Novosti Hrvatska

SVJEDOKINJA POVIJESTI "Ja sam Staljinu odnijela Titovo NE, a koju godinu kasnije završila na robiji"

Znate li što mi je rekla stogodišnja Istrijanka Dragica Srzentić kad sam joj u njenom stanu u Beogradu, uoči ovog intervjua, dao crvenu ružu? Odmjerila me je, prislonila ružu uz obraz, nasmijala se i kazala:

- Evo da sam ja prva stogodišnjakinja kojoj ste u svom životu donijeli ružu? E, ako ne zbog ničega drugoga, onda ćete me zapamtiti zbog toga. I nemojte misliti da ću vam reći kako ste ovu ružu mogli odnijeti nekoj mlađoj ženi... Ne! Što mislite, da meni nije drago i u stotoj godini doživjeti džentlmensku gestu od muškarca!?

Veliki čovjek Otokar Keršovani

Moram priznati da me gospođa Dragica već u prvim minutama intervjua oduševila načinom za koji je počela pričati svoju nevjerojatnu životnu priču, ali iznad svega svojom fascinantnom memorijom. Na početku se vratila točno 97 godina unatrag:

- Slika iz svibnja 1915., kad sam imala dvije i pol godine, prva je koju sam zapamtila u svojih sto godina. Vezana je za dan kad se doznalo da mi je poginuo otac Antun.
Bio je mobiliziran kao austrijski vojnik na talijanskom frontu, poginuo je na Dolomitima. Moja starija sestra Ana je te nedjelje brala trešnje, sjećam se kao da je bilo lani. A onda sam vidjela da moj stariji brat Mario - plače! Nije nam kazao zašto, on je imao 12 godina, plakao je jer je čuo da nam je otac poginuo. Pamtim da su u našu kuću počeli dolaziti prijatelji, susjedi... Sestra i ja smo htjele otići do mame Pjerine, ali nam nisu dali... Nismo znale što se dogodilo, stisle smo se jedna uz drugu...

Dragica Srzentić, djevojačkog prezimena Vitolović, rođena je 19. studenoga 1912. godine u mjestu Sovinjak, općina Buzet. Kad joj je otac poginuo, Dragičina majka Pjerina je morala brinuti o sedmero djece, imanju, stoci... A onda, novi šok za malu Dragicu, njenu braću i sestre:

- Mama je oboljela od španjolske gripe. Te 1918., gotovo pa neizlječiva bolest, svakodnevno je kosila ljude. Svaki dan sprovodi, plač, tuga... Govorili su da mi je mama na umoru, da neće preživjeti... Ali, dogodilo se čudo: ostala je živa!
Vitolovićima je u tim teškim godinama puno pomagao veliki familijarni prijatelj Otokar Keršovani:

- Moj najstariji brat Viktor bio je školski prijatelj iz gimnazije s Otokarom. On je radio na našem imanju, bio nam je kao član obitelji. I tad, a i godinama poslije, doživjela sam Otokara kao velikog čovjeka. Kad je bio uhapšen zbog svojih komunističkih ideja, moj brat ga je posjećivao u zatvoru, ja sam mu prala robu. Osuđen je na deset godina, u Sremskoj Mitrovici, hrabro je podnio kaznu, vidjela sam ga nakon deset godina, u Zagrebu 1939. godine. Pamtim svoju posljednju šetnju s njim, po zagrebačkom Cmroku 1941., poslije ga nisam vidjela. Ustaše su ga te godine ubile. Često ga se sjetim!

Slavan partizanski put

Dragica je završila trgovačku srednju školu u internatu u Zagrebu. Tražila je zaposlenje, otišla je bratu Viktoru, koji je studirao agronomiju u Beogradu:
- Nisam imala financijskih mogućnosti studirati, zaposlila sam se kao 18-godišnjakinja u Beogradu, i to u Philipsu. Kod zaposlenja mi je svojim vezama pomogao brat, jednako kao kad sam se zaposlila u Zavodu za vanjsku trgovine, a poslije čak i u Ministarstvo vanjske trgovine.

Već tad se Dragica počela zanimati za radnički pokret:
- Otokar Keršovani me je kao srednjoškolku posjećivao u internatu u Zagrebu. Govorio mi je o ljevici, radničkim pravima, davao mi je knjige, uveo me u ideju komunizma. Među pobornicima te ideje bio je i moj budući suprug Vojo Srzentić, iz Ulcinja. Završio je pravni fakultet, radio u Narodnoj banci. Zaljubili smo se, vjenčali 1936. godine.

Vojin kum je trebao biti Veselin Masleša, bili su veliki prijatelji, ali mu je nešto iskrslo, pa nam je kum bio veliki intelektualac i komunist Koča Popović. On je bio posve atipični komunist, poslije i slavni partizan. Bio je dio bogate i ugledne beogradske obitelji, to je bila prava buržoaska obitelj. Diplomirao je filozofiju u Parizu, govorio je nekoliko stranih jezika, igrao je tenis, bio besprijekorno odjeven... Ali, građanski i materijalni status nije bio zapreka da Koča bude posve okrenut ljevici...

Dragica je 1939. postala članica Komunističke partije Jugoslavije. Ona i njen suprug Vojo, također predratni komunist, našli su se u Ulcinju na udaru Talijana:

- Dobili smo informaciju da će nam u okupiranom Beogradu biti vrlo opasno, savjetovano je Voji i meni da odemo u ilegalu. Ja sam otišla u Ulcinj i - fašisti su me odmah uhapsili! Glumila sam da nemam veze s komunizmom, kao prava Istrijanka odlično sam govorila talijanski, pustili su me. Ali, nisam znala da su me odlučili pratiti. I odmah me uhvatilo kako surađujem s partizanima. I to u Skadru, gdje sam u zatvoru posjećivala svoga svekra Iliju...

Uhapšena sam, završila u zatvoru, najprije u Skadru, a onda u Draču... Govorili su da će me ubiti, ali, fašistima u inat, ne samo da sam ostala živa, nego sam, kao što vidite, dočekala živa stotu.
Dragica Srzentić je ispričala svoj partizanski put:

- Ponosim se što sam nositeljica partizanske spomenice 1941. g. Ništa nije bilo časnije ni domoljubnije nego braniti svoje od njemačkih i talijanskih okupatora i domaćih izdajnka, ustaša i četnika. I danas se ponosim što sam bila aktivna sudionica slavne Narodnooslobodilačke borbe.

Bila sam jedan dio rata uz Svetozara Vukmanovića Tempa, doživjela sam njemačku ofanzivu, prolazila kroz snježne mećave vrletima planina u Crnoj Gori, Makedoniji, Srbiji, Grčkoj, Albaniji... Danju smo se borili, noću gladni i neispavani marširali planinama kroz snježnu mećavu... Puno puta sam pomislila isto: je li moguće da sam preživjela sve te strahote Drugog svjetskog rata?

S Rankovićem na Visu

U svibnju 1944. dogodilo joj se nešto o čemu nije ni pomišljala:
- Mitar Bakić je javio Svetozaru Vukmanoviću Tempu da hitno iz Makedonije moram u Crnu Goru. Kad sam došla u Crnu Goru, tamo sam se susrela sa svojim suprugom i partizanskim drugom Vojom, rečeno nam je da hitno moramo na slobodni teritorij, na Vis, gdje je bio maršal Tito.

Vojo Srzentić je na Visu svakodnevno bio s Josipom Brozom Titom, Dragičin pretpostavljeni u Vrhovnom štabu bio je Aleksandar Ranković:

- Tita sam viđala, a s Rankovićem sam bila svaki dan. Zanimao ga je moj predratni i ratni životni put. Za mene su mu rekli da sam intelektualka, a ja sam mu kazala i da sam prije Drugog svjetskog rata u Beogradu pisala za NIN, da sam bila jedna od osnivačica lista “Žena danas”, da sam svakodnevno, osim što sam bila uključena u razne ljevičarske i sindikalne organizacije, i Komunističku partiju Jugoslavije, raspravljala o svemu i svačemu u društvu tadašnjih respektabilnih intelektualaca. Aleksandar Ranković me je tada šokirao rečenicom: “Drugarice Dragice, ići ćeš u London!”

Otkrila je da tad nije znala što odgovoriti Rankoviću:
- Zbunio me, ostala sam bez daha. Onda sam smogla snage kazati mu da je ne mogu tamo, da ne znam engleski... Željela sam izbjeći odlazak u London, a da zapravo odmah nisam ni znala što ću tamo raditi.

Jasno, otišla je u London:
- Bilo je to odmah nakon sastanka Tito – Churchill. Bila sam u vojnoj misiji, zajedno sa suprugom Vojom. Šef misije bio je Vladimir Velebit, poslije rata značjna osoba u Ministarstvu vanjskih poslova. Jednom tjedno sam govorila na BBC-ju u programu za Jugoslaviju, naučila engleski...

Nakon sedam mjeseci u Londonu, Dragica i Vojo Srzentić su se vratili u Beograd:
- Došli smo u Beograd u ožujku 1945. Rat je još trajao, naša konačna pobjeda je bila izvjesna, priključeni smo Ministarstvu vanjskih poslova, šef nam je najprije bio Stanoje Simić, a onda Edvard Kardelj. Počeli smo pripremati kadrove za ambasadore u svijetu.

Tad je kriterij bio da diplomati moraju biti kulturni, školovani, uglađeni ljudi, dakako, skloni komunističkoj ideji. Stanoje Simić, prvi ambasador u Washingtonu, nakon njega došao je Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle. Marko Ristić bio je u Parizu, Darko Černe u Pragu, Josip Đerđa u Tirani... Kad spominjem Tiranu moram reći i to da je maršal Tito odmah moga Voju poslao u Albaniju da bude savjetnik Enveru Hodži.

Velika tajna žute kuverte

Najupečatljiviji događaj burnog života Dragice Srzentić dogodio se 1948. godine. Dragica pamti svaki detalj:

- Vodila sam kadrovski odjel u Ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je neobično što jedna žena obnaša tako značajnu funkciju. Pa je jednom Josip Smodlaka, došavši u moj ured, pred tadašnjim pomoćnikom ministra vanjskih poslova Vladimirom Velebitom, kazao: “Zaista je došlo novo vrijeme: evo žene na ovako značajnoj funkciji!” Jedno popodne je mene i Ivu Vejvodu pozvao u svoj ured Vladimir Velebit.

Pitao nas je jesmo li ikad bili u Moskvi? Kazali smo, gotovo uglas – ne! Tad je ustao sa stolice i kazao: “Ujutro netko od vas dvoje mora u Moskvu. Mora!” Ja sam željela da ide Ivo Vejvoda, on je želio da idem ja. Na kraju je odlučeno: u Moskvu idem ja! E, a onda sam mislila da ću uspjeti izbjeći put u SSSR. Kazala sam Velebitu: “Druže Vladimire, ja ipak ne mogu u Moskvu, nemam pasoš, a sutra ujutro trebam na put!” Nasmijao se rekavši: “Dragice, ništa ti ne brini, pasoš će ti za par sati srediti maršalat. Ujutro najranije budi spremna za put u Moskvu!”

Dakako, nije znala zašto treba u SSSR. Ujutro se pojavila na radnom mjestu, spremna za put u Moskvu, uručen joj je pasoš, ali i jedna koverta:

- Znala sam kako izgleda diplomatska pošta, ova koverta je bila drugačija. Srednje veličine, žute boje, bila je zapečaćena, Vladimir Velebit mi je kazao da je u Moskvi predam našem ambasadoru Vladimiru Popoviću. Dakako, ni sanjati nisam mogla što je u tok koverti. Tek poslije Rezolucije Informbiroa saznala sam da je u njoj bilo – Titovo NE Staljinu!

Dragica se nije odmah vratila iz Moskve, nakon što je pismo predala Vladimiru Popoviću, koji je pismo odnio Staljinu. Ona je tjedan dana čekala odgovor koji je trebala, također u zapečaćenom pismu, vratiti u Beograd:

- Tih osam dana sam u Moskvi doslovno uživala. Svaku večer sam išla u kazalište, gledati drame, slušati koncerte. Obilazila sam galerije i muzeje, a kasno uvečer sam s Popovićem pričala o odnosima Jugoslavije i SSSR-a koji su, tako smo mislili on i ja, bili malo poljuljani. Ali ni slutili nismo da smo bili direktni sudionici te povijesne odluke da se Jugoslavija rastaje od Sovjetskog Saveza.

Ipak, i Vladimir Popović i Dragica Srzentić su osjetili da nešto, kako je kazala, ne miriše na dobro:

- Mitar Bakić, šef Titova kabineta se teško razbolio, trebao je hitno kod sovjetskih liječnika u Moskvu. E, ali Vladimir mi je kazao da se tu događa nešto čudno, da se stalno odgađa da Mitar bude primljen u najugledniju moskovsku bolnicu. I da osjeća da kod Rusa više ne možemo ono što smo mogli...

Nakon osmodnevnog boravka u Moskvi, Dragica Srzentić je dobila pismo u kojem je bio sovjetski odgovor Titu:

- Vladimir mi je dao zapečaćenu kovertu, kazao mi je da je unutra odgovor koji su napisali Josip Visarionović Staljin i Vjačeslav Mihalovič Molotov. Otputovala sam avionom iz Moskve u Beograd, dočekali su me, odmah odvezli u Ministarstvo vanjskih poslova. Tamo sam pismo predala Vladimiru Velebitu, koji ga je odmah odnio maršalu Titu. Za sadržaj pisma su najprije znali Tito, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Milovan Đilas... Dakle, Tito i njegovi najbliži suradnici! Naglašavam: ni slutila nisam što je bilo u pismima koje sam nosila... Ali sam osjećala da je u tim dvama pismima nešto važno...

Što se nalazilo u tim famoznim pismima Dragica je saznala u ljeto 1948. godine:

- Kad je donešena Rezolucija Informbiroa 28. lipnja 1948. sve je bilo jasno: znala sam da je Staljin preko mene obaviješten da se Tito odlučio maknuti od njega! Bila sam zbunjena. Voljela sam, kao i mnogi u Jugoslaviji, i SSSR i Staljina. Godinama su nam govorili da smo braća, da moramo biti ponosni što Tita i Staljina isto sunce grije, a i Crvena armija je odigrala značajnu ulogu u oslobođenju Jugoslavije. I sve je to, odjednom, preko noći, moralo biti zaboravljeno, od najvećeg prijatelja, SSSR nam je postao najveći neprijatelj. A Staljin od omiljenog političara – mrski političar!

Uhapšena, osuđena, maltretirana

Još tri godine nakon Rezolucije Informbiroa Dragica je radila u Ministarsvu vanjskih poslova, ne sluteći što će se njoj i suprugu Voji dogoditi 1951. godine:

- Moj svekar Ilija Srzentić bio je jako loše, otišla sam mjesec dana u Ulcinj brinuti o njemu. Jednog jutra mi je liječnik kazao da mi je svekar na umoru. Odmah sam nazvala Voju i Beograd i kazala da hitno dođe u Ulcinj, vidjeti oca prije nego umre. Ali, Vojo ga nije uspio vidjeti. Uhapšen je na beogradskom aerodromu. A istog dana mene su uhapsili u Ulcinju. Nekoliko sati nakon što su me uhapsili, moj dobri svekar Ilija je umro. Sam u kući, kao da nigdje nikoga svoga nije imao.

