Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Državna hajka na bakice i djedice

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Ivo Ravlić / CROPIX

Već s pet godina moj je prijatelj znao što želi od života. Dok smo mi fantazirali o karijerama istraživača amazonske prašume ili probnoga pilota, na svako pitanje tipa “Šta bi ti, dušo, tija bit kad narasteš?” on je rezolutno odgovarao: “Penzioner!” Tome je cilju bio do te mjere predan da je još u nježnoj dobi zauzeo gard sredovječna gospodina. Do mature već je sličio umornome članu Akademijina razreda za muzikologiju, a po dolasku na studij u Zagreb i trudnice su mu počele ustupati sjedalo u tramvaju.

Kada smo upoznali njegovu stanodavku, našemu veselju nije bilo kraja.

Stajling gričke coprnice

U usporedbi s dotičnom damom, čak se i Zvonimir Rogoz doimao kao žovijalni dječarac: imala je pepeljastosivu kožu barem tri konfekcijska broja preveliku za pogrbljeno tijelo, prilježno je njegovala stajling gričke coprnice i govorila jezikom koji je i purgerima od kolina bio nerazmrsiv rebus. Konzervativne procjene davale su joj okruglu stotku, premda je bilo i onih koji su s punim uvjerenjem tvrdili da je gospođa već odavno zagazila u drugo stoljeće života. Ukratko, imali smo sve razloge ovoga svijeta da bakicu koju su, navodno, odgojile časne sestre utekle iz Francuske nakon proglašenja Pariške komune, nazovemo vršnjakinjom našega prijatelja.

Udovica austrougarskog oficira i džentlmena stanovala je u golemom stanu u jednoj od onih zapuštenih donjogradskih palača. Zadnji važ piture u njezin je dom ušao malo prije nego što su partizani ušli u grad.

Sve otada stan je uredno propadao: stropovi su bili tapecirani paukovom mrežom, vlaga je izbijala iz svih zidova, izdašno natapajući kolonije gljivica, svaki komad namještaja bio je nagrizen crvotočinom, a politura se gulila kao koža s leđa reš pečena turista iz Skandinavije...

Baba koja dila ‘Zagora’

Premda u katastru ili gdje već zaveden kao stambeni prostor, njezin je dom više sličio mauzoleju, pravoj grobnici uspomena koje su se polako pretvarale u prah.

Ne bih vam znao s pouzdanjem reći kolika je kvadratura dami stajala na raspolaganju, ali dobro pamtim da je za obilazak njezina mrzla doma trebalo imati pristojnu kondiciju. Za održavanje tolike stančuge valjalo je, pak, imati ozbiljne pare, a sirotica je životarila od ponižavajuće mirovine i poduzetničkog duha.

Naime, osim što je iznajmljivala sobu študentima iz provincije, na Dolcu je prodavala stripove, zgužvane sveščiće “Zlatne serije” i “Lunova magnusa”.

Ma koliko se trudila držati glavu iznad vode u surovoj partiji preživljavanja, njezin je poduzetnički nerv ipak imao ozbiljan feler. Nikada joj, recimo, nije palo na pamet prodati stan površine pampasa, prerije ili stepe, od utrženih para potom kupiti garsonijeru, a ostatak potrošiti na život u obilju i komociji. Razlog?

Dok je sitnim koracima bordižala hodnicima mauzoleja i obavljala inspekciju požutjelih obiteljskih memorabilija, ona se osjećala živom. I nije mogla ni zamisliti da se slika njezina davno preminulog muža – tipa sa smiješnim brkovima i uglancanom sabljom, koji gizdavo stupa pred regimentom bezvoljnih regruta postrojenih na nekoj ledini – koči na kojemu drugom zidu.

Između site starosti u toplini udobna stančića po mjeri vremešne udovice i svakodnevnog trapljenja na Dolcu, gdje su se bezdušni klinci sprdali s ludom babom koja dila “Zagora” i “Komandanta Marka”, uporno je birala ovo drugo. Hvala bogu, premda u starosti koja je bila duboka koliko i Marjanska brazda, umrla je dovoljno rano da ne iskusi Linićevu politiku stiskanja fiskalne omče oko nagrešpanih vratova bakica i djedica.

Na prvi pogled, njegovoj se logici nema što prigovoriti. Zašto bi socijalnu pomoć, ma koliko simbolična ona bila, primao onaj tko se može pristojno izdržavati prodajom prevelike nekretnine u kojoj živi?!

Na drugi i svaki sljedeći pogled iskrsavaju, pak, prilični problemi. Takva logika možda priliči knjigovođi, ali ne i ministru, odnosno Vladi koja bi se − uz ostalo, ako ne i prije svega − morala brinuti za čuvanje dostojanstva vlastitih birača.

Jer, čak je i mrvicu digniteta teško sačuvati kada vas u jeseni života, izmučene bolestima i demencijom, unatoč činjenici što je promet na tržištu nekretnina već godinama skoro pa ništavan, netko dekretom tjera na traumu prodaje vlastita doma po diskontnoj cijeni, nimalo ne mareći za vaše sentimente i uspomene, pa ni za to što vas tim potezom gura korak bliže Lovrincu ili Mirogoju.

Ne želim zvučati malodušno, ali ako Linić ili bilo tko drugi u Vladi zaista vjeruje da je izgon starčadi iz prevelikih stanova dobitna kombinacija koja će ovu zemlju izbaviti iz ponora krize, onda nam zaista nema spasa.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska