Novosti Hrvatska

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Karamarkova partijska krojačnica

 JUČER, DANAS, MALO SUTRA

/ Goran Mehkek / CROPIX

Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za nju”, glasovita je sentencija Johna F. Kennedyja. Orson Welles duhovito ju je parafrazirao sljedećim naputkom: “Ne pitaj što možeš učiniti za domovinu, nego što ima za ručak.”

Imam ozbiljnih razloga sumnjati da je Tomislav Karamarko naročito duhovita persona. Naprosto, od čovjeka smrknuta, nepomična lica - kao da ga, božemiprosti, muči teški oblik opstipacije – nije za očekivati razmetanje dosjetkama i ispaljivanje viceva. Pa ipak, ovih je dana učinio nešto neobično nalik velikome glumcu i redatelju. U danima kada ranjena domovina posrće, pače ponire, vapeći za žrtvom svih građana a kamoli tek istaknutih protagonista političkog života, on se glasno upitao što ima za ručak. Naravno, ne baš tim riječima.

Podsjećam, prije nekoliko dana svečano je objavio kako će svoje zastupničke obveze staviti u “ler”, povući se iz parlamentarnih odbora, općenito smanjiti svoj deputatski doprinos, te da će pohoditi Markov trg tek kada visoki dom bude bistrio pitanja važna za sudbinu države i nacije. Objava “izlazne strategije” u javnosti je dočekana razmjerno suzdržano, nije izazvala polemičke odjeke, a mogao bih se kladiti da je poneki birač i zapljeskao iskrenosti HDZ-ova lidera. Čovjek je, eto, skrušeno priznao kako ima problema u stranci - previše nereda treba počistiti među zajedničarima, iznova osnažiti cijelu partijsku vertikalu, od aktivista iz provincijskih zabiti sve do vrhova središnjice - pa je donio odluku da se na neko vrijeme s parlamentarnog prestroji na partijski kolosijek.

Gesta je pohvalna i zato što naši zastupnici, barem do sada, nikada nisu na velika zvona oglašavali kako će zalediti svoje aktivnosti - mogao bi dodati koji oduševljeni Karamarkov pristaša. I fakat, ako smo se pomirili s činjenicom da se staž parlamentarca kod nas ne mjeri samo kalendarom, nego i štopericom, kao, primjerice, u slučaju Željka Keruma koji se u Saboru jednokratno ukazao, a potom – razočaran, valjda, menzaškom spizom i dosadnjikavim društvom – odlučio zaobilaziti Gornji grad u širokome luku, nema smisla ronjati zbog Karamarkove objave. Ili ipak ima?

Za početak, nije zgorega još jednom podsjetiti na razmjerno trivijalnu činjenicu kako je zastupništvo, tehnički gledano, samo jedan u dugome nizu poslova što ih punoljetno čeljade može obavljati: vrijeme provedeno u visokome domu upisuje se u radnu knjižicu. Ponavljam, “radnu”! Zahvaljujući benevolenciji zakonodavaca – sâmih parlamentaraca – nisu predviđene nikakve sankcije za one koji svoj posao doživljavaju do te mjere ležerno da se, kada im prhne, odluče potpuno pasivizirati. Ako izostaju primjerene sankcije, zašto bi, međutim, izostao i prezir javnosti prema takvim gestama?! Mene, recimo, strašno nervira kada netko puni džepove mojim novcem ne dajući mi ništa zauzvrat, a uvjeren sam da sličnu nervozu dijele manje-više svi porezni obveznici ove zemlje.

No čak i kada bismo mogli prijeći preko činjenice da netko ne radi posao za koji je masno plaćen javnim novcem, preostaje nam još i važniji razlog da se gnjevno osvrnemo na Karamarkovu objavu. Birajući između obveza u stranci i Saboru, on je nedvosmisleno poručio kako su mu od interesa države kudikamo važniji interesi matične partije. Dok zemlja puca po svim šavovima, on drži važnijim prišiti lindrave stranačke dronjke nego dati doprinos rješavanju nevolja koje pritišću sve građane. Domovino, stani u red, upiši se na listu čekanja i oboružaj strpljenjem, Tomica će se tobom baviti kad ne bude imao prečega posla, kad počisti u svome dvorištu.

Nikada nisam bio, i ne mogu ni zamisliti da ću ikada postati, HDZ-ov glasač, pa me se Karamarkova kompromitacija ne bi trebala previše ticati. Dapače, mogla bi mi biti dobar razlog za zlurado podsmjehivanje i zadovoljno trljanje ruku. Velim, mogla bi, da nije jednog ali... Znate već kakva je dijalektika našeg političkog života. Kao što u SAD-u republikanci smjenjuju demokrate, tako i kod nas, nakon razdoblja vlasti takozvane ljevice, u prestižne fotelje sjedaju desni. To će reći da nam, prije ili poslije, nakon odlaska Milanovićeve garniture, ne gine povratak zajedničara. Svojom svestranom nesposobnošću te nemalim zaslugama u pražnjenju državne blagajne i drugih javnih blagajni, i do sada su mi utjerivali strah u kosti. No kada stvari odu dotle da se javni interes izrijekom proglašava drugorazrednim problemom, od mogućnosti Karamarkova ustoličenja počinje me hvatati prava panika.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 6FirstPrevious[1]23456Last