Novosti Hrvatska

umro najpoznatiji hrvatski kazališni kritičar, veliki splićanin, humorist, publicist i sveučilišni profesor

Tolja - čovik kojemu je kroz žile teka Split

Znan da je moj Tolja bija sveučilišni profesor, znan da je bija novinar i pisac, ali za mene je bija prvenstveno piciginaš. A kroz ti picigin san ga upozna ka beskrajno dobroga, pametnoga, poštenoga i blagoga čovika

Znan da je  moj Tolja bija sveučilišni profesor, znan da je bija novinar i pisac, ali za mene je bija prvenstveno piciginaš. A kroz ti picigin san ga upozna ka beskrajno dobroga, pametnoga, poštenoga i blagoga čovika

Koliko je u Split svita ča piza, ča nan jema ča reć? Ma, u cilu Hrvatsku ih nema deset, a u Split nek ih je dvoje-troje. E, i takve jude guramo sa strane, i takve jude ne obadajemo, ne damo in pisat, ne damo in govorit. Skupi su nan! Ma, ko će in sad poć plaćat dnevnice, hotele, davat šofera, a samo zato da bi iz Dubrovnika ili Zagreba napisali koju kritiku kazališne predstave.

Ma, neš ti Tolje. Neš ti njega. Svi su zamjenjivi. Nać ćemo mi kojega mlađega ča će bit sritan da piše i za brokve. Moga bi u ovome tonu napisat cilo ovo sjećanje na Tolju, jer toliko san ubiven, toliko san jidan, toliko san bisan da bi moga vikat do neba. Vidili smo se pri misec dan i onda mi je reka: “Puno san ti tužan. Ne daju mi pisat, a toliko bi toga još ima reć. Govoru da san in veliki trošak”.

E, i ta novina kojoj je Tolja bija skup sad traži od mene da napišen dvi riči povodon njegove smrti. Tili bi se s par krokodilskih suza oprostit od njega. Jer su svjesni koliko je ti čovik za Split značija, koliko ga je volija i koliko ga je poznava. I koliko ga je svojin librima opiva, opisa i uzdiga. Čovik kojemu je kroz žile teka Split.

Ma, oću, napisat ću! Di neću napisat za moga Tolju. I za one koji su ga volili. U subotu san cilo popodne bija kod njega, a u nedilju je umra. Prvo me pita zašto smo ukinili Forum, zašto smo Kulturu doveli na ništa, zašto nima Pometa, a ja san mu zapiva: “Jebala Mare soldata!”

Bija je u modru tutu, lipo stavljen, je mrvu teže disa, ali isto smo svo vrime vodili one naše nadrealne razgovore. On bi počeja ozbiljno, a ja bi pribacija na zajebanciju, pa bi se on nadoveza i cila bi mu se faca razgalila. I onda smo gledali onu fotografiju na kojoj smo u dvor Tonča Keruma slavili izlazak jednoga od prvih brojeva Berekina. A to je bilo pri blizu 30 godin.

I na tu sliku smo: Keni Šolić ka gost, Bože Žigo, ja, Momčilo Popadić, Tonči Kerum i Tolja. Snimija nas je Feđa Klarić, a koji je isto bija u prvu momčad Berekina. Pa smo se sitili kako se rađa Berekin, kako smo se cili život zafrkavali, i ništa nismo ozbiljno svaćali, a sve ča smo činili radili smo s gušton i do daske.

Znan da je moj Tolja bija sveučilišni profesor, znan da je bija novinar i pisac, ali za mene je bija prvenstveno piciginaš. A kroz ti picigin san ga upozna ka beskrajno dobroga, pametnoga, poštenoga i blagoga čovika, koji je kroz život proša gurajući od sebe sve ono materijalno. Ima je svoju familiju, svoje knjige, kazalište, svoja dva špara i balunčić od picigina. I bija je najbogatiji na svitu.


 

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last