Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kako je odumro profesionalni sport

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Paun PAUNOVIĆ / CROPIX

Ne pitajte me kako sam preživio sve ove mjesece. Snalazio sam se na razne načine, posuđivao od prijatelja. Najgore je u posljednje vrijeme, više nemaš od koga posuditi. Teško je živjeti na ovakav način, radiš i treniraš, a novca nema. I onda me netko pita kako smo izgubili neku utakmicu. Uh, što bih mu u tom trenutku sve izgovorio - tim je riječima jedan košarkaš “Splita”, koji je htio ostati anoniman, novinaru “Večernjaka” ispovjedio muku životarenja punih 14 mjeseci bez ikakvih primanja.

Nipošto ne želim podcjenjivati traume, primjerice, krojačica ili armirača koji također mjesecima dirinče bez lipe na računu, ali ovaj slučaj mi se ipak čini mrvicu gorim. Naime, građevinare i švelje barem nitko ne zajebava da su ofrlje šalovali zid ili da su im rukavi košulja ispali prekratki. Košarkaši pak iz tjedna u tjedan moraju trpjeti dvostruku porciju retoričkih batina.

Prvo ih u dvorani razmažena publika časti zvižducima i spominje im se majki, da bi potom u novinama čitali, doduše, umiveniju i pristojniju, ali jednako neumoljivu kritiku na račun svoje izvedbe. Poslije svega, čovjek zaista mora imati jobovsko strpljenje i staloženost pirotehničara da bi se uspio othrvati iskušenju juriša na lajave navijače i novinarske picajzle.

Jedinu utjehu “žuti” mogu pronaći u činjenici što njihov slučaj u ovoj zemlji odavno već nije iznimka, nego pravilo. Okej, oni možda jesu nacionalni rekorderi u disciplini igranja na lijepu riječ, ali opasno ih sustiže cijeli niz drugih klubova, ne samo iz košarkaškog svijeta. Tako, primjerice, nekoć veliki vaterpolski kolektiv, zagrebačka “Mladost”, čije boje brani i službeno najbolji igrač na svijetu, Splićanin Josip Pavić, već dvanaest mjeseci nije doznačio ni lipe na račune svojih prvotimaca.

O nevoljama nogometaša suvišno je i govoriti. Čak 160 igrača spori se na Arbitražnom sudu HNS-a sa svojim klubovima. Možemo samo nagađati koliko se naših bekova i veznjaka nalazi u sličnome škripcu, ali se još uvijek nisu odlučili na drastičan korak otvaranja pravosudnog rata protiv poslodavaca koji im duguju plaće, nego šutke trpe neimaštinu, nadajući se da će im novac u dogledno vrijeme ipak sjesti na račune.

Sport kao luksuz

Nade pauperiziranih sportaša napajaju se na različitim izvorima: jedni nestrpljivo odbrojavaju do senzacionalnog transfera koji bi konačno trebao napuniti klupsku blagajnu, drugi čekaju pomoć grada, županije ili države, treći sanjaju navalu sponzora, četvrti dolazak stranog vlasnika... Međutim, svima njima, grčevito fokusiranima samo na vlastitu nevolju, izmiče iz vida šira slika.

Oni naprosto još uvijek nisu dovoljno osvijestili činjenicu kako se, gotovo bez iznimke, svi sportski savezi hrvaju s golemim problemima i kako većina klubova – a ne samo njihov - balansira na samom rubu bankrota.

U ovoj zemlji nikada se nije povela čestita rasprava na temu možemo li sebi uopće dopustiti luksuz postojanja profesionalnog sporta.

Kada bi se poneki disonantni glas pokušao stidljivo zauzeti za reamaterizaciju “fiskulturnog” sektora, odmah bi ga žučljivo poklopili nesuvislim argumentima tipa “ako možemo plaćati balerine, violiniste i glumce, možemo i košarkaše, rukometaše, nogometaše...”

I dok smo mi tako čekali da se konačno sučele ozbiljni polemički argumenti, stvarnost nas je pretrčala. Svaka dvojba na temu “profesionalizam: da ili ne?” danas se čini beznadno zakasnjelom i savršeno promašenom. Jer, profesionalizam u hrvatskome sportu već dulje vrijeme postoji samo na papiru. Stvarnost pak pulsira u amaterskome ritmu.

Došlo se do zida

Utakmice i natjecanja nemaju publiku (ostavimo sad po strani iznimke kao što je “Hajduk”, koji uvijek može računati na fanatičnu odanost navijača), potencijalni oglašivači nemaju nikakva interesa reklamirati se na manifestacijama koje okupljaju tako skroman broj posjetitelja, javna poduzeća više nisu bankomati iz kojih se novac velikodušno distribuira klubovima eda bi se direktori mogli šepuriti po počasnim ložama, proračuni lokalnih samouprava beznadno su istanjeni...

Ukratko, došlo se do zida. Kojega se ne može preskočiti niti glavom razbiti. I bilo bi konačno vrijeme da netko to jasno i glasno poruči. Jer, dokle god budemo odbijali priznati očigledno – da je, naime, profesionalni sport na aparatima, bez ikakve nade u ozdravljenje te da amaterizam nije zloslutna prijetnja koja se nadvila nad nama, nego naša stvarnost – produljivat će se agonija stotina, ako ne i tisuća mladića i djevojaka koje još uvijek grije zavodljiva vjera da mogu živjeti od svojih sportskih vještina.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last