Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Svadba koju bi svi najradije preskočili

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Tonči PLAZIBAT / CROPIX

Mnogi autori, kako ozbiljni povjesničari tako i jeftini politikanti, ogledali su se u ambicioznom poslu pisanja povijesti socijalističke Jugoslavije, no sve uistinu važno što se o toj državi ima reći veliki je srpski pisac Borislav Pekić uspio sažeti u samo četiri retka jednoga retoričkog pitanja.

“Čemu pola veka trudnog putovanja“, zapitao se krajem osamdesetih u jednom od svojih “pisama iz tuđine“, “kroz nesporazume s ljudskom prirodom, tradicijom i logikom, da bismo se našli na pretposljednjem mestu u Evropi, gde smo, bez ikakvog truda, bili već godine 1939?“

Te Pekićeve rečenice sjetio sam se čitajući ovih dana knjigu Tvrtka Jakovine “Trenuci katarze“ (nakladnik: Fraktura). U prvome eseju iz zbirke koja se bavi prijelomnim događajima dvadesetog stoljeća, autor citira fragment jednoga članka Antuna Radića iz 1904. godine, koji svakome suvremenom čitatelju htio-ne htio mora zapeti za oko i zagrebati mu možjane.

“Kod nas Hrvata“, veli Radić, “nema još svakakvih fabrika, naši ljudi ne znadu izrađivat željeza i željeznog oružja i stotinu drugih stvari. A tko će biti tako lud, da se uči ovo i ono, da troši, kad sve to gotovo dolazi iz tuđine? I tako se mi nikada ne ćemo osobiti na svoje noge, ako k nama bude smjela dolaziti tuđa roba, uvijek ćemo morati kupovati tuđe. Kako ćemo se mi obraniti od tuđe robe? Mi Hrvati nijesmo sami svoji.

Mi ne možemo – kad bi i htjeli – zabraniti tuđe robe, ne možemo na tuđu robu udariti carine. Mi nijesmo sami u svojoj državi, pak ne možemo reći: Ovo nam treba, ovog nam ne treba.”

Da je Pekić živ, sada bi nam, valjda, poručio: “Čemu ceo vek, pa još i koja decenija pride, trudnog putovanja kroz nesporazume s ovim ili onim, da biste se našli tamo gde ste, bez ikakvog truda, bili već godine 1904.?“

Grop u želucu mladoženje

Od vremena kada je zdvojni Radić ispisao svoju turobnu dijagnozu, dogodilo se, naime, štošta. Hrvati su, recimo, naučili “izrađivat željeza“ i stotinu drugih stvari. Bili su toliko ludi da su uspjeli savladati “ovo i ono“, „osobiti“ se na noge, postati “sami svoji“ i vlastitu robu liferovati na sve strane svijeta. No, uspjeli su u međuvremenu i zaboraviti sve naučene lekcije, iznova pasti na koljena i vratiti se u ponižavajući položaj kupca tuđih dobara.

U stotinjak godina opisali smo, dakle, puni krug, pa je danas, primjerice, moguće da novi vlasnik “Brodosplita” vlastitu akviziciju – donedavnog privrednog kolosa - opisuje kao jedno veliko ništa. On je, naime, objasnio kako se upustio u kupnju škvera jer je uvijek u životu smatrao izazovom “od ničega stvoriti nešto“.

Naposljetku, ovih dana, činom službenog pristupanja Europskoj uniji, i službeno se dovršava proces “mekog“ odricanja od dijela vlastitog suvereniteta. Možda je neumjesno reći da više “nijesmo sami svoji“, ali nijesmo, bogami, ni daleko od te dijagnoze. Jedno s drugim vodi zaključku kako smo se opet našli u položaju što ga je svojedobno gorkim opaskama ocrtao Antun Radić.

Takvog stanja stvari valja biti svjestan dok budemo slušali slavljeničke fanfare i prigodne govore o “milenijskom postignuću“ konačne integracije. Ceremonijal “vjenčanja“ s EU-om, ma koliko blještav on bio, teško će prikriti turobno raspoloženje mladenke: siromašne, bez miraza, nekvalificirane, prepuštene na milost i nemilost ćudljivome partneru.

A kako stvari stoje, ni mladoženja neće izustiti ono fatalno “da“ s puno više razloga za veselje. On iz Bruxellesa stiže s gropom u želucu, izmučen brojnim obiteljskim razmiricama. I sam ozbiljno dekintiran, stupa u brak ne iz ljubavi nego samo zato što je taj aranžman davno dogovoren, pa se od njega više ne može odustati, jer pukla bi velika bruka, otpadali bi obrazi, a možda bi se dogodilo i nešto sasvim nedostojno civilizirana svijeta.

Plakat ćemo sutra...

Ukratko, radi se o fešti koju bi svi rado preskočili, kako nujna mlada i njezina porodica, tako i mrzovoljni ženik sa svojima. Ali znate kako kaže naš narod: “Bolje da krepa selo nego običaj.” Zato će fešta biti velika, bučna i skupa. Ajmo se danas veseliti, a plakati možemo i sutra. Ili, da se još jednom poslužimo narodnom mudrošću: “Ako je priša umrit, nije pokopat.”

“Zemlja koja danas nije spremna da pred ulazom evropske pećine s blagom stane s molbom, sutra će stajati s lončetom za milostinju“, poručivao je u drugoj polovici osamdesetih veliki Borislav Pekić iz svoga londonskog egzila. I evo nas sada pred vratima Europe s “lončetom“ u ruci. I jedinom utjehom koja može grijati kvazidomoljubne kompleksaše: da je Srbima još gore. Kad oni dođu na red, neće imati ni “lončeta“ u ruci.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last