Novosti BiH

PASTIRSKI MERAK

Kunemo se voljenom Maršalu, vilu ćemo pritvorit u štalu

PASTIRSKI MERAK
Pastir Suad Džino iz Mehurića kraj Travnika priznaje da je predratni školski izlet i posjet Titovoj vili u lovištu "Koprivnica" pokraj Bugojna obilježio njegov život.

Čak je o tom izletu, po vlastitom priznanju, u četvrtom razredu pisao pismenu zadaću "Moj najdraži doživljaj". I dobio peticu. Zbog toga se ne može načuditi da on i brat mu Derviš sada raspolažu čitavom vilom i okolnim livadama na kojima napasaju svojih petstotinjak ovaca.

Vratit ćemo se Suadu i Dervišu kada čitateljima objasnim kako smo stigli do Titove vile. Vodič nam je bio Marijan Bagarić iz Tomislavgrada, koji je kao zaposlenik Poduzeća za ceste BiH početkom 70-ih godina prošlog stoljeća obavljao posao tehničkog nadzora pri gradnji Titove vile. I doveo nas Marijan do skretnice prema vili iza Kupreških vrata. No, na njoj istovareno par kamiona materijala, tako da se nije moglo autom. Pa smo svratili u gostionicu "Koprivnica", gdje smo zatekli konobara Jasmina.

– Ne mere se autom do vile, pošto su krali šumu pa Šumarija zatrpala cestu – kaže Jasmin.
– Moglo bi se ovim drugim, lopovskim putom, da nisu pale velike kiše pa raskvasile put. Ali vam nije daleko ni pješice, cigar duvana. Samo se morate naoružat štapovima pošto ima paščadi od čobana koji dolje drže ovce.

Usjekli smo štapove i krenuli cestom kroz šumu.

– Uvijek je bilo teško doći do Titove vile – kaže Marijan.
– Nekada zbog milicije, a sada zbog pasa – dodat će.

Oko asfaltirane ceste rupe. Marijan objašnjava da su tu bili granitni rubnici uz čitavu cestu na dužini od 2,5 kilometara. No, lopovi ih ukrali. Onda se odjednom šuma rastvori, a pred nama se ukazaše prekrasni zeleni proplanci na kojima su pasla dva stada ovaca. I golema ruinirana vila na tri etaže na čijem krovu već rastu samonikli borovi i jele. Titova vila. Utabano ovčje gnojivo u prizemnim prostorijama govori da je to stanište ovaca, a Marijan kaže da je tu nekada bio Titov dnevni boravak, pa nam pokazuje kuhinju, golemi kamin u velikoj prostoriji, salu za sastanke…

– Tu su bila klizna vrata, što sam i ja prvi put vidio – kaže Marijan.
– Bio je tu i podzemni bazen, kuhinja je vrijedila… Znam da je tu bio ugrađen prečistač za septičku jamu, prvi u državi. A na zidovima umjetničke slike, pa mnogo lovačkih trofeja. Glavurde od medvjeda i divljih svinja, jelenji rogovi, preparirane ptice…

Naravno, svega toga nema. Lopovi su odnijeli sve što je vrijedilo. Na pijacama su prodavani lovački trofeji i umjetničke slike za bagatelu. Marijan napominje da je tu bila željezna ograda oko lovišta koja je štitila 140 hektara površine u dužini od 4,5 kilometara. Njezini tragovi mogu se vidjeti samo po odrezanim stupićima koji vire iz betona.

Dok smo razgledali vilu, pred nju stiže stado ovaca i spomenuti pastir Suad Džino. Primirio je pse koji su počeli režati na nas pa je, nakon početnog nepovjerenja, iskreno i prostodušno odgovarao na svako pitanje.

Bezopasni medvjedi

– Tu sam ja i brat mi Derviš, pa čuvamo dva stada ovaca – kaže Suad.
– Imamo mi šator, ali nam je merak doć u Titinu vilu. Nu, tu Tito sjedio i kuso, gore ležo, ispred hodo… Pa kad zagrije, ja legnem na leđa u njegovoj sobi i razmišljam kako je sudbina spojila mene i Titu. I ovce se tu sklone kad pada kiša. Ne voli ovca pokisnut. I svaki dan hodam Titinim stazama. Tito s puškom na ramenu, ja sa šćapom u ruci. Ima medvjeda, ali neće na čovjeka. Suad napominje da su njegovi preci prije izgradnje Titove vile ovdje imali ispašni atar i dogonili su ovce na sezonsku ispašu.

– Kad su napravili vilu, nama zabranilo dogonit ovce – dodaje Suad.
– Ali, eto, opet sve došlo na svoje. Sad nam valja ova Titina vila za štalu. Kad sve zbrojiš, mi smo opet dobro pazarili s Titom. Jedan moj rođak pjeva kad dođe ovamo: "Kunemo se voljenom Maršalu, vilu ćemo pritvorit u štalu".

– Lovište "Koprivnica" bilo je na cijeni još u vrijeme Austrije – kaže Marijan. – Da nije dobro, ne bi Tito ovdje dolazio 17 puta i proboravio 165 dana. Na području Bugojna bile su tri Titove vile. Vila Gorica davno je napravljena, a kasnije je proglašena Titovom. Onda je napravljena vila u "Koprivnici", pa se činila malom i neprikladnom za velikog vođu. Onda su sagradili ovu veliku. Zasluge za to imaju bugojanski političari Branko Mikulić, Hrvoje Ištuk i ponajviše nekadašnji gradonačelnik, lukavi Stjepan Domaćinović Kokan.

Onda su preko tih veza napravili velike tvornice i sve zaposlili u Bugojnu. Ali danas ništa od tih tvornica. Doživjele istu sudbinu kao ove Titove vile. S đavlom došlo, s đavlom otišlo, kako bi se kazalo narodski. Ja sam jednom u šali rekao Kokanu kako ću mu ukrast Titu i donijet ga u Duvno da i mi nešto pazarimo. Bolje da nisam.
Bilo je i onih koji se nisu veselili Titovu dolasku u "Koprivnicu". Tada bi milicija pokupila sve "pjevače" i političke izgrednike na sto kilometara od "Koprivnice".

– Ja sam uvik zna prije nego ostali kad će Tito u "Koprivnicu" – kaže Ivan Radoš iz Tomislavgrada.
– Dan prije došla bi milicija po me i odvela me u zatvor.

Po medijima se pisalo da je Titova vila opljačkana i ruinirana u ratu, te da su to učinili pripadnici HVO-a. No, bezbroj je svjedoka koji mogu potvrditi da je vila iz rata izašla neoštećena. Među njima i gradonačelnik Bugojna Hasan Ajkunić.

– S Titovom je vilom sve bilo u redu i nekoliko godina nakon rata – kaže nam Ajkunić u telefonskom razgovoru.
– Ali tu se nije znalo vlasništvo. Ona je upisana na Šumariju, a na nju pravo polaže i Općina. I dok traje taj proces, lopovi su učinili svoje. Naravno da je to šteta jer se moglo koristi u turističke svrhe. Ali, to smo mi.

petar miloš
snimio branimir boban / cropix











Naslovnica BiH