Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Nikoletina Bursać u Hrvatskom saboru

 suprotiva

Zaista, Hrvatski sabor neodoljivo podsjeća na nekadašnji Centralni komitet Saveza komunista, samo što u njemu ne sjede Milka Planinc, Milutin Baltić i Dušan Dragosavac, nego neki njihovi mlađi klonovi, formalno obrazovaniji, ali još pravocrtniji, žešći i ortodoksniji, poput Nenada Stazića ili Željka Jovanovića. Uopće, čini se kako su u SDP-u ostali i u njega pridošli samo pripadnici dogmatske i unitarističke struje nekadašnje partije, dok su se drugi, u skladu sa svojim uvjerenjima, dopuštam i interesima, u uvjetima pluralizacije društva raspršili kojekuda.

U ovom časnom i visokom domu, što ga najprije Anton Gustav Matoš, a puno godina kasnije njegov najbolji interpretator Zlatko Vitez, nazvaše kokošinjcem, u kojemu se, po Matošu, krčme nacionalni interesi, vode se uglavnom strasne ideološke rasprave, dok o sudbini poljoprivrede i cijelih industrijskih grana i pojedinih važnih poduzeća ni riječi čuti nije. I ono što najviše deprimira i oduzima svaku nadu jest ta prokleta jednodušnost. Svi glasuju kao jedan, svi onako kao što vođa hoće.

Svi članovi čopora slijede svoga vođu i da vođa zatraži likvidaciju protivnika, pa čak kolektivno samosmaknuće, možemo biti gotovo sigurni da bi se to i dogodilo. Zahvaljujući toj univerzalnoj psihološkoj crti ljudske vrste, moguć je staljinizam, binladenizam, titoizam, ili, ako hoćete, što nam je svježe i blisko, sanaderizam.

Veliki nesporazum

Tako je, eto, u Saboru prošao i Zakon o umjetnoj ili pomognutoj oplodnji. Uzalud se ministar zdravstva Rajko Ostojić sa svojim profesorskim gardom, koji ne trpi prigovora, trudio uvjeriti zastupnike i narod kako je riječ o medicinskom pitanju. Nitko ne spori potrebu i humanost postupka medicinske pomoći parovima, bračnim ili izvanbračnim, koji žele imati svoje dijete a ne mogu ga začeti i roditi prirodnim putem. No, medicinsko pitanje postaje prije svega duboko moralnim ili svjetonazorskim pitanjem pri spoznaji da će se oplođivati žene bez partnera i da će se višak djece moći kupovati kao na dražbi.

U svim tim slučajevima radi se o duševnoj ravnoteži i o pravima budućih ljudskih bića, koja nikada neće saznati za svoju majku, oca, sestre, braću i rođake. Neke slične ideje o odgoju i rađanju djece imali su začinjavci dvaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, Karl Marx i Adolf Hitler. Nacizam i komunizam su se tako opasno približili i na ovoj točki. Ovu će malu, katkad ponosnu, katkad otužnu, zemljicu uskoro potresti još jedna točka dnevnog reda Hrvatskog sabora. Bit će to zakon kojim će se legalizirati brakovi među ljudima istoga spola, što je naš premijer već najavio i svi ko jedan opet će za bijele ruke dići. Bit će to još jedan snažan doprinos svetogrđu, protunaravnosti, nastranosti i dekadenciji modernog svijeta i naše zemlje u njemu.

Hrvatska u svemu tome čak prednjači. U pogledu usvojenog zakona Ostojić je kao argument istaknuo kako, doduše, slična rješenja ne postoje u nekim drugim državama, ali mi, ah, želimo biti uzor! Zakoni ove vrste koji se tiču najdubljih uvjerenja i savjesti svakog od nas nameću se nevjerojatnom arogancijom vladajuće elite, koja je elita samo po privilegijama i pozicijama, ali je intelektualno i moralno ispodprosječna. Naša je trenutno vladajuća garnitura kao sljednik lijevog pokreta, koji je danas impregniran neoliberalnom ideologijom i masonskim utjecajima nosilac tzv. revolucionarnog, avangardističkog morala.

Ona je napredna, svi drugi su nazadni, ona razumije, drugi su neosviješteni, ona vidi budućnost, drugi su zakopani u prošlost. Zato nema referenduma. Njoj nije važno što misli masa, što misli narod ni vjerske zajednice. Važno joj je samo ono što ona misli. Ne stoji Milanovićevo objašnjenje kako su izborom dobili legitimitet za sve što rade, osobito ne za nametanje svjetonazora manjine većini. S tog stajališta i rezultati posljednjih izbora su još jedna velika prijevara ili veliki nesporazum.

Rat svjetonazora

Sve ove i slične zakonodavne inicijative daleko se od stvarne brige za čovjeka, obitelj ili za demografsku obnovu, na što se katkad znaju pozivati inicijatori. Prije će biti da su one sredstvo borbe protiv tradicionalnog morala i institucija koje ga zagovaraju. Padaju tu i sve europske vrijednosti. Interes za demokraciju i ljudska prava je samo deklarativan. Europu ne zanima zaposlenje ljudi, nego štednja za vraćanje kredita, ne zanima je partijska kontrola nacionalne televizije, ali je vrlo alergična kad se dira u profite njezinih firmi. Ne zanimaju je ni žene koje ne mogu roditi, već radna snaga i potrošači koje će odgajati po mjeri svoje, potrošačke kulture.

Naši su politički prvaci u tom ratu svjetova i svjetonazora odlični vojnici, dijelom zbog svoga duboko ukorijenjenog odgoja, a dijelom zbog svoga poslušničkog mentaliteta. Otuda i taj čudni naglašeni ateizam Zorana Milanovića. On ne želi ući u crkvu ni u jednom slučaju i ni po koju cijenu. Ne želi da svećenici blagoslivlju radove i investicije. Točno poput Ćopićeva junaka, dječaka koji se vratio kući iz partizana, Zoran Milanović i njegovi pretorijanci svako malo uzvikuju: od danas, majko, više nema Boga.

Njegov ateizam nije samo odsustvo vjerovanja, nego borbeni stav prema vjeri kao takvoj, njegov je izazivački ateizam svojevrsna novovjeka religija. I on ima potrebu svako malo, urbi et orbi, poručiti: ja sam nevjernik! Njemu je taj stav usađen u ranom djetinjstvu, a školovanje mu nije pomoglo da ga propita, ali on i zna kako je to europski trend, kako će se to cijeniti i honorirati. Njemu je, kao i ostalim političarima u nas, važnije što o njegovoj politici misli “veliki brat”, nego narod.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last