Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Panični hrvatski strah od jeseni

 jučer, danas, malo sutra

Nikola Vilić / CROPIX

Priznajem, malo je glupo odjavljivati ljeto dok se dinstamo na tropskim vrućinama, ali ako “laže” termometar, ne laže kalendar. Jesen nam se neumoljivo primiče, a iščekivanje fatalne smjene godišnjih doba počelo je opasno sličiti odbrojavanju do neizbježne katastrofe nesagledivih razmjera.

Naravno, kriza se na ovim prostorima nikada nije doživljavala kao izniman događaj koji iskrsava jednom ili najviše dvaput za prosječna ljudskog života, dakle, kao dramatično posrtanje nacionalne ekonomije, koje je, srećom, kratka vijeka i za kojim neizbježno slijede duga desetljeća napretka i stabilnosti.

Svi mi, od ocvalih seniora u jeseni života pa do pučkoškolaca, djeca smo krize, ove ili one. Uz nju se rađamo, s njom rastemo i starimo, ona nas prati sve dok ne dođe vrijeme za prijavak svetome Petru. Kada bolje promislimo, naši životi nisu ništa drugo doli puka suma svih kriza koje su nas pogađale od kolijevke pa do groba.

Previše i za nas

Za razliku od razmaženih Zapadnih Europljana kojima su prvi, još uvijek diskretni i stidljivi nagovještaji recesije dovoljan razlog za padanje u očaj, mi se muževno i odvažno, sa smiješkom na licima, nosimo s nevoljama čak i kada dospijemo do ruba gladi.

No ovo što nam se naviješta za ovu jesen malčice je previše čak i za tako iskusne hrvače s krizom. Linić će nam, znate već, mačetom razrezati novi paket poreza, cijene hrane skočit će u nebo, novih investicija nema na vidiku...

U javnost se ne stvara ozračje mrzovolje i depresije, nego prave, skoro pa opipljive panike. Kao da se sretnicima mogu smatrati oni koji će živi i u zdravlju dočekati Božić.

Podgrijavanje takve atmosfere samo je manjim dijelom zasluga medija čiji je core business, kao što znamo, štancanje loših vijesti. Suprotno raširenom uvjerenju, novinske i televizijske redakcije nisu “organizmi” neobično nalik sipi. One, naime, crnilo ne proizvode, nego ga samo šire.

A pravi tvorci pomrčine koja sve pred sobom proždire i guta negdje su drugdje. Prije svega u službenoj politici. Milanovićeva vlada nakon samo nekoliko mjeseci mandata zaslužila je sasvim izdvojeno mjesto u suvremenoj političkoj povijesti Hrvatske.

Donedavno su, naime, u Banskim dvorima stolovali aparatčiki koji su zdušno i neumjereno širili optimizam, naviještali bolje sutra i radosno odbrojavali do pravog preporoda nacije. Sumorni tonovi bili su rezervirani za oporbu, nezavisne intelektualce i analitičare koji su upozoravali kako nije pametno predavati se tom tsunamiju vedrine i veselja.

Danas, međutim, svjedočimo zanimljivu fenomenu. Oporba postoji samo na papiru, iz dubokoga sna prene se tek kada zazveckaju kosti iz ormara, pa na vidjelo iziđe koja stara povijesna “kontroverzija”.

Banski dvori doimaju se, pak, kao laboratorij za ispitivanje malodušnosti i dešperacije u svim zamislivim formama. Iz toga časnog zdanja tjednima već ne izlazi ništa osim čistog, destiliranog čemera i jeze. Prije nekoliko dana izišao je, recimo, premijer Milanović, i to da bi posjetio tri županije sparušene sušom. Zašto se visoki dužnosnici odlučuju na takve inkomodirajuće izlete?

Zadnja kanta vode

Postoje samo dva razloga: na teren poharan elementarnom nepogodom odlazi se da bi se zajamčila pomoć, konkretna i brza, ili da bi se izrazila duboka ljudska sućut s ljudima koji pate. Svojim domaćinima premijer je odmah jasno stavio do znanja kako se nikakvom obeštećenju ne mogu nadati jer je državna blagajna prazna, a nije se baš potrudio posvjedočiti ni naročitu uzrujanost zbog muke koju Slavonci i drugi žedni žitelji ove zemlje trpe.  

Kao da je građanskim zanimanjem novinski kolumnist, on je ispalio nekoliko zgodnih sentencija o “slučajnoj zemlji”, rizicima poslovanja u “tvornici pod vedrim nebom”, prigodno zagudio o dugoj povijesti lošeg upravljanja agrarom i zemljom kao takvom, da bi na koncu rezignirano raširio ruke, ušao u automobil i provozao se makadamskom cestom koju su – pozor, molim! - brižni domaćini prije toga prigodno zalili zadnjim kantama vode da prašina ne bi iritirala ugledne goste.

Neću, naravno, reći kako bi bilo bolje da je Milanović ispalio šuplje obećanje za koje vrlo dobro zna kako ga nije kadar ispuniti, ali valjda su birači zaslužili i nešto više od hladne rezignacije čovjeka koji je plaćen ne da bi s više ili manje visprenosti i duha dijagnosticirao problem nego da bi provodio i odgovarajuću terapiju. Bez obzira na sve katastrofične najave, ovoj zemlji još uvijek ne treba mrtvozornik, nego premijer koji je spreman preuzeti odgovornost i uhvatiti se u koštac s problemima.

Ivica Ivanišević


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last