Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Privođenje Bogorodice u sudnicu

 Jučer, danas, malo sutra

Prije mjesec dana svekolika se javnost zabavljala informacijom da policija danonoćno čuva spomenik Franji Tuđmanu na splitskoj Rivi. Sve do danas ostalo je nejasno zbog čega je naređena mobilizacija jakih redarstvenih snaga: je li možda na nebu zamijećeno jato galebova mučenih kolitisom koji se u brišućem letu usmjeravaju prema kipu vrhovnika ili je, pak, prevagnulo mišljenje kako bi ekstremni, militantni ljevičari - kojih je u Splitu, kao što znamo, na tisuće, sjajno su organizirani i ne prezaju ni od čega - mogli pod ljupku skulpturu postaviti pakleni stroj?

Glasnogovornica Policijske uprave tek je pripomenula kako su odluci o provođenju „određenih radnji“ prethodile „sigurnosne procjene“ o kojima se ne može ništa iscrpnije govoriti jer je „informacija klasificirana“. Imamo ozbiljnih razloga sumnjati kako je naredbi o razmještanju policijskih snaga kumovala sasvim načelna briga za stanje spomeničke plastike u gradu. Nikoga, valjda, nije potrebno podsjećati na notornu činjenicu kako su u Splitu u minula dva desetljeća uništeni deseci ideološki nepoćudnih spomen-ploča, bista i skulptura, te kako su čak i u političkom smislu nimalo kontroverzna djela bila prepuštena na milost i nemilost vandalima sa sprejevima ili kantama piture.

Brončani Tuđman proglašen je spomenikom prvoga reda, odnosno visokoga rizika samo zato što ga je netko dovoljno visoko pozicioniran u policijskoj hijerarhiji definirao kao svetinju koju valja pod svaku cijenu čuvati od bilo kakvih, a osobito rugalačkih intervencija. Usput, ta cijena, sasvim sigurno, nije mala, no visina troška uopće ne zanima one koji su danima uzrujano ponavljali kako bi gay pride trebalo zabraniti ako ni zbog čega drugog a ono barem zato što nema smisla arčiti silne pare na policijsko osiguranje kolone.

No vratimo se auri svetosti koja je, kako vidimo, i administrativno priznata stanovitoj količini ne osobito skladno oblikovanog mramora i bronce. Ta vrsta institucionalne zauzetosti za održavanje duševnoga mira građana koje bi strašno onespokojilo eventualno stavljanje najlonske kese na glavu kipa ili njegovo umatanje u lancun s posprdnom porukom, zaslužuje naše divljenje.

Majica govori sve

Kako, međutim, objasniti činjenicu da neka svetogrdna djela – čak i ona koja su tisuću puta strašnija od možebitnog šegačenja s Tuđmanovom brončanom replikom – u našoj javnosti prolaze sasvim nezapaženo? Možda ste čuli za taj slučaj. Samo dan nakon zagrebačke Parade ponosa, na osječkom je sudu počelo suđenju stanovitom Jakobu Špernogi, čovjeku s podebljim dossierom zbog obiteljskog nasilja, za ubojstvo bivšega šogora i šogorice te pokušaj ubojstva bivše supruge.

Optuženi se tom prilikom izjasnio kako se ne osjeća krivim te istaknuo kako se kobne večeri prije Badnjaka zaputio u kuću bivše tazbine kako bi u koncilijantnome, božićnom duhu pokušao izgladiti nesporazume sa svojom bivšom suprugom i pomiriti se. Takav iskaz trebao je potvrditi i delikatni izbor outfita: Špernoga se pred sudskim vijećem pojavio u majici s Gospinim likom i natpisom „Međugorje“. Dotični gospodin uspio je u nemogućem: povrijediti mi, naime, vjerske osjećaje kojih nemam. Ako je moja malenkost pretrnula od užasa i gađenja pred tom besprimjernom blasfemijom, kako li je prizor tek morao djelovati na vjernike koji se svake večeri prije spavanja iskreno utječu milosti Bogorodice?!

Naravno, ne postoji zakon koji bi ikome, pa tako i ubojicama, propisivao skrupulozan izbor printa na majici. No ako se Špernogu nije moglo silom preodjenuti u nešto pristojnije, valjda se barem post festum - i to s visoke crkvene adrese – mogla kazati poneka riječ o njegovu svetogrđu. Da je sličan ispad režirao ubojica koji je deklarirani ateist i još k tome homoseksualac, repovi priče danima ne bi silazili s naslovnih stranica novina, a sve institucije i paraudruge konzervativne inspiracije ne bi prestale talambasati o jezovitom činu blasfemije i ljevičarskoj ugrozi. Uostalom, sjećate se pomutnje koju je izazvao benigni plakat za kazališnu predstavu „Fine mrtve djevojke“, koji Gospu, podsjećam, nije dovodio ni u kakvu vezu s brutalnim zločinom, nego s ljubavlju.

Zašto se priča ispuhala

Ovako, kada je protagonist nedjela nominalni katolik i heteroseksualac, priča o njemu ispuhala se prije nego što je čestito i zabilježena. „Pouke“ pak slučaja jedan je anonimni autor posta na portalu koji je objavio vijest sažeo u sljedeću formulu: „Prije bi mu pasala majica s likom Che Guevare ili ona u duginim bojama.” Moralne nakaze, dakle, nisu tipovi koji će u jednoj ruci držati krunicu a u drugoj pištolj, nego goloruki, koji se zauzimaju za društvenu jednakost i pravdu jezikom aktivističkih slogana a ne jezikom sile.

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last