Novosti Hrvatska

Čuvaj se kad Slavko kaže: Pazi, stečaj!

Pamtim to kao da je bilo danas, kad je barba Miroslav Kutle otišao od nas. Ostala Slobodna Dalmacija s milijunskim dugovima na plećima pred streljačkim strojem Račanove trećesiječanjske Vlade, premda joj je Upravni sud još godinu prije bio poništio onu lopovsku pretvorbu što joj je nanijela ogromnu financijsku štetu te ukaljala i čast i ime. U tim i takvim okolnostima, banem ja kao nadobudni novinarski pravednik u Hrvatskome saboru pred ovoga istoga Slavka Linića koji se zadnje desetljeće, izgleda, bio duboko zamrznuo, da bi se prošloga prosinca u istom mentalnom stanju naglo odledio.

I to samo kako bi nama, nezahvalnoj i razmaženoj bagri, novim valom otkaza i stečajeva u stilu Edwarda Škarorukog omogućio svjetliju gospodarsku budućnost. − Gospodine Liniću, što će biti sa Slobodnom Dalmacijom? – pitam ja tako 2000. godine ondašnjeg i današnjeg ministra financija, da bi se s druge strane na me istresao ledeni socijaldemokratski nekrolog s porukom kako je Slobodna Dalmacija po svim parametrima mrtva i da se mrtvacu ni uz najbolju volju ne može pomoći.

Okret na peti i...

− Ali, pravosuđe je njezinu pretvorbu i službeno proglasilo protuzakonitom, znači li to da ćete blagosloviti HDZ-ov politički zločin? – nisam se dao fascinirati. Tu se Slavko Linić već na mene stao derati iz petnih žila, a oko nas se, u vidu ad hoc publike, znatiželjno okupilo više od pola tadašnjeg saborskog saziva. − Ako vas osude na smrt i ubiju, pa kasnije sud poništi vašu smrtnu presudu, možete li vi oživjeti? Slobodnoj Dalmaciji nema spasa, treba je samo pokopati! – vikao je strašni Linić svoj bjelodano omiljeni šlager. Vikao je sve dok ga nisam priupitao bi li jednako nemilosrdan bio i da je riječ o riječkom Novom listu: tu je naglo zašutio, okrenuo se na peti i bijesno odjurio za nekim neodgodivim poslom.

Da je, dakle, Linićeva riječ svojedobno bila zadnja, vi ove novine ne biste, majci, danas čitali. No, ne brzajmo sa zaključcima: nipošto ne želim reći da Slavko Linić tada u ekonomskom smislu nije bio u pravu, ili da to čak nije i sad. Premda se ne može izbjeći osjećaj da su se vremena promijenila nagore – jer ja sam barem uživao privilegij da ministar osobno viče na mene, dok se danas odluke o stečajevima obznanjuju usput, uoči priprema za Opernball i preko Twittera – ništa mimo toga ja, zapravo, ne tvrdim: možda je odista i Slobodnu Dalmaciju prije 12 godina država trebala nemilosrdno smaknuti, jednako kao što to namjerava sad učiniti s Vjesnikom.

Možda sav taj posao koji smo u međuvremenu radili − tekstovi koje smo pisali, vrijednosti koje smo promovirali, građani koje smo informirali, plaće koje smo zarađivali i životi koje smo živjeli − odista ništa ne vrijede. Možda se ministri u općoj besparici trebaju striktno držati profitnih kriterija kao pijani plota i ne odstupiti od istih ni kad je posrijedi ne znam kakva tradicija ili slavno ime. Financije su egzaktna disciplina koja nije dužna poštovati ideološki rastezljive pojmove poput javnog interesa (što ionako jako pretpotopno i komunistički zvuči).

No, otkud onda sad u hrvatskoj Vladi − u okolnostima recesije i opće kuknjave zbog stanja u državnome proračunu – želje, volje i entuzijazma da se jednom privatnom proizvođaču polietilenskih vrećica svakako pomogne da preživi i opstane, dok se autore novinskih tekstova ili proizvođače mlijeka rutinski pušta niz mutnu vodu?

Slavna surovost

Konkretno: zašto oko tisuću zaposlenih u zagrebačkome Diokiju zavrjeđuje socijalnu osjetljivost naših vlastodržaca, a 130 onih u Vjesniku ili 5000 mladih i netom odškolovanih pripravnika u državnoj upravi to ne mirita? Zbog čega je nominalno lijeva vlast u slučaju Diokija spremna na kompleksne spasilačke operacije s ulaskom Ine, banaka i HEP-a u njegovu vlasničku strukturu, dok se zaposlene u državnim tvrtkama kani hladno prepustiti stečaju? Zbog čega Slavko Stečajko nije dosljedan u svojoj slavnoj surovosti?

Zlobnici će reći da je razlikovni ključ ovih scenarija samo u tome što iza Diokija stoji Linićev i Sanaderov bivši prijatelj Robert Ježić i njegovi kapitalistički interesi, a iza nezaštićenih i beznadnih radnika čije se otkaze masovno planira ne stoji apsolutno nitko, čak niti štap od trstike. Sva tobožnja principijelnost i društveni imperativi koje nova vlast gromoglasno propovijeda naglo posrću kad ih treba primijeniti na njihove prijatelje, političke partnere ili moćne saveznike.

Britva-kriteriji vrijede za obične smrtnike, dok se drugi, puno fleksibilniji, poslovično kroje za povlašteni krug odabranih − bilo da je riječ o Crkvi, sponzorima poput Roberta Ježića ili privrednim kriminalcima u nadzornim odborima javnih tvrtki, poput Srećka Ferenčaka. Politički izbor hrvatskoga građanina običnog sveo se tako na krajnje komfornu ponudu: imamo punu slobodu navijati ili za svojega krvnika, ili za svojega grobara. Na prkos moćnome, a zaštitu slabome ovdje još asocira jedino slavno hajdučko ime.

DAVOR KRILE
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last