Supružnici Srzentić su optuženi i osuđeni kao informbiroovci:
- To je tužna priča moga života. Vojo je proglašen, skoro pa ruskim špijunom, neprijateljem Jugoslavije za koju se borio. Sud u Beogradu ga je osudio na 15 godina zatvora, a ja sam, uz obrazloženje da sam informbiroovka, dobila zatvorsku kaznu u trajanju od deset godina. Osjećala sam se bijedno, jadno, nemoćno, razočarano... Posve nevina morala sam u zatvor. Zašto? Da živim još sto godina to mi nikad neće biti jasno...

Pokušavala se godinama sjetiti što je i kad rekla, učinila, da su u tome prepoznali kako je državni neprijatelj:

- Znala sam da je Tito bio u pravu kazavši Staljinu – ne! Iskreno sam podržavala tu njegovu odluku, biranje samostalnog puta Jugoslavije. Bez sovjetske šape nad našom sudbinom. Ali, smetalo me što se Staljin i SSSR ismijavaju i vrijeđaju na najgrublji, najneljudskiji, najbezobrazniji, krajnje nemoralan način. Znala bih reći da je Crvena armija bila od pomoći jugoslavenskim partizanima jer je to naprosto bila povijesna činjenica.

A moj suprug Vojo? Nestvarno je zašto su ga proglasilo državnim neprijateljem, ruskim špijunom... Zato jer se, zamislite, nije slagao s Edvardom Kardeljom zbog pomoći koja je vlakovima upućivana u Sloveniju, više nego u ostale republike. I zbog toga što je kazao da nije u redu kako stradavaju samo bosanske šume, a slovenske su netaknute. I zato je proglašen ruskim špijunom, osuđen na 15 godina zatvora.

Vojo je zatvorsku kaznu služio u Bileći, njegova Dragica u Stocu:
- Ne volim pričati o te četiri godine koje sam kao zatvorenica provela u Stocu. Ponižavali su nas na razne načine, bilo je fizičkog i psihičkog maltretiranja. A poslije sam čula da to nije bilo ništa u odnosu na ono što su ljudi proživjeli na Golom otoku. Taj Goli otok je najveća jugoslavenska i komunistička sramota, tamo su jedno vrijeme zatvorenike, kojima je jedini grijeh bio da se u svemu nisu slagali s režimom, doslovno maltretirali. Užas jedan kakve sam sve strašne priče o Golom otoku čula...

Vukmanovićeva hrabrost

Ni Dragica ni Vojo nisu u zatvoru odslužili kompletnu kaznu, Dragica je puštena iz Stoca 1955. godine, a Vojo iz Bileće godinu dana kasnije:

- Vratila sam se u Beograd i imala što vidjeti: u naš stan su uselili neki udbaši! Nisam imala gdje živjeti, nisam imala nikakav prihod, oduzeli su nam odlikovanja, izbrisali radni staž. Ljudi, i oni koji su znali da smo čisti i nevini, bojali su se komunicirati s nama. A neki su okretali glavu od nas kad bi nas vidjeli u šetnji Beogradom... Nikoga nismo molili za milost, ostali smo dostojanstveni i ponosni kakvi smo uvijek bili... Stalno su nas pratili. I onda kad bismo išli k mojima u Istru i onda kad smo išli u Vojin Ulcinj...

Jedan čovjek imao je snage pomoći im:
- To je bio Svetozar Vukmanović Tempo. Ne znam kako mu je pošlo za rukom, ali dobili smo penziju 1962. godine, uselili u stan... Tempo je bio pravi čovjek. Vrlo moralan. Sigurno je i svoju sudbinu stavio na kocku, ali nam je odlučio pomoći. I pomogao nam je.

Vojo Srzentić umro je 1995. godine. Nema dana kad ga se Dragica ne sjeti:
- Voljeli smo se, u svemu se slagali. Baš u svemu. Kad bismo spominjali te tužne godine naših života, kad smo nevini osuđeni, nismo prema nikome pokazivali znakove mržnje. Ne, bilo smo tužni, pitali smo se zar ljudska ljubomora, zloća, što li već, može biti tolika da se okrutno poigra sa sudbinom ljudi, da im najozbiljnije budu ugroženi i njihovi životi. Jer, bilo je situacija da Vojo u Bileći, a ja u Stocu, plešemo između života i smrti... Odlukom Okružnog suda u Beogradu 2007. godine ta besramna sudska odluka iz 1951. godine je poništena. Potpuno smo rehabilitirani, Vojo posthumno, a ja u 95. godini života...

Sad, u stotoj godini života, misli da nije pogriješila opredjeljujući se za ljevicu:
- Ta ljevičarska ideja oduvijek je bila prava, poštena ideja koju su, kao i mnoge druge prave ideje, upropastili gramzljivi, nesposobni, pokvareni, zli ljudi. Sad mislim da je socijalizam bio dobar, da je donio veliki progres u svim republikama bivše Jugoslavije. On je zasnovan na jednakosti, pravdi i ja u tome ne vidim ništa loše...
Dragica Srzentić mi nije dopustila da sam izađem iz stana.

Ljiljana Đakonović, koja je s Dragicom povezana kumskom familijarnom vezom, je željela podigniti stogodišnjakinju iz fotelje, ali ona je ustala sama. Uzela štap u ruku, ispratila me do vrata stana. Došlo mi je da joj rečem ono što svima iskreno poželim: dabogda uvatili sto godina! A onda sam shvatio da to njoj ni slučajno ne smijem kazati: zato jer bi joj onda poželio još samo deset mjeseci života! Rekao sam joj:
- Sritno vam i živite dok to budete tili!

Zapljeskala je, nasmijala se, uzela u ruku čašu crnogorskog vranca, nazdravila meni i gradu Splitu kojeg puno voli. Posebno jednog čovjeka – Vicka Krstulovića! Za nju je Vicko bio moralna vertikala, ljudina! Mahala je s vrha stepenica, zavikao sam da joj želim da stotku dočeka u sreći i zdravlju!

Milorad BIBIĆ
Snimio Dražen Aleksić/Cropix

Vino, a ne tablete!

Svaki dan popijem čašu crnoga vina. U posljednje vrijeme to je crnogorski vranac. Vino je zdravlje, ali nikako više od čaše dnevno. Jedem umjereno, zdrava sam. Ne pijem ni jednu tabletu, ništa me ne boli. Jedino mi je oslabio sluh, vidite da morate glasnije govoriti da bih vas sve čula...

Uvijek uredna

Važno je za svaku ženu, bez obzira na to koliko godina ima, da uvijek bude uredna. Pa što da imam sto godina, zar da zato nemam svježu frizuru, lakirane nokte!? Pazim na sebe i to savjetujem svakoj ženi. Idem u šetnje, zimi manje, ali tad idem u kazališta, na koncerte... Bila sam na promociji dokumentarca o meni čiji je autor slavni režiser Želimir Žilnik, uživala sam u reagiranju publike u Motovunu i Zagrebu.

Na zabavama s Titom i Jovankom

S Titom sam se susretala privatno i poslovno. Istina, ni približno onoliko kao moj suprug Vojo. Išli smo kod njega i Jovanke na prijeme, zabave... Doživjela sam ga kao spretnog političara, zaista je bio omiljen u narodu. Imao je karizmu kao ni jedan drugi političar. Vojo mi je o njemu govorio samo lijepo. Bili su bliski, ali Vojo mu se nije htio žaliti nakon besramne sudske presude kojom smo osuđeni. Nije bilo šanse da Tito ne zna da smo osuđeni. Pitanje je samo što su mu njegove ulizice govorili o nama, šta su ga sve lagali...

Osam država

Zezaju me da sam živjela u osam država. Tako je, živjela sam u Austrougarskoj, Kraljevini Italiji, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji. Šest ih je propalo, nadživjela sam ih...
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last