Papin gardist se zaredio. Od vojnika do svećenika.
Tako bi se mogao opisati put Ivana Šarića koji je u 32. godini života postao svećenik nakon vojne službe. Ali ne bilo koje. Nego one Papine straže, najstarije vojne postrojbe na svijetu, u koju ulaze samo izabrani.
Jedan od njih 135 pripadnika bio je i naš Ivan. Član Švicarske garde koji je osjetio Božji poziv i odlučio postati svećenik Katoličke crkve. Ivan je Hrvat rođen i odrastao u Švicarskoj. Ili bi ispravnije bilo reći Švicarac hrvatskih korijena, jer bez švicarskog državljanstva ne bi mogao postati ni kandidat za Papinsku gardu.
’Sveti Juraj’ na mladoj misi
Kako god, Ivan Šarić zaređen je za svećenika 25. ožujka u predivnoj katedrali u St. Gallenu, a dan kasnije slavio je svoju mladu misu u crkvi sv. Martina u Bruggenu. U prelijepom ambijentu katedrale koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, pjevala je i klapa Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” koju je Ivan pozvao kao svoje posebne goste.
Sin Hrvata iz Prisoja (BiH), Stjepana i Ljubice, po rođenju Ljubičić, Ivan Šarić, rekao je “da” svetoj Crkvi katoličkoj i postao svećenik. Kao pripadnik Švicarske garde bio je zadužen za sigurnost Apostolske palače, ulaze u Vatikanski grad, ali i za sigurnost samoga Pape. A sad će u ulozi svećenika služiti Bogu i narodu.
S njegovom obitelji – ocem, bratom, sestrama i nećacima, više od 1200 ljudi slavilo je njegovo svećeničko ređenje u katedrali u St. Gallenu, među njima više od 40 svećenika, ali i đakona, župnika – i brojnih Hrvata. U bogoslužju su se pjevale pjesme na hrvatskom i njemačkom jeziku.
Posebnu počast mladom švicarskom Hrvatu odali su i njegovi dojučerašnji kolege - članovi Papinske švicarske garde koji su u svojim prepoznatljivim žuto-plavim odorama također bili na Ivanovoj misi ređenja. I ne samo to. Kad je biskup Markus Büchel u susretu sa Svetim ocem spomenuo kako će zarediti bivšega gardista, papa Franjo odlučio je našem mladomisniku poslati i osobnu čestitku.
I crkva sv. Martina u Bruggenu bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. I na ovoj misi je koncelebriralo tridesetak svećenika, među kojima i don Ante Ivančić, Ivanov rođak s očeve strane, te Ivanov ujak fra Petar Ljubičić iz Međugorja, brat Ivanove majke koja je umrla 1. lipnja 2022. i nije imala tu sreću vidjeti sina na oltaru crkve.
Cijela misa ređenja kao i mlada misa dan poslije je snimljena i može se pogledati na Ivanovim internetskim stranicama.
– Rođen sam u Švicarskoj 22. siječnja 1991. godine kao drugo dijete od nas petero djece, u gradu Wil udaljenom 30 kilometara od St. Gallena. Do 21. godine života sam tu išao u školu, do odlaska u vojsku, odnosnu u Švicarsku gardu – kaže Šarić.
I odgovara na našu dilemu s početka teksta:
– Moji su iz Prisoja kod Tomislavgrada. Tata je imao 22 godine kad je došao ovdje. Svake godine odlazili smo po tri tjedna kući za Uskrs, a kad sam otišao u Švicarsku gardu, onda još i više. A za Božić smo uvijek bili u Švicarskoj.
Išao sam u crkvu s roditeljima, a budući da sam došao u Vatikan, u gardi sam počeo razmišljati o svećeničkom pozivu. Tu sam imao vremena i prostora, a i preko kapelana Švicarske garde sam počeo više razmišljati o svećeničkom pozivu.
Čovjek od zadatka
On mi je sve objasnio na njemačkom, a kad sam na tom jeziku shvatio molitve, sve više sam rastao, to mi je davalo veliku radost – ističe Ivan.
– Volim imati određenu zadaću. Pa sam odlučio biti Kristov svećenik. Kapelan Švicarske garde me je pitao mogu li živjeti bez obitelji. Probao sam da vidim je li to Božji poziv ili je prolazno. U godini pripreme sam bio i shvatio da je to ono što želim.
Moj brat se oženio, a sestre se udale, ali nema garancije, kao neko tko se ženi i udaje – objašnjava mladi svećenik i dodaje:
– Služio sam papi Benediktu XVI. i papi Franji dok sam bio u Švicarskoj gardi od 1. veljače 2012. do 30. lipnja 2015. godine i zahvalan sam dragom Bogu na tome dragocjenom služenju.
Pravi je poliglot, jer osim hrvatskoga jezika, govori njemački i talijanski, a malo zna i francuski i engleski. Osjeća li se više kao Hrvat ili kao Švicarac? Spremno odgovara:
– Kao Hrvat, ali ne vjerujem da bih tu mogao živjeti, imam više švicarskog mentaliteta, preciznosti.
Raduje se mladim misama koje će, ako Bog da, održati u svibnju u Vatikanu i na ljeto u Prisoju. Godinama ide na molitveno bdjenje svakog prvog petka u Zürichu, u crkvi Gospe Fatimske.
– Tu sam bio i s roditeljima, tu sam osjetio svećenički poziv, a prvi kojem sam to rekao bio je moj ujak fra Petar. Moji su bili sretni kad su čuli za moju želju iako im to nisam mogao reći, ne znam zašto – ističe Ivan.
Veze s Prisojem
A klapu za svoju slavu je lako izabrao. Upoznali su se 2014. u Lurdu na susretu vojski iz cijelog svijeta kad je i on sa Švicarskom gardom došao na Međunarodno vojno hodočašće:
– Moj kum, zapravo sestrin kum je bio u vojsci, pa sam se tom prilikom družio s Hrvatima, upoznao sam i biskupa Jurja Jezerinca i oca Jakova Mamića. Mislio sam zvati Tamburaški zbor iz St. Gallena, ali su oni bili zauzeti, pa smo zvali klapu, a Švicarci ih se ne mogu nagledati i naslušati koliko su dobri.
Poznajete li mons. Dražena Kutlešu, novog zagrebačkog nadbiskupa? Jeste li se čuli, komunicirali, sreli...?
– Poznajem ga. Nisam ga dobro znao do 2011. kad je postao porečko-pulski biskup. Posjetio me je kad sam išao u Švicarsku gardu, a viđamo se u Prisoju zadnje srijede u sedmome mjesecu kad se nađemo na misi i ručku. Čak smo i daljnji rod, jer je baba, ćaćina mater, isto bila Kutleša.
Fali li vam Prisoje?
- Volim tamo doći, fali mi, ali i Vatikan mi fali. Rado se sjetim mjesta gdje sam bio sretan. Volim mlade voditi u Hrvatsku, Prisoje, Plitvice, Međugorje..., a mi smo poseban narod u Vatikanu.
Upravo je u Vatikanu nedavno održao misu u kapeli sv. Martina, a u mjestu svoga rođenja, u Wilu će služiti misu u nedjelju 21. svibnja u crkvi Maria Dreibrunnen u Bronschhofenu.
Posebno se raduje već zakazanom misnom slavlju u župnoj crkvi u Prisoju ovoga ljeta, 9. kolovoza, a 13. kolovoza u župnoj je crkvi u Vrpolju kraj Šibenika. U listopadu ga čeka mlada misa u Beču. Pred njim je život i služenje Bogu i narodu.
