Novosti Hrvatska

Sa Srbima bi se potukli i oko ‘zujalice’

Nezadovoljni pisanjem dijela medija, rukometaški su reprezentativci odlučili zašutjeti pred novinarima. U žargonu sportskog novinarstva to zovu “silenzio stampa”. Kao i s nizom drugih izraza, ne zna se zašto jer sportski novinari obično ne govore talijanski.

Dapače, sa “silenzio stampa” se u većine kolega iscrpljuje sve njihovo znanje talijanskog. Krepali bi od žeđi da ih ostaviš na talijanskom tlu, ni čašu vode ne bi znali upitati na jeziku domaćeg stanovništva, ali zbog nečega poznaju i autoritativno pišu ovu frazu kad god im neki neodgojeni dripac odbije dati izjavu nakon utakmice.

Elem, ovaj put učinili su to, rekli smo, rukometaši. Bogzna što je njih uvrijedilo da su nakon izgubljenog polufinala na Europskom prvenstvu u Srbiji kraj novinara prolazili kao kraj turskog groblja, ali meni se sviđa njihova odluka. Ne razumijem, ali s veseljem prihvaćam njihovu blaženu šutnju. Super. Ne moraju ništa govoriti ni sada ni inače.

Ne nedostaje mi njihovo mucanje pred mikrofonima, ne osjećam se zakinutim za njihova tri glagola, pet imenica i četiri pridjeva od kojih su nespretno sastavljene sve njihove učene analize igre. Njihov “silenzio” nije mi uopće incident. Ako mene pitate, trebao bi to biti bolji novinski običaj. Poslušajte, uostalom, izjave izbornika Goluže, to što on govori često i nije hrvatski. Vijeće za elektroničke medije trebalo bi zahtijevati da se Golužu titluje.

Bik kao centarfor

Premda, po duši govoreći, ni mnogo rječitije osobe ne bi se puno bolje snašle kad o rukometu govorimo. To potezanje, guranje i udaranje, divlje mlaćenje dvije skupine različito odjevenih muškaraca, jednostavno izmiče smislu. Nogomet, kad je i najlošiji, kad gledate seosku ligu na neograđenom pašnjaku gdje se bik koji put zaleti za centarforom, meni djeluje kao blistavi vrhunac ljudskog intelekta u usporedbi s rukometom.

Na posljetku, možda se baš zbog te brutalnosti na parketu tolike loše emocije oslobađaju u gledalištu. Na početku polufinalne utakmice u beogradskoj Areni televizijski komentator nezadovoljno je primijetio kako čitava dvorana zviždi na hrvatsku himnu.

No, čemu se zaista čuditi? Nije li prije dvije godine, kad se ista ova međunarodna sportska priredba održavala u Hrvatskoj, srpska zastava uklonjena s glavnog zadarskog trga da ne provocira domoljubne građane? I nisu li, jednako tako, navijači bodrili naše igrače povikom “Za dom!” s jedne strane tribina i gromkim odgovorom “Spremni!” s druge.

Neobično je samo kako televizijski komentatori takve stvari uoče samo kad ih čine srpski huligani, a svinjarije mangupa u svojim redovima ili licemjerno prešute ili čak nazovu veličanstvenom atmosferom u publici.

U veličanstvenost hrvatskih navijača na posljednjem rukometnom ogledu sa Srbijom nismo se uspjeli dobro osvjedočiti jer im je srbijanska policija na granici razumno zapovjedila nalijevo krug i mrš kući, ali njihove frustracije i gnjev ipak su osjetili u Vukovaru, gdje ih je gradska vlast lakomisleno pozvala da gledaju utakmicu na glavnom trgu, a oni im zahvalno uzvratili razbijanjem automobila i kamenovanjem prozora Samostalne srpske demokratske stranke.

Slično je bilo i u Splitu, gdje su dvojica maskiranih upala u prostorije srpske manjine i krenuli razbijati inventar ogorčeno ponavljajući: “Pobijedili vaši, a?” “Jok, nisu, nego vaši”, odgovorio bi im čovjek, ali budalaše je bolje ne izazivati pa ih Srbi nisu ni izazivali.

Više ili manje krotko otrpjeli su batine i kasnije bili vrlo pomirljivi u izjavama, kako je već manjinama u Hrvatskoj pametnije da budu kuco, ali zaista, zbog svih nas, i većine i manjine, represivni bi aparat napokon morao nešto radikalno učiniti, ozbiljnim kaznama isprepadati navijačke delinkvente, da svaki od njih dobro razmisli prije nego što se sagne po kamen, a ne da ih se ohrabruje u njihovu divljaštvu.

Što nam inače preostaje? Sedamnaest godina nakon rata mi se još uvijek, za svaki sportski susret Hrvatske i Srbije, možemo pozdraviti s normalnim životom. Da se naši i njihovi natječu u “čovječe, ne ljuti se”, da igraju zujavice, ili pantomime, da skaču trule kobile, da je svjetsko prvenstvo u strojnom pletenju, našao bi se imbecil kojemu bi to bilo dobar povod da razbije šoferšajbu automobila pogrešne registracije. Nije li već nekako vrijeme da se tome stane na kraj?

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska