Novosti Crna kronika

mnogi bježe od kuće

Dramu zbog nestanka djece u Hrvatskoj doživjelo na desetke tisuća obitelji: tri stravične priče iz Dalmacije primjeri su od kakvih strepe svi roditelji

mnogi bježe od kuće

Obiteljski stol prepun je Karlovih fotografija u koje roditelji bespomoćno gledaju. Prebiru ih, dok suze klize niz obraze. U glavi vrte razne filmove. Preispituju dosadašnje odnose, traže odgovore i stalno se pitaju: "Što se dogodilo?".

Ni peti dan od misterioznog nestanka nema odgovora na pitanje gdje je nestao zagrebački student Karlo Kurtanjek (24).

Nove informacije govore da je pronađen papir na kojem je, dan prije nestanka, 9. travnja napisao da ostavlja svoju imovinu obitelji. Potvrda da je na sam dan nestanka, ujutro u 8.20 sati na obližnjem bankomatu PBZ-a podignuo novac obitelji daje nadu da je Karlo živ.

Kako je poznato mladić je zadnji put viđen 10. travnja, kad se biciklom tipa mountain bike, crveno-sive boje, vozio prema Jarunu. Visok je oko 180 centimetara, atletski građen, plavih očiju i plave kose, a u trenutku nestanka na sebi je imao crnu jaknu s kapuljačom, crne traperice i smeđe tenisice.

Dramu koju trenutno proživljavljavaju roditelji i sestre nestalog Karla Kurtanjeka, doživjelo je u Hrvatskoj na desetke tisuća obitelji, a prema Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba u ovom trenutku policija traži čak 2593 osobe. U zadnjih dvadeset godina u Hrvatskoj je prijavljeno više od 24 tisuće nestalih.

Zašto mladi bježe od kuće?

Policija se u traganju za nestalima upravo najčešće susreće s bijegom tinejdžera. Bježe iz vlastitih domova kao i odgojnih ustanova. Ponekad je njihov nestanak poziv u pomoć, a ponekad i poruka: "Zbogom!".

Najveći broj nestalih, najčešće su osobe koje svojevoljno bježe iz mjesta stanovanja i na njihovu štetu nije počinjeno nikakvo kazneno djelo, niti su oni za vrijeme nestanka činili kaznena djela.

Prema analizama kriminalista, bijeg mladih od kuće vrlo je često posljedica nejasnih i prekrutih pravila u kući, ali zanimljivo je i s druge strane da djeca koja su izložena fizičkom zlostavljanju roditelja, ne reagiraju često bijegom.

Ona, najčešće, ako izostane pravodobna zakonska zaštita, postaju bespomoćne žrtve, a kasnije i sami zlostavljači.

Mladi često zalupe kućnim vratima i nestanu bez pozdrava zbog avanturizma i mladalačkog bunta, ali još češće zbog problema u obitelji kao i neuspjeha u školi. Iz odgojnih ustanova pak najčešće petama daju vjetra zato što se ne mogu prilagoditi ustanovi, revoltirani su ili žele izbjeći neku odgojnu mjeru koja im je propisana.

Niz mitova kad su u pitanju nestanci

Evidencije pokazuju i da se „nestaje“ i zbog učinjenog kaznenog djela, ali i namjere da se počini samoubojstvo.

Stariji građani od kuće odlutaju zbog demencije, a među nestalima ima i bolesnika koji bježe iz psihijatrijskih ustanova.

Policija navodi kako punoljetne osobe odlaze od obitelji bez traga ponekad i zato što žele prekinuti sve veze s cjelokupnim dotadašnjim životom i sebi stvoriti novi život. Svaki nestanak ili udaljenje iz životnog područja, stoga za policiju nužno ne predstavlja „nestanak osobe“ u kriminalističkom smislu.

Naime, punoljetne osobe koje su potpuno fizički i psihički sposobne imaju pravo same odrediti mjesto svog prebivališta ili boravišta pa čak i da ne odaju adresu svog stanovanja obitelji ili prijateljima.

Postoji i niz mitova kad su u pitanju nestanci pa tako i onaj da se za prijavu nestanka treba čekati da prođe 24 sata. Upravo suprotno, na stranicama Nacionalne evidencije nestalih osoba upozoravaju kako je najbolje nestanak prijaviti čim u to posumnjate jer se 'svježi' trag lakše slijedi.

Nesnalaženje u tim prvim satima, rijetko danima, dovodi često do nepopravljivih gubitaka u procesu kriminalističkog istraživanja.

Anđela, Antonija i Kristina nikad se nisu vratile kući

Iznimno je malo mladih koji su nestali protiv svoje volje, kao žrtve kaznenog djela, no u pamćenje nam je ostalo urezano nekoliko brutalnih slučajeva. Među njima i tri dalmatinska. Tragedije dviju 17-godišnjakinja Anđele Bešlić i Antonije Bilić i 21-godišnje Kristine Šušnjare.

Kada je nestala Anđela Bešlić iz Sinja mnogi su mislili da je pobjegla od kuće. Ni policija nije najozbiljnije pristupila slučaju pa je Anđelin otac Ivan Bešlić provodio vlastitu istragu. Upravo zahvaljujući njemu sužen je krug mogućih krivaca.

Djevojku je u siječnju 2002., dok se pješke vraćala kući iz jedne sinjske diskoteke, u automobil nasilno u uvukao Ivan Bulj. Mjesec dana nakon nestanka, tijelo je u nepristupačnom kamenjaru koji je tek kilometar udaljen od njezinog doma, pronašao prolaznik.

Ubojica Ivan Bulj, prvotno je za ubojstvo osuđen na 27 godina zatvora. Odlukom Vrhovnog suda kazna mu je smanjena za pet godina, a na slobodu bi trebao izaći 2024. godine.

Jednako stravičan je slučaj Antonije Bilić, maturantice srednje Trgovačke škole iz Kričaka. Izašla je iz svoje obiteljske kuće u okolici Drniša 7. lipnja 2011. godine oko 8.30 sati i nikada se više nije vratila kući. Monstrumu Draganu Paravinji sudilo se tri puta, a Vrhovni sud prepolovio je kaznu s 40 godina na 20 godina zatvora.

Mlada studentica Kristina Šušnjara nestala je 5. siječnja 2008., nakon što je krenula autostopirati za Sinj gdje se trebala naći s prijateljicom. Navečer je stopirala na triljskom mostu. Stao je Luka Pezelj (26) koji ju je povezao na sporedni put i pokušao silovati. Nesretnu djevojku zatukao je francuskim ključem, a tijelo bacio u zaseoku Smajlići, gdje je nađeno tri dana kasnije.

Pezelj je osuđen na 31 godinu zatvora.

Naslovnica Crna kronika