Novosti Hrvatska

Nepodnošljiva lakoća udvorništva

Penjanje na vlast ili silazak s iste kod nas su uvijek uzrokom revolucionarnih obrata u javnoj percepciji čovjekovoj. Svjedočili smo tako ovih dana fenomenu inauguracijskog udvorništva temeljem kojega je novi premijer Zoran Milanović preko noći promoviran u domovinskoga Cicerona, govornika kakvoga majka ovdje nije rodila još otkako su Klukas, Muhlo, Tuga i Buga radosno zabiglisali kad su s obronaka Velebita prvi put ugledali more.

Jedan je parlamentarni ekspert odmah po premijerovoj saborskoj premijeri ushićen konstatirao da je Milanovićev govor na tragu najboljih govora pokojnoga Vlade Gotovca.

Drugi je novinski analitik pokojnoga Gotovca, pak, odmah poslao da se pred oratorskim herojem novoga doba posthumno pokrije ušima, pošto je njegov verbalni talent ionako bio plod zavičajne genetike: u Imotskome je, tobože, normalno da ljudi uporno govore sve dok ne ogladne (dočim je u Sinju, odakle je podrijetlom Milanović, stvar strukturno posve drugačija: tamo, valjda, govore sve dok ne ožedne).

Treći je hagiograf na televiziji konstatirao kako sve rečenice novoga premijera imaju ne samo subjekt, nego – neizmjerne li nacionalne radosti! – čak i predikat. Uz noge do poda i obje ruke, što čovjek od jednoga premijera može više i poželjeti?
Uzdizanje političke ambalaže i umjetničkoga dojma na nivo vrhunaravne vrijednosti očito je neizlječiva i ciklična sportska disciplina u Hrvata. Obrasce stare humanističke znanosti – medijske karakterizacije likova sukladno količini institucionalne moći kojom raspolažu – imali smo priliku dobro proučiti i u ne tako davnoj prošlosti, kroz kontroverzne prikaze javnih likova Ive Josipovića i Ive Sanadera pri penjanju i silasku s trona.

Šarmer, pa despot

Jedan je od dugogodišnjeg šarmera, rasnog poliglota, Europljanina, demokrata te ikone stila u hipu postao pučist, zlostavljač, despot, car kriminala i korupcije te ordinarno đubre za koje više nitko nigdje ne nalazi dobre riječi. Drugi je, pak, od “lignje”, “kuhane noge”, “štrebera” i “bljedunjavog politbiroovca” također preko noći postao sinonim hrabrosti, simpatičnosti, civiliziranosti, znanja i predanosti cilju.

Zanimljivo je da se kod nas ne mitologizira samo aktualne atribute, nego se u novom svjetlu intonira i prošlost svakog političkog (anti)junaka. Tako je smušeni profesor, čim se popeo na Pantovčak, postao fatalni zavodnik pred kojim su studenticama “klecala koljena”, Ronaldihno koji je na zagrebačkom Trnju davao golove s 40 metara i čovjek-pauk koji se još u dječačkim danima po gromobranu spuštao s 10. kata!

Dugogodišnji najpoznatiji Splićanin, Europljanin i intelektualac čije su se liderske vještine potkrepljivale i adekvatnim genetskim kodom predaka – navodnih seoskih glavara i vidara – jednako hitro najednom je osvanuo kao potomak običnih čobana i kozara, dugobapski goljo kakvi su mu bili i pradidovi.

Čovjek naiđe na sijaset zanimljivih detalja kad krene analizirati misterij slave i omraženosti u hrvatskih političara. Naravno da niti jedan od ovih dvaju misterija ne govori puno o njima samima, koliko zorno svjedoči o psihologiji naših medija i naše malograđanske klase. Uz dužnu čast svim pomirljivim i mobilizirajućim tonovima Milanovićeva govora, oni bjelodano ne otkrivaju ništa o neizvjesnoj budućnosti koja nas vreba iza kantuna niti o tome na čija će pleća – radnička ili tajkunska – njegova Vlada istresti više kriznoga tereta.

O premijerovoj realnoj veličini svjedočit će samo plodovi njegova rada, dok su pristojnost i tolerancija u sferi javnog obraćanja očekivani preduvjet svakog dužnosničkog posla, usprkos komunikacijskim standardima koje kod nas godinama postavljaju Željko Kerum i njegovi koalicijski partneri. Apriorno kovanje novoga vlastodršca u zvijezde samo na temelju njegovih javnih poza i verbalnoga stila otkriva da, kao građani, iz vlastitih nedavnih trauma nismo naučili ništa.

Klanjanje prežencama koje su vješte s riječima, govore strane jezike te ostavljaju savršen dojam da rade u našem interesu (pa su sva novinarska pitanja unaprijed zlonamjerna i posve suvišna) ovu zemlju i jest pretvorilo u kloaku korupcije i zloupotrebe moći u kojoj se svaka kritička riječ tretira kao zločin, a pravda predstavlja misaonu imenicu jer uvijek kvači onaj tko je jači.

Evo pitanja, premijeru

U to ime, gospodine premijeru, evo nekoliko upita od obostrane koristi:

Hoćete li doista otvoriti većinu Vladinih sjednica za javnost?

Što čekate s posjetom Sisku, gradu radničkih duhova kojemu su ovih dana najpotrebnije riječi ohrabrenja i nade?

Mislite li prodati svoj drugi stan nakon što Vlada uvede porez na imovinu ili kanite plaćati popriličan porez na isti?

Lijepo je što ste građanima zaželjeli da im se u novoj godini ostvare očekivanja, no jeste li svjesni da sad morate i realizirati neke od njih, a ne samo širiti dobre vibracije, poput svoje prethodnice?

Davor Krile
Naslovnica Hrvatska