Novosti Hrvatska

Hrvati u redu čekaju za privatni zatvor

Neki dan razgovara moje društvo o tome kako su se koga dojmili potezi nove vlasti. Znate kakvi su ljudi, svatko ima svoga ljubimca i svoje intimne razloge, pa je jednima razgalio srce Slavko Linić najavama o podizanju PDV-a i rasprodaji obiteljskoga srebra, drugima Ante Kotromanović odlukom da svoju kućnu prijateljicu vrati na posao u MORH, dok su treći ushićeni najavom ministra branitelja da će službeno objaviti već objavljeni Registar hrvatskih branitelja.

Četvrtima je, pak, apsolutni reformski as ministar policije Ranko Ostojić: imenovanjem prononsiranih HDZ-ovih kadrova Grbića i Blaževića za svoje savjetnike poslao je javnosti poruku da je nedovoljno upućen u policijske zloupotrebe te da mu savjeti o tim plemenitim vještinama bezodvlačno trebaju.

Sreća naša da smo na zadnjim izborima dobili lijevu Vladu, zamislite kako bi bilo da su konzervativci.

Uz dužnu čast oštroj konkurenciji, i ja među reformistima imam svojega, nepersonaliziranog favorita. To je najava kukurikavaca, objavljena u Jutarnjem listu, kako će Vlada uskoro pokrenuti unosni proces privatizacije hrvatskih zatvora.

Moderan čovjek, lupež i kapitalist, ako već mora robijati, više nipošto ne želi trunuti u državnome vlasništvu. To mu je, pod jedan, ispod časti – vlasnik privatne kompanije i milijunskih računa da jede proračunski kruh? − a povrh svega, još je i jako neudobno.

 

Mučenik Ivo

 

Uzmite, na primjer, hrvatskog mučenika Ivu Sanadera. Da je čovjek dobio priliku utamničiti se u privatnom istražnom zatvoru većinskoga vlasnika Roberta Ježića – u kojemu je, recimo, kćerkin zaručnik upravitelj, a on sam manjinski dioničar – taj iz bajbukane ne bi nikako ni izlazio, a narod se ne bi skanjivao što s nepotrebnim ortopedskim pomagalom naokolo pozira fotoreporterima.

Da ne govorimo o mogućnosti da svaki pošteni kriminalac robija u vlastitom, turboluksuznom, zatvoru s wellness tretmanima, bazenom i podnim grijanjem, a da njegove tamničarske užitke financira država nove pravednosti.

Privatni zatvor vrhunac je ponude modernoga kapitalističkog tržišta. Ne samo što jamči dovoljne smještajne kapacitete za sve vrste robijaša − a u nas mjesta u državnim zatvorima već godinama kronično nedostaje − nego će biti i snažan zamašnjak za ubrzan razvoj svih oblika nacionalnoga kriminala.

Kad, naime, privatni investitor, bogataš i kapitalist uloži grdne novce u jedan zatvorski objekt, nastojat će ga promptno i napuniti, a ne da mu gomila gubitke i godinama zjapi prazan.

Uspjeh toga modela možemo dobro proučiti na američkom primjeru: ta slobodarska zemlja u zatvor trpa male i nezaštićene ljude za najmanji prekršaj, pojedinci nerijetko godinama čame iza rešetaka bez ikakvih dokaza i konkretnih optužbi, a država sve to uredno podmiruje iz sredstava poreznih obveznika.

Nepotrebno je podsjećati na to kako su najčešći stanovnici tih američkih ustanova crnci. Utamničenje prvog siromašnog crnca na kojega pandur naleti na ulici, za bilo kakav zločin, rješava egzistencijalni problem i njemu i kapitalistu − vlasniku zatvora: prvi rutinski smanjuje statistiku neriješenih slučajeva, a drugi, ne propitujući savjest suvišnim “zašto”, nevinog čovjeka drži na slamarici i za to ispostavlja račun državnoj blagajni.

Ako se pitate tko bi u doglednoj budućnosti mogli biti hrvatski crnci, to svakako nisu oni s prebivalištem u Kulmerovim dvorima.

Znam već unaprijed što će u obrani projekta privatizacije zatvora reći dežurni gurui neoliberalizma: da državni zatvori nisu u stanju adekvatno obavljati svoju penalizacijsku funkciju, jer je Mirko Norac izlazio iz istih svaki vikend, Hrvoje Petrač šetao u toplice, a Tihomir Orešković u prekrcanoj Lepoglavi imao na raspolaganju “apartman” za osam osoba?

 

Ma kako ne...

 

Privatni zatvori bili bi, navodno, organiziraniji, poslovniji i revniji prema zakonima? Ta nemojte kasti! Ista argumentacija koristi se već punih 20 godina kao ideološka platforma za privatizacijsku pljačku i rasprodaju svega vrijednog u ovoj zemlji.

U sve državne firme, banke ili ustanove najprije se instaliraju nesposobni lopovi koji imaju zadatak po političkome diktatu upropastiti supstanciju, kako bi onda to istim nalogodavcima poslužilo kao “argument” za daljnju prodaju.

Više nema puno toga vrijednog za nastavak procesa, pa je došao red i na privatne zatvore, koji su tek uvod u privatno pravosuđe, pa i posve privatnu državu.

Što, kažete da privatnu državu već imamo? Dobro, ali nemamo je baš mi, nego Tuđmanovih 200 bogatih obitelji.

Bilo bi napokon pošteno da se više ne zajebavamo s izborima i tobože različitim državnim administracijama, da tih 200 vitezova konačno i službeno uknjiži svoje vlasništvo.

Vrijeme je da se mi ostali prestanemo krivo predstavljati kao građani i da napokon shvatimo kako smo puki podstanari u njihovim stanovima, tvrtkama, školama, zatvorima...

Svejedno s koje ste strane rešetaka, život u takvoj zemlji ionako je jako nalik na dugogodišnju robiju.

Davor Krile
foto: reuters
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last