Novosti Crna kronika

za njih nema tajni

Šibenski policajci: Kriminalci, stalno smo vam na tragu!

za njih nema tajni

Tomislav Zelić i Zoran Mijat - nakon posla Tomo se vraća motoru i gitari, a Zoran svom brodu i sportskom ribolovu

Njihov posao ne može raditi nitko tko ne podnosi vonj obdukcijske dvorane, kome patolozi nisu s vremenom postali prijatelji i tko ne može zaspati kao beba nakon cjelodnevne obrade predmeta iz policijske domene od kojih se prosječnom čovjeku ledi krv u žilama. Riječ je o krimtehničarima Službe kriminalističke policije.

Njihove kvalifikacije iste su u svim policijskim upravama, no ja sam imala zadovoljstvo upoznati Tomislava Zelića i Zorana Mijata, prvog i drugog čovjeka Odjela kriminalističke tehnike PU šibensko-kninske.

I jedan i drugi posvećeni su do posljednjeg atoma tom specifičnom sektoru koji je i formalno potpora i oslonac Službe kriminalističke policije. Zoran je, dapače, doajen s 32 godine radnoga staža, od kojih je 23 proveo u krimtehnici, a ostatak u očevidnoj ekipi za teške prometne nesreće pri PU splitsko-dalmatinskoj. Nagledao se, veli, svega i svačega, ali se u drugom poslu ne može zamisliti.

- Imali smo gadne situacije, od mirnodopskih do ratnih i poratnih, zaključno s kninskim ekshumacijama 2001.Kroz objektiv mi je svaka prošla, ali ni jedan predmet mi još nije došao u san. Rekao sam sebi i drugima: onog trenutka kad budem sanjao posao, prestajem raditi.

- Tko bi na njemu rekao... djeluje sasvim normalno - smije se Tomislav, koji je svojedobno načelnikovao u drniškoj Policijskoj postaji, a ovo mu je sedma godina da je prekoračio prag prostorija krimtehnike. U tom se poslu pronašao i upoznao ljude istih sposobnosti i, koliko god bili različiti, istih ciljeva.

Uh, ta papirologija

Njih sedmorica u Šibeniku su poput obitelji, a izvrsno surađuju i s petoricom vodičkih, kninskih i drniških kolega. Svi su od istog “štofa” i najveća im je radost kada prilikom očevida pronađu trag koji će u konačnici rezultirati uhićenjem i procesuiranjem provalnika, razbojnika, ubojice ili, općenito, počinitelja bilo kojeg kaznenog djela. Svaki očevid im je, vele, novi izazov, ni jedan nije, niti smije biti, rutina.

Zorana su, baš dok smo razgovarali, čekala dva zadatka, jedan u Primoštenu, a drugi u Murteru. Točno zna gdje će provesti ostatak dana jer terenski dio posla po očevidu traje, u prosjeku, sat i pol, a najmanje dva sata (dva sata po predmetu) valja obrađivati papirologiju. Iz ležernog razgovora u sobi za dežurstva nije teško zaključiti da su Tomislavu digitalni tragovi svojevrsna subspecijalizacija, a danas je takva vrsta tragova iznimno značajna. Gotovo da i nema kaznenog djela u kojem ne nailaze na njih, makar se radilo i o običnom “rumbanju” trafike.

Tehnologija, pričaju mi sugovornici, ide naprijed, a kako kriminalci tehnološki napreduju, tako i policija mora biti makar jedan, ako ne i dva koraka ispred njih. Ponosno mi pokazuju lampe s kojima se na glatkim površinama otkrivaju biološki tragovi. Skupe su ko svetog Petra kajgana, baš kao i svaka tehnološka novotarija. Zato Zoran voli kombinirati klasične forenzičke alatke. Od svojeg se kufera ne odvaja, a ni od četkice i praha. U tren oka “zamrčio” je otisak prsta koji mu je, testirajući ga, na vratima podmetnula fotoreporterka Nikolina.

Koliko god se u svojem stažu nagledali najnevjerojatnijih scenarija tragedija i kaznenih djela, malo koji krimtehničar nema barem jednu priču koja mu se duboko usjekla u sjećanje. Slučaj koji je najprije okvalificiran kao prometna nesreća s odbjeglim vozačem Tomislav će zauvijek pamtiti. Dogodio se prije desetak godina u Drnišu kada je, kazuje, radio kao načelnik tamošnje postaje.

Drniški slučaj

- Bilo je blagdansko vrijeme, o Uskrsu ili Božiću. Znam da sam bio na odmoru kada me je nazvao načelnik PU-a i obavijestio da se dogodila prometna nesreća u kojoj je netko autom bešćutno pregazio mladića u centru Drniša i pobjegao s mjesta događaja i kako su, zbog velike traume, mali izgledi da će ostati na životu. Sjeo sam u auto i prispio na očevid. Prizor je bio jezovit. Najupečatljiviji su mi bili zubi rasuti po kolniku.

Dvojica vještaka, istražni sudac i državni odvjetnik, potvrdila su da je riječ o prometnoj nesreći, no meni se već tada zaključak činio čudnim. Držao me neki čudan osjećaj i bio sam skeptičan.

S jedne strane bilo mi je nepojmljivo da je vozač razvio toliku brzinu u neposrednoj blizini oštrog zavoja, a da se nije zabio u zid. Na mladićevu tijelu ostali su tragovi gume, ali oni nisu korespondirali s izbijenim zubima. Nisam imao mira dok opet nisam otišao na prizorište. Ogledao sam se na sve strane ne bih li pronašao razlog svojih sumnja. Ništa. Sve dok nisam pogledao gore i uočio strujne žice obavijene gumom u neposrednoj blizini stambene zgrade. Ušao sam u zgradu, pitao domara ključ terase na krovu i kada mi je rečeno da je ona stalno otvorena, kockice su se počele slagati.

Najkraće rečeno, mladić je pao sa zgrade, a gumom obavijene strujne žice su ublažile pad i ostavile tragove na tijelu. Poslije je snimka videonadzora iz obližnje banke potvrdila da je mladić ušao u zgradu, no i da iz nje nikada nije izišao. Satima sam pregledavao snimku jer je uređaj bio postavljen tako da ne prikazuje mjesto pada. Snimka je također potvrdila i da se ni jedno od rijetkih vozila koja su prošla cestom nije kretalo brzo.

I vještaci su poslije potvrdili moju rekonstrukciju događaja iako je trebalo hrabrosti pobiti vještva nedvojbenim dokazima. Momak je dobro, uspio se oporaviti od ozljeda, ali se pada ni dandanas ne sjeća. Možda je tako i bolje - ispričao nam je Tomislav.

Kao klasična prometna nesreća sa smrtnom posljedicom arhiviran je i slučaj nesreće na području Srimske Lokve koji se dogodio 1986. godine. Deset godina poslije, nakon što je ponovno otvoren i predan u Zoranove ruke, prekvalificiran je u ubojstvo, a ubojica je završio na dvanaestogodišnjoj robiji. Zanimljivo, baš te noći kada je zadavio svoju ženu kod bunje (poljske kamene kućice) u blizini mjesta na kojoj srimska cesta izbija na Magistralu, a auto s beživotnim tijelom gurnuo niz škarpu uz prometnicu, Zorana je kolega vozio kući na Srimu.

Izvan posla sam romantik

- U noći smo primijetili svjetla zaustavljenog vozila, no držali smo da je riječ o nekom zaljubljenom paru koji se zaustavio na tome mjestu. Sutradan sam čuo da je žena sletjela s ceste i poginula. Počela me gristi savjest jer se nisam zaustavio. Stalno sam mislio kako je možda još bila živa i da sam joj mogao pomoći.

Kad mi je baš taj predmet povjeren na provjeru, dobio sam fotokopiju fotoelaborata od DORH-a i uspio pronaći originalne negative. Razvio sam ih i dobio fotografije koje su mnogo štošta otkrivale. Bio mi je čudan položaj tijela u autu, a tragovi blata i grančica na potpuno neoštećenom vozilu te izostanak bilo kakvih tragova na cesti, što sam pročitao iz zapisnika, dodatno je učvrstilo moje uvjerenje da se radi o zločinu.

Poslije je, nakon četveromjesečnog rada i truda, to potvrdila i ponovna rekonstrukcija. Konačno sam prestao razmišljati o tome jesam li nesretnoj ženi kobne noći mogao pomoći. Na svoj način, dao sam doprinos da se njezin ubojica kazni - iskreno će Mijat.

- Možda netko ima predispozicije za ovaj posao, a netko je, svjesno ili nesvjesno, razvio vlastiti obrambeni sustav od stresa. To je tako. Svega sam se nagledao, a spadam u horoskopske rakove, čiste romantičare. Možete se smijati, ali dirne me kad u nekom filmu vidim da je baku netko preveo preko ceste... Ponekad sam previše osjećajan. Što se posla tiče, kao da sam od željeza! Prelomio sam to u sebi i iza 15 sati postajem Tome Zelić. Kao što se Zoran vrati svome brodu i športskom ribolovu, tako se ja vratim svom motoru i gitari.

A ja sam se, skrivajući u džepu prste pocrnjele od tinte za uzimanje otisaka, vratila “civilnoj” svakodnevici. Imam i uspomenu - fotografiju s karakterističkim slovima i brojevima. Osim mene, imaju je u dosjeima samo sumnjivci i kriminalci...

marina jurković
foto: nikolina vuković stipaničev / cropix

Evo kako najlakše otkriti lopova

Ima svakoraznih zgodnih anegdota u arhivi šibenskih krimtehničara. Posebno se odnose na lake slučajeve, one koji se rješavaju sami od sebe. Tako je jedan provalnik u dućan, bacio u koš za otpatke autobusnu kartu s kojom je u Šibenik doputovao iz Perkovića.

Znali su provalnicima na prizorištu ostati i osobni dokumenti. Jedan je razbojnik namjeravao opljačkati svog kolegu i zatvorskog pajdaša prvog dana kad su se obojica našla na slobodi. Slučaj je ostao na namjeri jer ga je dojučerašnji cimer zatekao usred pretresa dječje sobe i toliko premlatio da je jedva pobjegao. Uhvaćen je u Makarskoj.

Rijedak biser je i pljačkaš protiv kojeg je ključni dokaz, vjerovali ili ne, bio vlastiti kućni videonadzor. Videosnimka pokazala je kada se i s kojim plijenom vratio doma.
Naslovnica Crna kronika