Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: T(r)ajna veza Bandića i Obersnela

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Matko BILJAK

Staro dramaturško pravilo kaže: “Ako puška visi na zidu u prvome činu, do trećega mora opaliti.” Prije dvije godine Vojko Obersnel visio je na užetu s vrha zgrade gradske uprave i bio sam uvjeren da će u dogledno vrijeme ispaliti nešto sasvim nedostojno čovjeka njegove reputacije.

Podsjećam, u rujnu 2010. riječki je gradonačelnik osobno otvorio stanoviti “adventure festival”. Gdje bi se neki njegov kolega s više osjećaja za mjeru opredijelio za dosadno rezanje vrpce ili još zamorniji pozdravni govor, Obersnel je izabrao – kacigu, remenje i konopac.

Premda u ozbiljnoj dobi i još ozbiljnijega volumena, uživio se u ulogu karijernoga pustolova a la Bear Grylls, pa pristao klatariti se s krova iznad oduševljenog mnoštva svojih sugrađana i gostiju koji su mu ozareno klicali. Da bi političar sudjelovao u takvoj cirkusariji, priznajem, mora imati petlju, ali i još ponešto – naime, populistički refleks.

Brzopleti aplauzi

Ispravnost ove procjene potvrđena je prije nekoliko tjedana, nakon što je Obersnel putem Twittera u svijet odaslao sljedeću budalaštinu: “Kažu Slovenci da možda nikad nećemo u EU. Došlo je vrijeme da im netko konačno kaže: možda mi nećemo u EU, ali nećete ni vi na Jadran.”

Jadnije od ove opaske, nedostojne zadnje oštarije, bilo je samo Obersnelovo naknadno posipanje pepelom, kada je svoju benevolenciju prema sjevernim susjedima pokušao dokazati i činjenicom da mu je tata Slovenac. Ta je rečenica trebala posvjedočiti koliko su iskrena njegova nježna čuvstva prema ljudima iz dežele, no mene je samo ponukala da se zabrinuto upitam: što bi tek, pobogu, zatwittao da mu očka ni Slovenec?!

Kada je shvatio da se njegov pokušaj ugađanja najnižim strastima svjetine izvrgnuo u tešku kompromitaciju vlastita lika i djela, grozničavo se dao u potragu za dosjetkom koja će ga oprati u javnosti. Prilika je došla iz Zagreba. Nakon što je Bandić naložio uklanjanje plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke”, a njegov se ordonans Stazić spremno pokorio nalogu, zgroženi redatelj Oliver Frljić objavio je kako ne želi raditi u kazalištu čiji ravnatelj provodi cenzuru. Tako su pali u vodu planovi da se na pozornici teatra u Frankopanskoj ulici postavi predstava o egzekuciji obitelji Zec.

Koji dan kasnije Obersnel je pred mikrofonima novinara iznio inicijativu kojoj su radosno koliko i brzopleto zapljeskali svi štovatelji Frljićeva rada. Riječki gradonačelnik pozvao je, naime, redatelja da svoj novi projekt postavi pod krovom Kazališta Ivana pl. Zajca. Izražavajući nadu da će se “takva suradnja realizirati na obostrano zadovoljstvo”, dodao je kako on sâm nikada ne bi “uklonio plakat jer se u 13 godina na mjestu riječkog gradonačelnika nikada nije miješao u programski dio kazališta i u promidžbu predstava”.

Skidanje s repertoara

I Obersnelu i onima koji su s oduševljenjem dočekali takav njegov istup promaknula je, čini se, jedna omanja besmislica iz poteštatova govora. Naime, da bi se netko “miješao u programski dio kazališta”, ne mora nužno ispisivati cenzorske dekrete. Onima koji bi s pozicije političke moći htjeli utjecati na teatar, na raspolaganju stoji kudikamo širi izbor mogućnosti. Predstave, primjerice, ne moraju samo skidati s repertoara; mogu ih i nametati svečanim ukazima. I u jednom i drugom slučaju radi se o nasilju nad umjetnicima.

Da ne bude zabune, nemam nikakvih razloga drukati protiv Frljićeva riječkog ukazanja. Više od toga mogla bi me eventualno razveseliti tek objava da će predstavu o obitelji Zec postaviti na daske splitskoga teatra. No i u jednom i u drugom slučaju inicijativa ne bi trebala stizati s visokih političkih adresa, nego iz samih kazališnih kuća. Ako je već građaninu i teatrofilu Obersnelu pala na um zavodljiva ideja da darovita redatelja koji u džepu ima zanimljiv, obećavajući projekt, dovede u svoj grad, onda ju je mogao diskretno prišapnuti vodstvu riječkoga teatra, pa pričekati njihovo očitovanje, a ne od svega praviti političku paradu.

Ovako, ispada kako su i Bandićevo tobožnje dušebrižništvo i Obersnelova navodna širokogrudnost samo dva lica iste, populističke medalje. I jednome i drugome friga se za kazalište, Frljića i njegove projekte koji propituju savjest našega društva; jedino što se u ovim predizbornim vremenima računa jesu aplauzi na otvorenoj sceni i glasno odobravanje onoga dijela birača na čiju se podršku računa. A kad se politika pretvori u amaterski teatar, onaj pravi, profesionalni, ne može se nadati ničemu dobrom.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska