrijeđa bolje običaje civilizirane zajednice i atakira na društveni red kao takav. No, klatarenje ulicama, zapišavanje javnih površina te bezdušno revanje, po mom dubokom uvjerenju, nikako ne mogu biti činjenice istoga reda kao i preludiranje po klavijaturi rebara prosvjetnog radnika.

Da bi stanovita budaletina dala nesebičan doprinos podizanju nacionalne stope mortaliteta, ne mora se nužno opasati s dvadeset kilograma eksploziva ili naciljati metu maljutkom. Koji put je i dobro plasirani udarac junačkom desnicom dovoljan da usmrti čeljade ili ga pretvori u trajnog invalida. Te smo činjenice svi duboko svjesni - karijerni nasilnici s bezbroj štemerskih utakmica u nogama čak i više od prosječna, dakle, pitoma svijeta - no represivni aparat još uvijek se skanjuje beskrupulozni fizički napad kvalificirati kao umorstvo u pokušaju.

Sa stajališta naše kaznene teorije i prakse, batinanje je tek manji komunalni prekršaj, usporediv, recimo, s krimenom šetanja havanskoga bišona bez obligatne lopatice i vrećice za skupljanje ljubimčeva izmeta. I nedajbože da neoprezna žrtva mlaćenja refleksno podigne ruke u očajničkome pokušaju samoobrane. Jer, tada će i nju deduktivni genijalac sa značkom hrvatske policije, naš kvartovski Sherlock Holmes, optužiti za preteški prekršaj.

Kako to, dovraga, nevina meta bestijalnog iživljavanja može remetiti javni red i mir – mogao bi se sada upitati koji zbunjeni čitatelj. Lako! Dovoljno je da pusti glas ili makar malo zahropće. Jer, batine valja primati krotko i u tišini, a ne zapomagati i vikati iz petnih žila, da te čuje cijela ulica. I teško da bilo koji novi propisi, ma i cijeli paketi friških odredaba i članaka, tu išta mogu promijeniti. Uostalom, iskustvo nam govori da se u Hrvatskoj svi zakoni izglasavaju samo s dvije svrhe: da bi se, kao fol, njima pokušali ispraviti propusti iz onih paragrafa koji su do tada bili na snazi te da bi se posijale nove rupe i dvojbe koje ćemo, naravno, dotjerati još jednom rundom zakonodavnih naloga.

A sve dok na plimni val nasilja budemo reagirali samo štancanjem novih zakučastih propisa, normi, članaka i stavaka, nastavnici će nam svakoga jutra ustajati strepeći hoće li ih do kraja radnog vremena neki nervozni pape de facto zatući a de jure tek napraviti manji komunalni prekršaj.

Kad se takvo što dogodi, policija će hladnokrvno i profesionalno sastaviti zapisnik: “Što smo ovdje imali? Kontuziju, hematom, nagnječenje, prijelom… Ukratko, još jedan slučaj remećenja javnog reda i mira. Sljedeći!“

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska