Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Brazilski Pride u Leskovcu na moru

 jučer, danas, malo sutra

To je moglo biti otprilike u ovo vrijeme, kasno proljeće, rano ljeto... Godina je 1984., mjesto radnje Sinkovce, malo selo s velikom kasarnom, četiri-pet kilometara udaljeno od Leskovca, na jugu Srbije. Da bi nam olakšali vojničku čamotinju, strogi ali pravedni oficiri odlučili su nas u subotnje jutro počastiti besplatnom kinopredstavom. Zbijeni u dvored radosno smo odmarširali do Doma JNA i ispunili veliku dvoranu. Kako su nas mjesec ili dva ranije obradovali ratnom komedijom s Bourvilom i Louisom de Funèsom u glavnim ulogama, očekivali smo da nas i ovom prigodom gibira kakav sličan, ideološki bezopasan film s malo šege i šore, nipošto ne s fatačinom, jer tko je lud raspaljivati strasti frustriranih soldata?!

Zabavni sati

Već prvi kadrovi najavne špice pokolebali su naše uvjerenje da ćemo se sljedeća dva sata zabavljati uz akcijsku limunadu. Kamera je nervoznim švenkovima pratila velegradsku vrevu, golemo križanje potpuno zakrčeno automobilima. Na toj pozadini “listao” se popis glumaca, nama nepoznate čeljadi s razmjerno egzotičnim imenima. U jednom trenutku iz zvučnika se prolomila škripa kočnica, a onda i potmuli tresak – na asfaltu je ležalo beživotno tijelo starijeg čovjeka. Samo sekundu kasnije do njega je dotrčao mlađi muškarac, pao na koljena, zagrlio nesretnika i krenuo ga ljubiti.

Pa kako! “Viđu, čoče, bruke, grkljan će mu prosvrdlat!” čuo sam zgranutog klasića iz Crne Gore. Preko dirljivog kadra doskora se raširio naslov filma. Portugalski izvornik sam, naravno, zaboravio, ali zato još uvijek pamtim naš prijevod vrijednog uratka: “Poljubac na asfaltu”. Nekoliko trenutaka publika je u nevjerici trljala oči i zbunjeno se došaptavala, a onda se raspoloženje otelo kontroli. Za prvom, ne osobito suptilnom, dosjetkom, slijedila je druga, treća... i dok si rekao “drnč!”, dvorana se pretvorila u veliki kondut gdje se nekoliko stotina muškaraca delikatne dobi utrkuje u disciplini dobacivanja što je moguće neukusnije dosjetke.

Usiljeni marš

Za to vrijeme podoficirska sitnež koja je sjedila u prvome redu i svojim autoritetom trebala jamčiti da projekcija prođe bez ikakvih ispada, počela je nervozno trzati glavama kao da su božemiprosti golubovi, a ne prekaljeni vojnici. Kako njihovi napori na obuzdavanju publike nisu urodili osobitim plodom, odjurili su vani na, pretpostavljam, konzultacije s višim oficirskim kadrom.

Za to vrijeme mi smo gledali brazilsku gay-dramu s razularenom srpsko-hrvatsko-slovensko-makedonsko-albanskom sinkronizacijom. Kada se film konačno odvrtio, brže-bolje su nas postrojili pred kinom i potjerali u usiljeni marš. Nikada nismo uspjeli saznati kako se Jugoslavenskoj narodnoj armiji uspio potkrasti takav kolosalan gaf, tko je bio izravni krivac za izlaganje najboljih sinova naših naroda i narodnosti drami iz homoseksualnoga miljea te kako je dotični kažnjen za besprimjernu diverziju. U kasarni nas je, pak, dočekala živost sasvim neuobičajena za vikende.

Podigli budnost

Osim dežurnih oficira, na svojim su radnim mjestima bile i sve ostale starješine, u rasponu od beznačajnih vodnika pa sve do pukovnika, zapovjednika kasarne.  Očito, u vojnoj je vrhuški prevladalo uvjerenje kako bi izlaganje regruta filmu visokoga rizika moglo proizvesti neželjene, upravo pogibeljne učinke. Da se ne bi dogodilo najgore – da se, naime, vojnici ne bi propederisali – oficiri su podigli budnost na najvišu razinu i ostali među nama i u svoje slobodne dane, dok se fertutma ne smiri. Zašto vas, međutim, podsjećam na ovu epizodu iz daleke prošlosti?

Pravna osoba koja mi je priuštila bizarnu projekciju, JNA, odavno ne postoji. Nisam siguran da i kasarna u Sinkovcima još uvijek služi staroj svrsi, pošto je temeljito razorena u NATO-ovu bombardiranju. Razlog je samo jedan: kad god vidim da se ćudoredna javnost pridiže na zadnje noge zgranuta najavom Gay Pridea, vraćaju mi se sjećanja na uboge zastavnike, blijede kao vapno, progonjene strahom da bi jedan brazilski film mogao biti inicijalna kapisla za detoniranje homoseksualnih strasti u do jučer “normalnim”, “zdravim”, hetero-regrutima.
Kao što je sirote podoficire s maturom srednje pješadijske razdirala zebnja da bi nekoliko lascivnih kadrova moglo naškoditi garnizonu gore od višesatna granatiranja, naši “građanski intelektualci” strepe da će već i letimičan pogled na razdraganu mladež koja slobodno ispovijeda svoju ljubav, infetati nevine promatrače.
U toj činjenici krije se i poruka ohrabrenja svim LGBT aktivistima koji će danas krenuti u Povorku ponosa. Razumljivo je osjećati strah dok čekaš hoće li te netko zveknuti pitarom, ali budite uvjereni: njihov strah još je veći.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last