Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Ukrudba nacionalnog ponosa

 jučer, danas, malo sutra

Olimpijske igre svaku četvrtu godinu pokušavaju na životu održati iluziju kako su svi sportovi jednako važni i vrijedni. Na ceremonijalu svečanog otvorenja rame uz rame koračaju multimilijunaši i sirotinja, globalni celebrityji i neke skromne djevojke i mladići čija slava ne dopire ni do susjednog haustora. Između dva olimpijska ciklusa ta se dva svijeta ne dodiruju: prvi žive obasjani svjetlima reflektora, drugi se jedva razabiru pod luminom. Dok su jedni odavno osigurali svoje potomstvo u trećemu koljenu, neki svakoga dana postižu blistave rekorde u surovoj disciplini golog preživljavanja.

Nakon što se oglasi fajrunt velike sportske fešte, manjina potkoženih iz olimpijskog će se sela vratiti u svoje besramno skupe vile, većina će se, pak, povući u svoje skromne stanove i neuvjetna vježbališta. Olimpijske igre svaku četvrtu godinu nama dođu kao dobar razlog za ukrudbu nacionalnog ponosa. Cijela država pretvara se u veliku filijalu Zavoda za statistiku, pa marljivo računamo koliko smo uspješni u odnosu na druge, naravno, velike i bogate nacije. Još dok konačni saldo zasluženih kolajni nije bio gotov, plasiran je podatak da smo peta ili šesta sila na planetu.

Ta objava izazvala bi pravu erupciju oduševljenja u širokim narodnim masama da prokleta statistika nije na vidjelo izbacila i činjenicu kako su od nas još uspješniji, božemiprosti, naši patuljasti susjedi Slovenci. Nakon što sa povuče crta ispod svih sportskih uspjeha mlade države, slavljenički ton obično pokvare tipovi s izoštrenim nervom za financijska pitanja. Eto, poručuju smrknuti mudrijaši, cijeli nam se svijet klanja na blistavim postignućima, a gdje bi nam tek bio kraj da država uistinu uloži pristojan novac u razvoj naših talenata?

Gospoda s više svijesti o ozbiljnosti krize i opustošenosti nacionalne blagajne nude čak i alternativna rješenja. Ako nam fali gotovine, zašto sportašima ne bismo pomogli na neki drugi način, recimo zapošljavanjem u Hrvatskoj vojsci. Taj dosjetljivi patent već je, ustalom, iskušan. Nekoliko naših olimpijaca ponosno se legitimiraju kao djelatnici MORH-a, pa zašto toj moćnoj gomilici ne bismo pridružili još pokojeg olimpijskog aduta iz rukava?! Recimo, Giovannija Cernogorza koji je i sam stidljivo pripomenuo da bi ga usrećila odora vojnog profića.

Privatna infišacija

Kojiput je strašno neugodno testirati načela na pojedinačnim slučajevima koji u svima izazivaju simpatije. Vjerujem da ne postoji čeljade kojemu nije drag naš terminator glinenih golubova: rijetki su tipovi koji uspijevaju s takvom lakoćom, upravo s djetinjim šarmom, pridobiti poštovanje cijele nacije i u svakom gledatelju sportskoga prijenosa razgoriti iskrenu dragost. Unatoč svemu, ne vidim ni jedan jedincati razlog zašto bi itko osim samoga Giovannija, njegova kluba i matičnog saveza morao trošiti pare na, u suštini, sasvim privatnu infišaciju koja ne proizvodi apsolutno nikakve društvene učinke osim što nam, eventualno, svake četiri godine izmami osmijeh iskrenoga ganuća.

I pritom je savršeno svejedno podupire li se ta infišacija kešom ili zaposlenjem koje je zapravo fiktivno. Naprosto, u zemlji koja, uz ostalo, nema ni protuzračnu obranu, čini mi se malčice glupo ulagati proračunski novac u mladića koji bolje od ikoga na svijetu cilja u golubove. Ako nas, naime, jednoga dana netko napadne iz zraka, to sigurno neće biti prevrtači, gušani, engleski tipleri ili koja druga perad. Naravno, “slučaj” Cernogoraz samo je ilustrativni primjer za priču koja uvelike nadilazi simpatičnog dečka iz Novigrada.

Ma koliko nas patetični ceremonijal Olimpijskih igara uvjeravao u suprotno, nemaju svi sportovi jednaku specifičnu težinu. Sviđalo se to nekome ili ne, jedna je stvar neupitna: postoje discipline koje pokreću strasti stotina milijuna ljudi i one koje nešto znače samo šačici entuzijasta. Ove prve mogu opstati na slobodnome tržištu društvenih spektakala, druge su osuđene na muku preživljavanja iz ograničenih, mahom privatnih resursa.

U filu ispred blagajne

Heroji malih sportova zaslužuju naše poštovanje, kao što valja skinuti šešir pred svakim koji je u teškim uvjetima neku vještinu izbrusio do savršenstva. No i dotični heroji trebali bi shvatiti koji su stvarni dosezi njihove vještine: dobro promisliti kolikome broju ljudi išta znači činjenica da oni sjajno u prah pretvaraju glinene projektile, bolje od ikoga udaraju protivnike sukladno strogom istočnjačkom bontonu ili ih bockaju floretom. Uostalom, nemojmo zaboraviti da je jednom davno olimpijski sport bilo i potezanje konopa. A zamislite što bi bilo kada bi svi malomišćanski snagatori iz “Jadranskih igara” sada stali u filu ispred blagajne Zlatka Mateše...

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last