Novosti Hrvatska

Izdaja domovine ili zdrave pameti

José Manuel Barroso sliči mi šefu recepcije u boljemu hotelu, Hermana Van Rompuya vidim kao činovnika u katastru, Hannes Swoboda daje mi na swobodoumnog dizajnera atraktivnih, ali neudobnih stolaca, a Štefan Füle daje mi na živce, jer ga mogu zamisliti u barem desetak urednih, nimalo uzbudljivih građanskih zanimanja.

Mogu samo nagađati u kakvim sve profesionalnim ulogama vi vidite ovu istaknutu gospodu. Siguran sam, međutim, da ih nitko ne zamišlja kao opasne tipove s druge strane boljih običaja i zakona. Nitko osim naših istaknutih eurofoba. Premda su Barroso, Van Rompuy, Swoboda i Fülle sakoe, uštirkane košulje i kravate zadužili, valjda, čim su izašli iz pelena, neki među nama gaje čvrstu vjeru kako se ustvari radi o prerušenim ninja-ratnicima.

Zakrabuljeni meštri od šurikena i nunčaka nedavno su, pod okriljem noći, provalili u Banske dvore, isukali katane pred šokiranim Milanovićem, a Barroso mu je na tečnom portugalskom zaprijetio: “Jebao si ježao u leđao propadne li referendum!” Lica bijelog kao vapno, premijer se pokorio nasilnicima, a ostalo je, štono se veli, povijest.

Punoljetna Hrvatska je kazala povijesno “da”, pa gorljivi protivnici integracije u EU sada vrište kako nacija nije imala vremena čestito ni promisliti o tome prevažnom pitanju, sve se dogodilo iznebuha, na brzinu, preko noći... Stariji zacijelo pamte kako je prije nešto više od dvadeset godina Tomislav Ivčić neutješno pjevao: “Let Kroejša bi van of Jurop star, Juuurooop ju ken stap d vor”. Ma pamte to i klinci, jer se domoljubna uspješnica pokojnoga Zadranina svake godine uredno vrti u televizijskim emisijama koje komemoriraju važne ratne obljetnice.

U vrijeme kada je spot premijerno emitiran ni jedan mentalno uravnoteženi građanin ove zemlje nije ni pomišljao dovesti u pitanje opjevanu slatku utopiju – Hrvatska kao “van of Jurop star” bila je čežnja milijuna. Ivčićeva pisma u širokim je masama shvaćena kao pismo - o namjerama, dakako.

Kad ispod minula dva desetljeća pokušamo podvući crtu, sve što se zbivalo u tome razdoblju može se zbiti u jednu rečenicu: Hrvatska je uporno stupala – posrtala, padala, pa se pridizala – na putu prema EU-u. Dok je trajalo to mukotrpno, često i ponižavajuće trapljenje, eurofobe niste mogli ni čuti ni vidjeti.

U iscrpljujućem pregovaračkom procesu otvorili smo 12.456.793 poglavlja, njihovu građu potom smo dugo “harmonizirali”, što je, naravno, tek eufemizam za ježevu muku prilagođavanja visokim, koji put i bizarnim standardima EU-a. Dok su se naši pregovarači natezali s bruxelleskim birokratima oko pitanja regionalne politike i koordinacije strukturnih instrumenata, pravne zaštite voluharica, kvota za uzgoj holštajn-frizijskih goveda, modalitetima sanacije troske i minimalnoj dopuštenoj vrijednosti granulacije oštroga brašna, eurofobi su bili zauzeti svrdlanjem nosnica.

Nitko se nije usudio postaviti pitanje jesu li pregovori legitimni kada iza njih ne stoji volja građana koje nitko ništa ni o čemu nikada nije pitao. Prolazili su tako dani, mjeseci, godine, mediji su uredno, do iznemoglosti izvještavali o novim zapletima velike integracijske epopeje, a Hrvatska se kao pile u kučine sve više zapetljavala u bruxelleske gropove. Tek kada je stvar dotjerana do kraja, eurofobima su se otvorile oči.

Nakon puna dva desetljeća s užasom su shvatili kako nam prijeti EU.I sada bi, naravno, nagazili kočnicu: moljakaju i prijete, kukaju i bjesne, vitlaju argumentima i šakama, pisali bi predstavke i štrajkali glađu...

Za Željka Sačića nema dvojbi: političke elite režirale su i provele veleizdaju.
Taj deprimirajući zaključak on je, međutim, izveo tek nakon što se odvrtila odjavna špica integracijskog trilera. U realnome vremenu, dok se “izdaja” događala, dok su joj milijuni svjedočili u izravnome prijenosu, on, sirotan, ništa nije kontao.

Iz večeri u večer gledao je Vladimira Drobnjaka kako se znoji pred strogim licima europskih birokrata, i ni jednom mu nije palo na pamet da to naš zemljak kvislinški priprema teren za okupatore iz bijeloga svijeta. Kada je konačno shvatio – kako bi Bosanci rekli - čiji dedo voza skejtborda, počeo je ispisivati optužnicu za izdajničke protuhe.

Domoljub s intelektualnim refleksima karamboliranog dizelaša koji se pali nakon guranja, od vlastitih, nemalih teškoća u razumijevanju očiglednog sada bi htio napraviti nacionalnu dramu. Du-du-du nema vam pomoći, mogao bi mu poručiti netko s manje takta od potpisnika ovih redaka. Jer urođena muka kao što je ona Sačićeva ne može se riješiti ni u Zagrebu ni u Bruxellesu.

 

ivica ivanišević
Naslovnica Hrvatska