Novosti Hrvatska

VLAŠKA POSLA

Ante Tomić: HDZ-ovci su brži i od Usaina Bolta

 VLAŠKA POSLA

FOTO: CROPIX

Franjo Tuđman je umro prije negoli je stigao izgubiti izbore, i to je, sudimo li prema iskustvima onih koji su ga naslijedili na čelu stranke, možda najbolje što mu se moglo dogoditi. Smrt je, naravno, uvijek neugodna biološka okolnost, ali kad pogledate s kakvom žarkom mržnjom nekadašnjih kolega moraju živjeti Ivo Sanader i Jadranka Kosor, četvrtasta rupa u ilovači i nije tako loša opcija. 

Legao bi čovjek od muke u zemlju, samo da ne gleda te prijetvorne, lažljive ulizice što su se, kad je zagustilo, razbježali kao žohari kad upališ svjetlo. Jedna epizoda u velikoj gubitničkoj ispovijedi koju je Kosor prekjučer dala “Jutarnjem listu” tragikomično svjedoči o kakvoj je mizeriji riječ. 

Dakle, Sabor je Hrvatske demokratske zajednice, ona je upravo poražena u prvom krugu predsjedničkih izbora i jadikuje sa svojim pristalicama, a priča dalje kaže: “Budući da su novinari čekali moju izjavu, rekla sam: ‘Tako je kako je. Moram ići dolje dati izjavu. Predlažem da sjednemo vani u kafić, topla je večer, i da nešto popijemo i odahnemo’.

 Krenuli smo, svi mi, nas tridesetak, stubištem Dvorane Lisinski. Kad smo stigli pred kraj stuba, gdje su bili novinari, okrenula sam se da im kažem da dođu bliže i ugledala iza sebe troje ljudi. Svi drugi su se razišli.”

Nestali ljudi. Di su?

Dvadeset sedam ljudi nestalo je na stubištu i još dandanas ih traže preko Crvenog križa, dematerijalizirali su se u zraku, iščezli kao opsjena. Puf! Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš. David Copperfield ne bi to bolje izveo. Usain Bolt ne bi brže pretrčao udaljenost od Kosor do Karamarka. Francesco Schettino, slavni Kapetan kukavica koji se ukrcao na prvi čamac za spašavanje na tonućoj “Costa Concordiji”, bježao je časnije od hadezeovaca. 

Zvijezda prijelaznog roka, apsolutni car među prevrtljivcima i prilivodama, bio je onaj Šibenčanin, Ante Kulušić, inače lažni ratni vojni invalid, koji je jednom uletio u dućan i svojim novcem spremno kupio cipele u koje se Jadranka Kosor zagledala, da bi je nekoliko mjeseci kasnije, kad ona više nije bila voljena predsjednica, prijavio stranačkom Sudu časti i tražio njezino izbacivanje. 

Ipak, da pročeprkamo po tome moralnom talogu, uvjeren sam da bismo našli i bizarnijih anegdota. Kad valja spašavati guzicu, ti ljudi, da ih tako nazovemo, naprosto su besramni. To kako oni prešaltavaju svoje mišljenje, djeluje gotovo kao duševni poremećaj. Iz strastvenog obožavanja u trenutku prelaze u mahnitu mržnju. Jedan ti čas daruju cipele, a u drugome te cipelare. 

Opasno je zaista biti predsjednik Hrvatske demokratke zajednice. The bigger they come, the harder they fall. I kada to vidite, čisto se zabrinete za Karamarka. Pa i ako vam nije drag, kao što meni nije, svejedno se stresete od jeze zamišljajući njegovu neizbježnu sudbinu. 

Autoritarniji je i bezobzirniji od svih autoritarnih i bezobzirnih vođa HDZ-a, boje ga se kao đavla i klanjaju mu se kao faraonu, a on, barem zasad, nije pokazao ništa. Dapače, stranka mu, sudeći po istraživanjima, stoji još i lošije nego kad ju je preuzeo. Unatoč katastrofalnoj Vladi, HDZ stalno pada u anketama. Zoran Milanović, čini se, glasačima ne može biti toliko loš koliko im Tomislav Karamarko može biti nesimpatičan.

Mamić i tamburaši?

I skoro da nema tjedna da mu se u stranci ne dogodi nešto tako odbojno da bi pristojan čovjek zgađeno okrenuo glavu. Prošli tjedan, na primjer, na nekakvom skupu im je Zdravko Mamić napravio cirkus s tamburašima. Kad sam to vidio, shvatio sam kako su Karamarkove policijske vještine možda ipak nešto precijenjene.

Netko kao Mamić jednostavno nije smio biti tu, osiguranje ga je moralo zaustaviti svim sredstvima. Kad negdje dođe Zdravko Mamić s tamburašima, jedino je prikladno rješenje zapravo zašarafiti prigušivač na cijev pištolja i kazati: “E, momci, dođite jedan tren tu iza ugla da vam nešto pokažem.” 

Premda nikad u životu nisam glasao za HDZ i zacijelo nikad to neću učiniti, ispunjava me nelagodom posrtanje najveće opozicijske stranke. Ništa dobro uistinu iz toga ne može izići. Nije mi, napokon, svejedno ni za Karamarka jer ni jednom čovjeku ne želim zlo. 

Ne uspije li on podići tu stranku, a zasad se ne čini da će uspjeti, poraz će mu biti mučniji i od Sanaderova i od Kosoričina. Osveta onih koji sada ponizno pužu pred njim bit će strašna. Politički pad Tomislava Karamarka, kad se jednom neumitno dogodi, neće se prikazivati maloljetnicima, trudnicama i osobama slabijih živaca.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska