stdClass Object
(
[id] => 238532
[title] => Dr. Dražen Lalić: Moj život s krizom
[alias] => dr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] => U ovom poglavlju nastojim izložiti svoja iskustva vezana uz krize, kao neki svoj doprinos maloj povijesti, onoj koja se odnosi na stvarni život “običnih” ljudi, za razliku odvelike povijesti koncentrirane na političare, generale i druge moćnike.
Pritom nastojim provjeriti i s čitateljima podijeliti svoju sociološku imaginaciju, koju je C. Wright Mills shvaćao kao sposobnost istovremenoga razmatranja pojedinačnih života i strukture društva, koja omogućuje shvaćanje privatnih nevolja putem javnih problema te ispitivanje biografija pojedinaca u kontekstu društvene povijesti. Moja se iskustva odnose na krize u dvije države – Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku.
Otkad sam postao punoljetan (1978.), uglavnom živim u uvjetima gospodarske, političke ili druge krize. Pokadšto se pitam je li to, ustvari, ista kriza, ali u različitim izdanjima koja uglavnom imaju sličnu uvjetovanost. S obzirom na bitne različitosti političkih i društvenih okružja u kojima su se zbivale ili se zbivaju, ipak se opredjeljujem za razlikovanje različitih kriza u Hrvatskoj i na “ovim prostorima” za dosadašnjega moga života.
ŠEZDESETE: Gastarbajterska kriza
Prve krize, iz sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća, sjećam se slabo. Bio sam premalen (nisam još krenuo ni u osnovnu školu) da bih u pamćenju pobliže sačuvao situaciju tadašnjih ekonomskih i socijalnih teškoća najviše izraženih u porastu cijena i nezaposlenosti. Pamtim ipak neke naknadne reakcije na nju, izražene u neformalnim razgovorima i u stručnim tekstovima te javnim nastupima poznavatelja te problematike.
Ekonomske teškoće nisu se ni tada niti tokom sljedećega desetljeća označavale kao kriza, već su dobivale druge oznake. Kriza je sredinom šezdesetih, međutim, itekako bila prisutna. Na nju je onodobna vlast reagirala privrednom reformom koja je uz devalvaciju dinara, smanjenje kredita novčane mase te druge mjere rezultirala znatnim povećanjem broja osoba koje su tražile posao i poglavito odlaskom nekoliko stotina tisuća ljudi u Njemačku i druge zemlje.
Poslije sam pobliže upoznao neke od tih naših gastarbajtera i njihove potomke, ljude čiju je sudbinu na različite načine odredio taj “izvoz viška radne snage”. Evo primjera: multitalentirani (pisac, skladatelj, jazz-glazbenik...) Mate Matišić koji je svojim dramama i scenarijima, uz ostale književne zahvate u svijet gastarbajtera, opisao “život sa stricem”, tj. odrastanje bez roditelja, na koga je zacijelo utjecala takva sudbina.
Matišić, porijeklom iz Ričica kraj Imotskoga, u novinskom je intervjuu u ljeto 2012. ovako odgovorio zašto je tema gastarbajtera zanemarena u hrvatskoj literaturi: “Ulazimo u Europu od 2013., a moji gastarbajteri su otišli još ‘65. i bili dijelom te Europe. Moj otac i majka, stričevi, svi. Moje školovanje je plaćeno ‘njemačkim’ novcem, moja garderoba, knjige... Otac nikad plaću nije zaradio u Jugoslaviji, što puno govori o toj državi, a i majka nikad dinara nije dobila u Jugoslaviji. Moj otac ima njemačku mirovinu, i moja majka ima njemačku mirovinu i moj stric i moj ujak i moja teta (...)
Govorimo o mojoj obitelji od desetak članova, na razini mjesta je to tisuću, na razini regije desetak tisuća, na razini države izražava se u stotinama tisuća. Logično se postavlja pitanje zbog čega ti ljudi nisu mogli u to doba naći posao u onoj državi, što je ona hinila, jer im je dozvolila da idu raditi u inozemstvo.”
Sa zanimanjem sam čitao i neke znanstvene i stručne tekstove (na žalost, nema ih dostatno) u kojima se razotkrivaju učinci toga egzodusa koji je socijalistička vlast označavala kao “privremeni rad u inozemstvu”, a zapravo je većini iseljenika, kao “svijetu u sjeni” (tu oznaku dao je našim gastarbajterima publicist i izdavač Nenad Popović, također iz iseljeničke obitelji, u naslovu svoje izvrsne knjige o toj problematici) donio totalnu promjenu osobne i obiteljske sudbine.
Poznata mi je ta problematika, s obzirom na to da je u mojoj široj obitelji, s makarske i posebno s korčulanske strane, mnogo iseljenika, nekih otišlih u Kanadu i Australiju baš sredinom šezdesetih ili nekoliko godina kasnije.
S užom obitelji bilo je pak drugačije: ekonomski i drugi problemi vezani uz tu krizu nisu znatnije utjecali na uvjete našega življenja: roditelji su 1965. dobili društveni stan u Splitu te su kao elektrotehničar i nastavnica u osnovnoj školi imali sigurna zaposlenja i razmjerno dobra primanja. Ubrzo su poput mnogih drugih počeli u zavičaju graditi vikendicu, a otac je uz to imao mogućnosti zaraditi “sa strane”, pa i privremenim angažmanom u inozemstvu (1970. i 1971. godine radio je na izgradnji velike hidrocentrale u Zambiji).
SEDAMDESETE: Kriza “čistih računa”
Nešto se bolje od one iz sredine šezdesetih spominjem dramatične političke krize s početka sedamdesetih godina u Hrvatskoj, sa zahtjevima za “čistim računima” u odnosima između tadašnjih jugoslavenskih republika i slobodnim izražavanjem nacionalnoga identiteta. Ta je kriza naizgled prevladana gušenjem tzv. Maspoka, ali je u stvari hibernirana za gotovo dva desetljeća.
Gledao sam 1971. na televiziji prijenose sjednica partijskih foruma i političkih skupova u Hrvatskoj i pitao se kako Savka Dabčević Kučar može po nekoliko sati držati govore, ali i bio dječje zbunjen kad je zajedno s ostalim članovima hrvatskoga rukovodstva smijenjena na sjednici u Karađorđevu. Sjećam se kako sam ukućanima tada govorio: “Pa teta je pametna, ljudi je vole, zašto su je otjerali...”
Otac, aktivan član Partije, kasnije mi je pojasnio kako su Savka, Mika Tripalo i njihovi suradnici politički bili u pravu i da ih je zajedno s većinom komunista i građana Hrvatske dugo podržavao u borbi protiv “lopovske beogradske čaršije” (baš je taj izraz koristio).
Naposljetku je vodećim hrvatskim političarima toga vremena zamjerio što nisu spriječili podjele ljudi po nacionalnoj osnovi, odnosno šovinističke ispade, na što je on, kao sin antifašista ubijenoga u ratu i kozmopolit, kao i mnogi drugi, bio posebno osjetljiv. S druge strane, roditelji i njihovi prijatelji, sjećam se razgovora koje su tada i kasnije vodili, nisu bili zadovoljni zbog autoritarnoga načina na koji su Tito i njegovi suradnici “slomili” hrvatsko proljeće, pa svakako ni zbog gušenja slobodne misli u dugom razdoblju od 1972. pa sve do kraja osamdesetih.
Kroz svoje javno djelovanje nastojim promicati upravo takve, i patriotske i antinacionalističke, kao i demokratske političke stavove koji su najviše posredstvom mojih roditelja, na žalost već dugo pokojnih, pobuđeni u meni upravo u vrijeme političke krize iz početka sedamdesetih godina.
Osobito mi je živa memorija na krizu koja je izbila krajem 1979. godine, a intenzivirala se baš u razdoblju kad sam studirao (politologiju) u Zagrebu. Opreka između (sve do te godine) “debelih” sedamdesetih i “mršavih” osamdesetih bila je jako očita, a najviše se izražavala u istodobnom opadanju mogućnosti za zaradu i osjetnom povećanju troškova života, te u nestašicama automobilskoga goriva, kave i nekih drugih proizvoda.
Dovela je do nekih oblika pasivnoga otpora jednopartijskoj vlasti, u rasponu od pričanja “opasnih” viceva, preko vladajućima nepoćudnih poruka na nogometnim stadionima, pa do objavljivanja nekih “provokativnih” knjiga i drugih publikacija. Vrlo motiviran da steknem znanja i završim studij te tako unaprijedim svoje životne šanse, nastojao sam se prilagoditi u to vrijeme bitno smanjenim financijskim mogućnostima majke i oca.
Povremeno sam u Zagrebu obavljao različite poslove posredstvom Student-servisa i svako ljeto radio (kao čuvar parkirališta, liftboj, redar na terasi i noćnom klubu) u hotelskom poduzeću u Tučepima, štedio na kupovini odjeće i na izlascima, i slično.
Od toga razdoblja, za mene osobito formativnoga, najviše mi je ostalo podozrenje prema neracionalnom trošenju novca te drugih osobnih i društvenih dobara. Također, upravo se tada začinje moj rezervirani, ako ne i sumnjičavi, odnos prema ikojoj vlasti koji se zbog moje i obiteljske ideološke vezanosti za socijalistički režim kod mene tokom osamdesetih razvijao polako, ali sigurno.
Uočio sam tada, naime, kako se politički moćnici i u krizi uglavnom ponašaju bahato i neracionalno, za razliku od velike većine “običnih” ljudi koji se u takvoj situaciji “otrijezne”, tj. postanu skromniji. Međutim, posljednji su, unatoč svome nezadovoljstvu, sve do kraja osamdesetih bili neorganizirani i nespremni da snose visoku cijenu kolektivnoga pritiska na vlast, pa je razmjerno mala organizirana i ciljno usuglašena skupina ostajala na vlasti.
OSAMDESETE: Šutljiva kriza
Slično se često zbivalo i kasnije, kad je u osamostaljenoj Hrvatskoj uvedena posrednička demokracija, pa i razmjerno dugo nakon okončanja rata uslijed čega je pomalo počela slabjeti nacionalna homogenizacija. U sklopu bavljenja sociologijom nastojao sam pobliže upoznati taj fenomen na koji su u svojim radovima posebno efektno upozorili američki ekonomist Mancur Olson i francuski sociolog Raymond Boudon.
Prisutan je u različitim političkim sustavima, ali, za razliku od autoritarnoga poretka, u demokratskom postoji svojevrsni zaštitni mehanizam – mogućnost da se nesposobna ili kvarna vlast smijeni na izborima mirnim putem, dakle bez nasilja i prolijevanja krvi. Takvu mogućnost građani izloženi krizi iz osamdesetih u sljedećoj dekadi nisu do kraja iskoristili: nakon mirnih demokratskih promjena uslijedili su ratovi u koje su bile uključene, iako na različite načine, nejednakim intenzitetom i u različitim vremenima, sve bivše jugoslavenske republike.
Reagiranja vodećih jednopartijskih političara i drugih aktera na krizu iz osamdesetih pratio sam znatiželjno, pa i s nemalim čuđenjem. Naime, trebalo je proći čak dvije godine da vladajući priznaju njeno postojanje, a u međuvremenu se zbivala predstava poricanja (teške ekonomske i druge situacije) i okrivljavanja (onih koji su djelovali kao glasnici, analitičari krize).
Ta je politička zbivanja na sljedeći način 1985. godine opisao moj tadašnji profesor, dobro upućeni Dušan Bilandžić: “Kada su se kreditni šalteri svjetskih banaka zatvorili a gotovo istog momenta trebalo početi vraćati dugove, izbila je 1979./80. uzbuna, ali su politički vrhovi odbili kvalificirati stanje kritičnim. Oštro su kritizirani pojedinci koji su tvrdili da je to kriza. Dobili su podrugljivi naziv ‘krizologi’. U samoupravnom socijalizmu ne može izbiti ekonomska kriza! (...) Tek nakon gotovo dvije godine (u jesen 1981.) konačno je priznato stanje krize.”
Osjetno kašnjenje u reagiranju vodećih političara na krizu bilo je u našoj republici prisutno i kasnije, u notornoj “hrvatskoj šutnji” (ustvari šutnji političke vrhuške, s obzirom da su mnogi novinari i javni ljudi, pa i obični građani, o tome itekako govorili) iz posljednjih nekoliko godina osamdesetih.
Tada se duboka ekonomska i društvena kriza u Jugoslaviji otvoreno pokazala i kao politička, najviše uslijed manipulativne “antibirokratske revolucije” u Srbiji koja je promicanjem agresivnog nacionalizma donijela razmjerno dugotrajno održanje nereformiranih komunista na vlasti u toj republici i dvije njene pokrajine, pa i u Crnoj Gori. Kao svoju nenamjeravanu posljedicu, a možda i namjeravanu, donijela je i krizu rata i nasilja: krvave oružane, odnosno međunacionalne sukobe (jedan je nacionalizam potpirivao ostale i vice versa), na području bivše Jugoslavije kao preskupu cijenu toga održanja, ali i osamostaljenja nekoliko republika bivše federacije.
Jedan od najistaknutijih i najoptuživanijih “krizologa” iz osamdesetih bio je moj drugi profesor – akademik Josip Županov. S velikom sam pažnjom tada čitao njegove novinske intervjue u kojima je upozoravao na težinu krize i nerijetko precizno (pokazalo se) nagovještavao njen mračni raspad, kao i znanstvene članke i knjige toga istaknutog sociologa ekonomije koji su donosili dubinsku analizu toga fenomena.
Svoju pravodobno objavljenu (1983.) knjigu Marginalije o društvenoj krizi počeo je općom ocjenom zbivanja: “Pojavljuje se zastoj, stagnacija i involutivni društveni procesi. Bilo je, doduše, u ovoj zemlji i u prošlim razdobljima povremenih zastoja i cikličkih kolebanja, ali to su bile kratkotrajne epizode koje nisu remetile opći uzlazni trend. Sadašnja zbivanja više nisu epizoda, već okretanje temeljnog trenda.”
DEVEDESETE: Bolna olovna kriza
Slijedila je posebno bolna kriza devedesetih. Bila je svekolika: ratna, zbog oružanih sukoba u kojima je Hrvatska bila u podređenom položaju sve dok se nije naoružala; politička, u smislu raspada Jugoslavije i socijalističkoga sustava, ali i etnifikacije politike i bitno ograničene demokracije; gospodarska, najviše u pogledu propadanja gospodarstva i znatnoga smanjena zaposlenosti i životnoga standarda; kriza morala, ponajprije vezano uz malverzacije u pretvorbi i privatizaciji vlasništva te zamaha korupcije i organiziranoga kriminala...
Na živote mnogih građana Hrvatske ostavila je naročito teške posljedice. Pa i na život moje obitelji, uz ostalo, i zato sam u tom desetljeću zbog političkih razloga dvaput izgubio zaposlenje. Prvo, slijedom politički induciranoga ukidanja Centra za društvena istraživanja Sveučilišta u Splitu početkom 1992. godine.
Još jednom sam ostao bez posla sredinom sljedeće godine zbog državnoga (zapravo – stranačkoga, hadezeovskoga) preuzimanja tvrtke Slobodna Dalmacija: kao i velika većina drugih kolega bio sam sudionik štrajka novinara i grafičkih radnika kao izgubljene, ali vrijedne bitke za nezavisnost medija i demokraciju.
Za razliku od mnogih drugih u Hrvatskoj, ratom izazvane opasnosti uglavnom nisu izravno ugrozile život i zdravlje mene i pripadnika moje obitelji. Osim, moram to spomenuti, za vrijeme štrajka u Slobodnoj Dalmaciji kad sam od nasilnih desnih ekstremista u nekoliko navrata dobio prijetnje poput “dobit ćeš metak u leđa na fronti” ili “odvest će te u Loru”. Ispočetka kao novinar nisam pozivan u vojsku; 1993. sam nekoliko mjeseci bio angažiran u Hrvatskoj ratnoj mornarici, ali izvan neposrednoga vojnog djelovanja.
Međutim, kriza devedesetih je nama i mnogima drugima donijela egzistencijalnu ugrozu: zaista je teško bilo osigurati sredstva za život. Ali je ta situacija donijela i neke mogućnosti. Svjestan da kriza može biti šansa kao što pad pokadšto može biti let (naslov pjesme grupe Indexi iz 1976., tekst napisao Duško Trifunović), na nju sam kao mlad i obrazovan čovjek (nakon posljednjega gubljenja posla nekoliko mjeseci sam bio jedini doktor znanosti prijavljen na Zavodu za zapošljavanje u Splitu) reagirao povećanjem spremnosti za radno djelovanje, usavršavanje i poduzimanje poslovnoga pa i drugoga rizika.
U “olovnoj” prvoj polovini devedesetih doktorirao sam i objavio nekoliko knjiga te veći broj drugih znanstvenih i drugih tekstova, proveo nekoliko velikih znanstvenih istraživanja, učio zanat sociologa od doajena naše znanosti o društvu Srđana Vrcana, te otišao na tromjesečno stručno usavršavanje u SAD. Također, zajedno s dvojicom prijatelja osnovao sam tvrtku za javnomnijenjska i tržišna istraživanja koja je sve do danas, koliko znam (više nisam u njoj), vrlo uspješna. U drugoj polovini toga desetljeća djelovao sam kao jedan od vodećih ljudi Programa za unapređivanje zdravlja i sprečavanje ovisnosti Grada Splita.
Sve to ističem ponajprije zato što su rečene moje profesionalne aktivnosti na različite načine bile povezane s krizom i njenim posljedicama. Tako sam na temelju ispitivanja javnog mnijenja mogao relativno sustavno pratiti siromaštvo, nezaposlenost, korupciju, narkomaniju i druge društvene probleme koje uz ostalo treba motriti kao simptome krize. Riječju, kriza mi je, slijedom poučka da neka zla mogu donijeti nešto dobro, pomogla da se profiliram kao sociolog, i to ne samo meni nego i nekim drugim tada mladim i sredovječnim sociolozima.
DVIJETISUĆITE: Eruptivna kriza
Rezultati istraživanja navijačkoga nasilja, ovisnosti o drogi i nekih drugih oblika delinkvencije u Splitu omogućili su mi da steknem potpuniji uvid u utjecaj krize na mlade kao posebno osjetljiv dio populacije. Ti su uvidi kolegama iz gradske uprave i meni pomogli da osmislimo politiku suzbijanja narkomanije u Splitu, koja je, uz druge čimbenike, pridonijela znatnom opadanju prisutnosti toga problema.
Također, već sam se u to vrijeme bavio, kao dio neformalnoga splitskog tima istraživača, ispitivanjima izbornih kampanja i izbora, po mome mišljenju korisnim načinom da upoznam neke važne aspekte krize politike koja je zapravo kod nas manje-više kontinuirano prisutna, a koja bitno utječe na krizu u drugim područjima društvenog života.
Parafrazirajući poznatu tvrdnju povjesničara Erica Hobsbawna o prošlom stoljeću kao “kratkom stoljeću” (po njemu je trajalo od 1914. do pada komunističkih sustava 1991.), moguće je ustvrditi kako su devedesete u ekonomskom pogledu kod nas zapravo bile “dugo desetljeće” – gospodarska kriza se nastavila na onu iz osamdesetih i trajala je do 2002. godine. Podaci Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje pokazuju kako je nezaposlenih osoba te godine bilo 389.741, što je bilo vrlo blizu 400.000 kao “kritičnoj” granici koja se, nažalost, sve više spominje u posljednje vrijeme.
Osobno mi je od kraja 2000. godine nešto lakše, jer sam dobio posao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Taj je posao bolje plaćen od onoga u Gradu Splitu gdje sam radio u drugoj polovini devedesetih. Bez obzira na to, kao samohranom roditelju dviju kćeri (moj prvi brak je rastavljen 1999.) i početkom prošloga desetljeća mi je trebala pomoć roditelja, a morao sam i dodatno raditi kako bih plaćao račune i druge financijske obaveze.
U to vrijeme mi je naročito teško bilo izravno svjedočiti egzistencijalnim teškoćama ljudi iz moje blizine (nekih članova obitelji, prijatelja i poznanika) koji nisu mogli naći stalni posao ili su bili jako slabo plaćeni na svojim radnim mjestima. Pojedini od njih ni do dandanas nisu uspjeli prevladati te probleme, što je u mnogočemu nagore promijenilo živote njih i njihove djece.
Od 2003. do 2008. Hrvatska je imala šest prosperitetnih godina. U tom je razdoblju ostvaren, najviše slijedom ambicioznih javnih radova i zamaha sektora usluga, rast bruto društvenoga proizvoda (u većini tih godina između 4 i 5 posto). I rast životnoga standarda bio je tada razmjerno visok: ljudi su živjeli bolje i uglavnom osjećali neku perspektivu za sebe i svoje obitelji te društvo u cijelosti.
No kasnija su zbivanja pokazala da se kriza ustvari ni tada nije sasvim povukla. Ona je poput neugasloga vulkana tinjala u dubini ekonomskoga, političkoga i društvenoga života; njena su žarišta ostala itekako aktivna, da bi ponovo eruptirala u proljeće 2009. godine. U toj je godini hrvatski BDP pretrpio pravi sunovrat – pad od čak 5,8%.
Na prvi pogled, supruga i ja te naše kćeri ne spadamo u socijalne skupine na koje bi kriza trebala osjetno utjecati: oboje smo visoko obrazovani te imamo razmjerno dobro plaćena i sigurna radna mjesta, a ja i neke prilike za dodatnu zaradu. Međutim, zbog nenadanoga obiteljskog spora četiri godine nismo mogli iznamljivati turistima kuću u Tučepima, što je u duljem razdoblju znatno snizilo naše prihode. Također, slično mnogima drugim, prilično smo kreditno opterećeni.
Podigli smo tokom prošloga desetljeća dva stambena kredita (zapravo jedan i pol, s obzirom da sam nakon smrti roditelja naslijedio dovoljno novca za kupovinu pola stana u Splitu); u jeku krize (2012.) smanjene su nam plaće, a moje mogućnosti za zarađivanje “sa strane” posljednjih nekoliko godina su osjetno smanjene (primjerice, uredništva nekih novina u kojima sam objavljivao tekstove otkazala su suradnju vanjskim suradnicima).
2014.: Dužnička kriza
Priča o recentnoj krizi u Hrvatskoj velikim je dijelom priča o fenomenu duga: mnogi ljudi kod nas ne bi bili egzistencijalno ugroženi da nisu jako zaduženi. Treba pritom uzeti u obzir dinamiku dugova, koju mnogi dužnici nisu mogli kontrolirati. I moju četveročlanu obitelj posebno je materijalno ugrozila okolnost što smo jedan od stambenih kredita, kao i oko 100.000 drugih građana, naivno uzeli u švicarskim francima, zbog čega je iznos mjesečne otplate dugo bio veći čak za oko trećinu nego u vrijeme podizanja kredita.
Stoga smo prisiljeni, kao i mnogi drugi građani Hrvatske koji su se našli u sličnim teškoćama, “stezati remen”: štedjeti na nekim troškovima koji nisu nužni za egzistenciju, poput turističkih putovanja u inozemstvo, odlazaka u kino i posebno restorane, nabave nove opreme za kućanstvo ili kupovini novoga automobila (naša Škoda Octavia stara je već osam godina), i sličnima.
Što se moje obitelji tiče, trebamo biti zadovoljni što se uglavnom uspješno nosimo s tegobama krize. Za nas je blagotvorno i to što se moja najstarija kći nakon školovanja zaposlila i zasnovala svoju zajednicu, pa nismo prisiljeni poput mnogih drugih ljudi naše dobi izdržavati već odraslu i školovanu djecu koja više nisu djeca. Jer, u ekonomski i društveno stabilnim razdobljima mladi pomažu odrasle, dok se za vrijeme krize zbiva obrnuto.
Hrvatska je prema stopi nezaposlenosti mladih već dulje vrijeme na trećem mjestu u Europskoj uniji (nakon Grčke i Španjolske), a životne šanse pripadnika mladoga naraštaja već su predugo slabe. S obzirom na to, mnogi od njih namjeravaju nakon školovanja otići raditi i živjeti u inozemstvo, a nemali broj inženjera i drugih mladih stručnjaka već je u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj i drugim zemljama.
Osobno se često suočavam s posljedicama koje gospodarska i društvena kriza ostavlja na mlade. U sklopu svoga nastavnog djelovanja nerijetko o tome diskutiram sa studentima politologije i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Pokazuje se da su vrlo zabrinuti zbog težine krize i zbog različitih s time povezanih osobnih i obiteljskih lišavanja.
Uglavnom uzimaju u obzir kako će mnogi od njih i protivno svojoj volji ubuduće biti svrstani u “opasnu” klasu prekarijata koja je određena nesigurnošću u vezi s radom i životom, te gubljenjem profesionalnoga identiteta i društvene zaštite koju su uglavnom uživali njihovi roditelji.
Studenti i drugi mladi s kojima kontaktiram poglavito su uznemireni zbog dugoga trajanja kriznoga ekonomskoga i društvenog zbivanja. Slično nekima profesionalnim istraživačima društva, oni uočavaju da posljedice za njih i društvo u cijelosti ne bi bile velike da ova kriza traje kratko, nekoliko godina, ali ona je kod nas već predugo prisutna i još će se neko vrijeme održati.
Stoga prijeti velika opasnost da kriza bude utisnuta, ako se to već nije dogodilo, u vrijednosni i drugi kulturni DNK sadašnjega mladog naraštaja, što će imati nepovoljne učinke u desetljećima koji dolaze. Mnogima koji su danas mladi će kasnije, kad kriza završi, biti jako teško nadoknaditi ono što je propušteno u tom razdoblju. Politologinja Vlasta Ilišin ovako je 20. travnja ove godine u intervjuu Jutarnjem listu opisala međuodnos krize i mladih: “Kriza traje već pet godina, a prema svemu sudeći, kraj još nije blizu. A najveće žrtve krize su – mladi.
Zbog pada gospodarske aktivnosti enormno je narasla nezaposlenost mladih, pri čemu je Hrvatska pri vrhu europskih zemalja. To znači da im u krizi prolazi njihova najvitalnija dob, dob kad bi se trebali zaposliti, raditi na svojoj karijeri, dokazivati se, osiguravati si bolji prihod, a time i bolji standard u srednjoj i zreloj dobi.”
Kriza budućnosti
U zbivanjima vezanima za građane ove zemlje, i to ne samo za mlade i sredovječne nego (u nešto manjoj mjeri) i starije, u posljednjih desetak godina pokazala se opravdanost opore konstatacije francuskoga sociologa Jeana Duvignauda: “Neizmjernost želje, ograničenost egzistencije”. Želje, individualne i kolektivne, mnogima su od nas predugo bile prevelike, pa ih u vrijeme krize moramo smanjivati. Egzistencija nam je sve ograničenija. Različiti i uglavnom međupovezani stresovi su sve teži.
Mnogi građani, osobito mladi, ćute veliki strah od budućnosti. Nekako ćemo ipak preživjeti, ako budemo imali održive želje te sposobnost i sreću da prevladamo ili izbjegnemo neodrživu egzistenciju. Što svakako treba uključivati i sadašnje te buduće vladajuće te ostale moćnike.
Kod hrvatskih političara, nažalost, jako je prisutno odbijanje da prihvate uzuse krize. I nadalje se neracionalno, pa i bahato, ponašaju što u posljednje vrijeme izaziva veliko nezadovoljstvo građana, čak i vezano za pojedine razmjerno nevelike troškove. Politička kasta u Hrvatskoj se tako pokazuje kao osobito zoran primjer šire krize autoriteta, karakteristične za razvoj modernoga svijeta, na koju je prije četrdesetak godina upozorila Hannah Arendt.
Ona je pritom istaknula: “Najznačajniji simptom krize, koji upozorava na njezinu dubinu i ozbiljnost, jest taj da se ona proširila na takva pretpolitička područja poput odgoja i obrazovanja, gdje je autoritet, u najširem smislu, oduvijek bio prihvaćen kao prirodna nužnost, očito jednako tražen prirodnim potrebama, bespomoćnošću djece, kao i političkom nužnošću.” Od svojih kolega i poznanika često čujem kako je teško odgajati i obrazovati djecu i mlade u situaciji pogrešnoga i nemoralnoga djelovanja društvenih autoriteta, ponajprije vodećih političara.
Neki politički akteri kod nas na krizu ipak reagiraju racionalno i empatično, te zaslužuju velik ugled koji imaju među građanima. Pojedini novi gradonačelnici, primjerice u Metkoviću (Božo Petrov) i Omišu (Ivan Kovačić), pokazuju kako su spremni i na velika lišavanja sebe i suradnika kako bi pridonijeli financijskom i drugom oporavku svojih sredina. Navedeni u tome imaju neobično veliku potporu svojih sugrađana, posebno mladih, što mi je poznato zbog toga što slijedom prijateljskih, obiteljskih i profesionalnih odnosa često komuniciram s ljudima (porijeklom) iz ta dva grada.
Naravno, jasno je kako se kriza neće prevladati mjerama poput srezanja plaća dužnosnicima i zaposlenicima u upravi na minimalac (Metković) ili prodajom službenih automobila kako bi se opremili dječji vrtići (Omiš), ali takvi postupci uz ostale mjere pokazuju kako postoje i mogu postojati odgovorni političari u koje građani imaju povjerenja.
Post scriptum
Nakon što sam brzinski, kao u nekoj vrućici, napisao ovaj tekst – neke se teme obrađuju s posebnom strašću – ponovno sam ga pročitao. Izrazio je težinu iskustava s društvenom krizom, fenomenom koji je u različitim oblicima prilično odredio moj osobni i obiteljski život. No to svakako nije samo storija mene osobno i mojih bližnjih: mogu je, vjerojatno i autentičnije od mene, ispričati i drugi javni ljudi. Poneki je i pričaju.
Književnik Miljenko Jergović, poznanik šest ljeta mlađi od mene, pretposljednjega je dana 2012. godine, one koja je njemu i ne samo njemu zbog krize bila “grozna” i “možda i najružnija godina od svih naših društvenih, televizijskih, novinskih, političkih, književnih života”, objavio novinski tekst upečatljiva naslova “Kao da je 1980., kada je Tito rekao: ‘Sljedeća godina bit će teška, radit ćemo puno više, a zarađivati manje’”.
U njemu je ustvrdio: “Trideset i koju godinu, koliko moja generacija pamti i osjeća društvene strahove kao svoje vlastite, živimo u krizi, ili živimo ucijenjeni krizom. A za razliku od rata, nikada se nijedna naša kriza nije završila mirom ili primirjem. U međuvremenu, bivalo je sve manje društvenih sadržaja koji bi funkcionirali mimo krize ili usporedo s njom” (Jergović, 2012.). Doista, ova kriza non-stop je oblikovala mnoge živote. Svakako i moj.
DRAŽEN LALIĆ
[video] =>
[gallery] =>
[extra_fields] => Array
(
[1] => stdClass Object
(
[id] => 2
[name] => Superscript Title
[value] => EKSKLUZIVNO ZA ‘SLOBODNU’
[type] => textarea
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 2
[alias] => SuperscriptTitle
)
[2] => stdClass Object
(
[id] => 68
[name] => Premium content
[value] => ON
[type] => radio
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 10
[alias] => premium_content
)
)
[extra_fields_search] => *
[created] => 2014-06-22 17:08:17
[created_by] => 37
[created_by_alias] =>
[checked_out] => 0
[checked_out_time] => 0000-00-00 00:00:00
[modified] => 2014-06-22 23:49:01
[modified_by] => 0
[publish_up] => 2014-06-22 17:52:00
[publish_down] => 0000-00-00 00:00:00
[trash] => 0
[access] => 1
[ordering] => 0
[featured] => 0
[featured_ordering] => 0
[image_caption] =>
[image_credits] =>
[video_caption] =>
[video_credits] =>
[hits] => 70
[params] => Joomla\Registry\Registry Object
(
[data:protected] => stdClass Object
(
[enable_css] => 1
[jQueryHandling] => 1.8remote
[backendJQueryHandling] => remote
[userName] => 1
[userImage] => 1
[userDescription] => 1
[userURL] => 1
[userEmail] => 0
[userFeedLink] => 1
[userFeedIcon] => 1
[userItemCount] => 30
[userItemTitle] => 1
[userItemTitleLinked] => 1
[userItemDateCreated] => 1
[userItemImage] => 1
[userItemIntroText] => 1
[userItemCategory] => 1
[userItemTags] => 1
[userItemCommentsAnchor] => 1
[userItemReadMore] => 1
[userItemOCMPlugins] => 1
[authorsListLimit] => 61
[tagItemCount] => 61
[tagItemTitle] => 1
[tagItemTitleLinked] => 1
[tagItemDateCreated] => 1
[tagItemImage] => 1
[tagItemIntroText] => 1
[tagItemCategory] => 1
[tagItemReadMore] => 1
[tagItemExtraFields] => 1
[tagOrdering] =>
[tagFeedLink] => 1
[tagFeedIcon] => 1
[genericItemCount] => 61
[genericItemTitle] => 1
[genericItemTitleLinked] => 1
[genericItemDateCreated] => 1
[genericItemImage] => 1
[genericItemIntroText] => 1
[genericItemCategory] => 1
[genericItemReadMore] => 1
[genericItemExtraFields] => 1
[genericFeedLink] => 1
[genericFeedIcon] => 1
[instantArticlesLimit] => 100
[instantArticlesExtraField] => 87
[instantArticlesExtraFieldON] => 2
[instantArticlesCategoriesChildren] => 0
[instantArticlesTitle] =>
[instantArticlesDescription] =>
[mainTagCategories] => Array
(
[0] => 119
[1] => 396
[2] => 383
[3] => 424
[4] => 250
[5] => 251
[6] => 452
[7] => 252
[8] => 477
[9] => 253
[10] => 254
[11] => 255
[12] => 483
[13] => 256
[14] => 300
[15] => 257
[16] => 258
[17] => 260
)
[relatedItemsCategoriesChildren] => 1
[mobileJsonCustomHomepage] => 0
[mobileJsonQuoteModule] => 0
[mobileJsonWeatherModule] => 0
[mobileJsonLimit] =>
[mobileJsonObituary] => 0
[mobileApi2Enabled] => 1
[mobileApi2UserAgent] => OCM Mobile Articles
[mobileApi2ImagePrefix] => h
[mobileApi2ImageSuffix] => 1280
[mobileApi2DefaultAuthorImage] => /images/jpgs/user_face.jpg
[mobileApi2TagLimit] => 50
[mobileApi2TagOrdering] => publishUp
[mobileApi2TagCategories] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategories0] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 101
[mobileApi2TagExcludeCategories] => Array
(
[0] => 318
[1] => 323
[2] => 301
[3] => 406
[4] => 417
)
)
[mobileApi2TagCategories1] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 328
)
[mobileApi2TagCategories2] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 329
)
[mobileApi2TagCategories3] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 327
)
[mobileApi2TagCategories4] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 478
)
[mobileApi2TagCategories5] => stdClass Object
(
[mobileApi2TagCategoriesMenuitem] => 494
)
)
[mobileApi2TagsSearchLimit] => 200
[mainFeedCategories] => Array
(
[0] => 240
)
[feedLimit] => 50
[mostPopularFeedLimit] => 20
[feedItemImage] => 0
[feedImgSize] => S
[feedItemIntroText] => 0
[feedTextWordLimit] =>
[feedItemFullText] => 1
[feedTextCharacterLimit] => 300
[feedItemSubtitle] => 1
[feedItemAuthor] => 0
[feedTtl] => 60
[feedDescription] => RSS feeds for Slobodna Dalmacija
[feedItemTags] => 0
[feedItemVideo] => 0
[feedItemGallery] => 0
[feedItemAttachments] => 0
[feedBogusEmail] =>
[feedTopModules] => Array
(
[0] => 105
)
[feedTopFbExcludeCategories] => Array
(
[0] => 243
[1] => 353
[2] => 333
)
[introTextCleanup] => 0
[introTextCleanupExcludeTags] =>
[introTextCleanupTagAttr] =>
[fullTextCleanup] => 0
[fullTextCleanupExcludeTags] =>
[fullTextCleanupTagAttr] =>
[xssFiltering] => 0
[linkPopupWidth] => 900
[linkPopupHeight] => 600
[imagesQuality] => 100
[itemImageXS] => 100
[itemImageS] => 200
[itemImageM] => 400
[itemImageL] => 600
[itemImageXL] => 900
[itemImageGeneric] => 300
[catImageWidth] => 100
[catImageDefault] => 1
[userImageWidth] => 100
[userImageDefault] => 1
[commenterImgWidth] => 48
[onlineImageEditor] => sumopaint
[imageTimestamp] => 0
[imageMemoryLimit] =>
[socialButtonCode] =>
[twitterUsername] =>
[facebookMetatags] => 1
[facebookImage] => Medium
[comments] => 1
[commentsOrdering] => DESC
[commentsLimit] => 10
[commentsFormPosition] => below
[commentsPublishing] => 0
[commentsReporting] => 2
[commentsReportRecipient] =>
[inlineCommentsModeration] => 0
[gravatar] => 1
[antispam] => 0
[recaptchaForRegistered] => 1
[akismetForRegistered] => 1
[commentsFormNotes] => 1
[commentsFormNotesText] =>
[frontendEditing] => 1
[showImageTab] => 1
[showImageGalleryTab] => 1
[showVideoTab] => 1
[showExtraFieldsTab] => 1
[showAttachmentsTab] => 1
[showOCMPlugins] => 1
[sideBarDisplayFrontend] => 0
[staticURL] => https://static.slobodnadalmacija.hr
[siteURL] => https://slobodnadalmacija.hr
[sseHost] => sse.slobodnadalmacija.hr
[lockingArticlesCategories] => Array
(
[0] => 119
[1] => 424
[2] => 250
[3] => 251
[4] => 452
[5] => 252
[6] => 477
[7] => 253
[8] => 254
[9] => 255
[10] => 483
[11] => 256
[12] => 257
[13] => 258
[14] => 260
)
[lockingArticlesUnit] => YEAR
[lockingArticlesQuantity] => 1
[photoGalleryExtraField] => 63
[photoGalleryExtraFieldON] => 2
[videoGalleryExtraField] => 67
[videoGalleryExtraFieldON] => 2
[tickerModules] => Array
(
[0] => 408
[1] => 409
)
[gaEmail] =>
[mergeEditors] => 1
[sideBarDisplay] => 1
[attachmentsFolder] =>
[hideImportButton] => 0
[googleSearch] => 0
[googleSearchContainer] => ocmGoogleSearchContainer
[OCMUserProfile] => 1
[OCMUserGroup] => 4
[redirect] => 101
[adminSearch] => simple
[cookieDomain] =>
[gatherStatistics] => 1
[article_preview_ocm_category_id] =>
[taggingSystem] => 1
[lockTags] => 0
[showTagFilter] => 0
[ocmTagNorm] => 0
[ocmTagNormCase] => lower
[ocmTagNormAdditionalReplacements] =>
[recaptcha_public_key] => marko_margeta
[recaptcha_private_key] => zoey2013
[recaptcha_theme] => clean
[recaptchaV2] => 1
[recaptchaOnRegistration] => 0
[akismetApiKey] =>
[stopForumSpam] => 0
[stopForumSpamApiKey] =>
[showItemsCounterAdmin] => 1
[showChildCatItems] => 1
[disableCompactOrdering] => 0
[metaDescLimit] => 150
[enforceSEFReplacements] => 0
[SEFReplacements] => À|A, Á|A, Â|A, Ã|A, Ä|A, Å|A, à|a, á|a, â|a, ã|a, ä|a, å|a, Ā|A, ā|a, Ă|A, ă|a, Ą|A, ą|a, Ç|C, ç|c, Ć|C, ć|c, Ĉ|C, ĉ|c, Ċ|C, ċ|c, Č|C, č|c, Ð|D, ð|d, Ď|D, ď|d, Đ|D, đ|d, È|E, É|E, Ê|E, Ë|E, è|e, é|e, ê|e, ë|e, Ē|E, ē|e, Ĕ|E, ĕ|e, Ė|E, ė|e, Ę|E, ę|e, Ě|E, ě|e, Ĝ|G, ĝ|g, Ğ|G, ğ|g, Ġ|G, ġ|g, Ģ|G, ģ|g, Ĥ|H, ĥ|h, Ħ|H, ħ|h, Ì|I, Í|I, Î|I, Ï|I, ì|i, í|i, î|i, ï|i, Ĩ|I, ĩ|i, Ī|I, ī|i, Ĭ|I, ĭ|i, Į|I, į|i, İ|I, ı|i, Ĵ|J, ĵ|j, Ķ|K, ķ|k, ĸ|k, Ĺ|L, ĺ|l, Ļ|L, ļ|l, Ľ|L, ľ|l, Ŀ|L, ŀ|l, Ł|L, ł|l, Ñ|N, ñ|n, Ń|N, ń|n, Ņ|N, ņ|n, Ň|N, ň|n, ʼn|n, Ŋ|N, ŋ|n, Ò|O, Ó|O, Ô|O, Õ|O, Ö|O, Ø|O, ò|o, ó|o, ô|o, õ|o, ö|o, ø|o, Ō|O, ō|o, Ŏ|O, ŏ|o, Ő|O, ő|o, Ŕ|R, ŕ|r, Ŗ|R, ŗ|r, Ř|R, ř|r, Ś|S, ś|s, Ŝ|S, ŝ|s, Ş|S, ş|s, Š|S, š|s, ſ|s, Ţ|T, ţ|t, Ť|T, ť|t, Ŧ|T, ŧ|t, Ù|U, Ú|U, Û|U, Ü|U, ù|u, ú|u, û|u, ü|u, Ũ|U, ũ|u, Ū|U, ū|u, Ŭ|U, ŭ|u, Ů|U, ů|u, Ű|U, ű|u, Ų|U, ų|u, Ŵ|W, ŵ|w, Ý|Y, ý|y, ÿ|y, Ŷ|Y, ŷ|y, Ÿ|Y, Ź|Z, ź|z, Ż|Z, ż|z, Ž|Z, ž|z, α|a, β|b, γ|g, δ|d, ε|e, ζ|z, η|h, θ|th, ι|i, κ|k, λ|l, μ|m, ν|n, ξ|x, ο|o, π|p, ρ|r, σ|s, τ|t, υ|y, φ|f, χ|ch, ψ|ps, ω|w, Α|A, Β|B, Γ|G, Δ|D, Ε|E, Ζ|Z, Η|H, Θ|Th, Ι|I, Κ|K, Λ|L, Μ|M, Ξ|X, Ο|O, Π|P, Ρ|R, Σ|S, Τ|T, Υ|Y, Φ|F, Χ|Ch, Ψ|Ps, Ω|W, ά|a, έ|e, ή|h, ί|i, ό|o, ύ|y, ώ|w, Ά|A, Έ|E, Ή|H, Ί|I, Ό|O, Ύ|Y, Ώ|W, ϊ|i, ΐ|i, ϋ|y, ς|s, А|A, Ӑ|A, Ӓ|A, Ә|E, Ӛ|E, Ӕ|E, Б|B, В|V, Г|G, Ґ|G, Ѓ|G, Ғ|G, Ӷ|G, y|Y, Д|D, Е|E, Ѐ|E, Ё|YO, Ӗ|E, Ҽ|E, Ҿ|E, Є|YE, Ж|ZH, Ӂ|DZH, Җ|ZH, Ӝ|DZH, З|Z, Ҙ|Z, Ӟ|DZ, Ӡ|DZ, Ѕ|DZ, И|I, Ѝ|I, Ӥ|I, Ӣ|I, І|I, Ї|JI, Ӏ|I, Й|Y, Ҋ|Y, Ј|J, К|K, Қ|Q, Ҟ|Q, Ҡ|K, Ӄ|Q, Ҝ|K, Л|L, Ӆ|L, Љ|L, М|M, Ӎ|M, Н|N, Ӊ|N, Ң|N, Ӈ|N, Ҥ|N, Њ|N, О|O, Ӧ|O, Ө|O, Ӫ|O, Ҩ|O, П|P, Ҧ|PF, Р|P, Ҏ|P, С|S, Ҫ|S, Т|T, Ҭ|TH, Ћ|T, Ќ|K, У|U, Ў|U, Ӳ|U, Ӱ|U, Ӯ|U, Ү|U, Ұ|U, Ф|F, Х|H, Ҳ|H, Һ|H, Ц|TS, Ҵ|TS, Ч|CH, Ӵ|CH, Ҷ|CH, Ӌ|CH, Ҹ|CH, Џ|DZ, Ш|SH, Щ|SHT, Ъ|A, Ы|Y, Ӹ|Y, Ь|Y, Ҍ|Y, Э|E, Ӭ|E, Ю|YU, Я|YA, а|a, ӑ|a, ӓ|a, ә|e, ӛ|e, ӕ|e, б|b, в|v, г|g, ґ|g, ѓ|g, ғ|g, ӷ|g, y|y, д|d, е|e, ѐ|e, ё|yo, ӗ|e, ҽ|e, ҿ|e, є|ye, ж|zh, ӂ|dzh, җ|zh, ӝ|dzh, з|z, ҙ|z, ӟ|dz, ӡ|dz, ѕ|dz, и|i, ѝ|i, ӥ|i, ӣ|i, і|i, ї|ji, Ӏ|i, й|y, ҋ|y, ј|j, к|k, қ|q, ҟ|q, ҡ|k, ӄ|q, ҝ|k, л|l, ӆ|l, љ|l, м|m, ӎ|m, н|n, ӊ|n, ң|n, ӈ|n, ҥ|n, њ|n, о|o, ӧ|o, ө|o, ӫ|o, ҩ|o, п|p, ҧ|pf, р|p, ҏ|p, с|s, ҫ|s, т|t, ҭ|th, ћ|t, ќ|k, у|u, ў|u, ӳ|u, ӱ|u, ӯ|u, ү|u, ұ|u, ф|f, х|h, ҳ|h, һ|h, ц|ts, ҵ|ts, ч|ch, ӵ|ch, ҷ|ch, ӌ|ch, ҹ|ch, џ|dz, ш|sh, щ|sht, ъ|a, ы|y, ӹ|y, ь|y, ҍ|y, э|e, ӭ|e, ю|yu, я|ya
[ocmSef] => 0
[ocmSefLabelCat] => content
[ocmSefLabelTag] => tag
[ocmSefLabelUser] => author
[ocmSefLabelSearch] => search
[ocmSefLabelDate] => date
[ocmSefLabelItem] => 0
[ocmSefLabelItemCustomPrefix] =>
[ocmSefInsertItemId] => 1
[ocmSefItemIdTitleAliasSep] => dash
[ocmSefUseItemTitleAlias] => 1
[ocmSefInsertCatId] => 1
[ocmSefCatIdTitleAliasSep] => dash
[ocmSefUseCatTitleAlias] => 1
[show_page_heading] => 0
[categories] => Array
(
[0] => 264
)
[exclude_from_group_by_subcategories] => 0
[menu-anchor_css] => nav__link
[menu_text] => 1
[menu_show] => 1
[menu-meta_description] => Najnovija događanja i savjeti za kvalitetan život
[menu-meta_keywords] => vijesti, zanimljivosti, savjeti, showbiz, trend, društvena mreža, život, zdravlje, moda, ljepota, putovanja, tehnologija, gastro, dom, obitelj, karijera, viral
[secure] => 0
[page_title] => Život
[page_description] => SiteMeta Description
[page_rights] =>
[robots] =>
[inheritFrom] => 0
[num_leading_items] => 2
[num_leading_columns] => 1
[leadingImgSize] => Large
[num_primary_items] => 4
[num_primary_columns] => 2
[primaryImgSize] => Medium
[num_secondary_items] => 4
[num_secondary_columns] => 1
[secondaryImgSize] => Small
[num_links] => 4
[num_links_columns] => 1
[linksImgSize] => XSmall
[catCatalogMode] => 0
[catFeaturedItems] => 1
[catOrdering] => publishUp
[catPagination] => 2
[catPaginationResults] => 1
[catTitle] => 1
[catTitleItemCounter] => 1
[catDescription] => 1
[catImage] => 1
[catFeedLink] => 0
[catFeedIcon] => 0
[subCategories] => 1
[subCatColumns] => 2
[subCatTitle] => 1
[subCatTitleItemCounter] => 1
[subCatDescription] => 1
[subCatImage] => 1
[catItemTitle] => 1
[catItemTitleLinked] => 1
[catItemFeaturedNotice] => 0
[catItemAuthor] => 1
[catItemDateCreated] => 1
[catItemRating] => 0
[catItemImage] => 1
[catItemIntroText] => 1
[catItemExtraFields] => 0
[catItemHits] => 0
[catItemCategory] => 1
[catItemTags] => 1
[catItemAttachments] => 0
[catItemAttachmentsCounter] => 0
[catItemVideo] => 0
[catItemVideoAutoPlay] => 0
[catItemImageGallery] => 0
[catItemDateModified] => 0
[catItemReadMore] => 1
[catItemCommentsAnchor] => 1
[catItemOCMPlugins] => 1
[itemDateCreated] => 1
[itemTitle] => 1
[itemFeaturedNotice] => 1
[itemAuthor] => 1
[itemFontResizer] => 1
[itemPrintButton] => 0
[itemEmailButton] => 1
[itemSocialButton] => 1
[itemVideoAnchor] => 1
[itemImageGalleryAnchor] => 1
[itemCommentsAnchor] => 1
[itemRating] => 0
[itemImage] => 1
[itemImgSize] => Large
[itemImageMainCaption] => 1
[itemImageMainCredits] => 1
[itemIntroText] => 0
[itemFullText] => 1
[itemExtraFields] => 1
[itemDateModified] => 1
[itemHits] => 0
[itemCategory] => 0
[itemTags] => 1
[itemAttachments] => 1
[itemAttachmentsCounter] => 1
[itemVideo] => 1
[itemVideoAutoPlay] => 0
[itemVideoCaption] => 1
[itemVideoCredits] => 1
[itemImageGallery] => 0
[itemNavigation] => 0
[itemComments] => 1
[itemTwitterButton] => 1
[itemFacebookButton] => 1
[itemGooglePlusOneButton] => 1
[itemAuthorBlock] => 0
[itemAuthorImage] => 0
[itemAuthorDescription] => 0
[itemAuthorURL] => 0
[itemAuthorEmail] => 0
[itemAuthorLatest] => 0
[itemAuthorLatestLimit] => 5
[itemRelated] => 1
[itemRelatedLimit] => 2
[itemRelatedTitle] => 1
[itemRelatedCategory] => 1
[itemRelatedImageSize] => Medium
[itemRelatedIntrotext] => 0
[itemRelatedFulltext] => 0
[itemRelatedAuthor] => 0
[itemRelatedMedia] => 1
[itemRelatedImageGallery] => 1
[itemOCMPlugins] => 1
[recaptcha] =>
)
[initialized:protected] => 1
[separator] => .
)
[metadesc] =>
[metadata] => robots=
author=
[metakey] =>
[plugins] => {
"is_import_from_dnn": true,
"incptvocmimagegalleryIGParameters": "default",
"incptvocmimagegalleryocmIGposition": "OcmAfterDisplayContent",
"incptvocmimagegalleryocmIGtheme": "CameraSlideshow",
"incptvocmimagegalleryImages": [
"/Archive/images/2014/06/21/lalic00.jpg"
],
"incptvocmimagegalleryImageTitles": [
""
],
"incptvocmimagegalleryImageDescriptions": [
""
],
"incptvocmimagegalleryImageFocus": [
"50:50"
],
"incptvocmimagegalleryImageDimensions": [
{
"size0": "680x430"
}
]
}
[language] => *
[multi_author] => 0
[type_id] => 0
[category] => TableOCMCategory Object
(
[id] => 264
[name] => Život
[alias] => zivot
[description] =>
[parent] => 254
[extraFieldsGroup] => 9
[published] => 1
[image] =>
[access] => 1
[ordering] => 3
[params] => {"inheritFrom":"254","catMetaDesc":"","catMetaKey":"","catMetaRobots":"","catMetaAuthor":"","theme":"","num_leading_items":"2","num_leading_columns":"1","leadingImgSize":"Large","num_primary_items":"4","num_primary_columns":"2","primaryImgSize":"Medium","num_secondary_items":"4","num_secondary_columns":"1","secondaryImgSize":"Small","num_links":"4","num_links_columns":"1","linksImgSize":"XSmall","catCatalogMode":"0","catFeaturedItems":"1","catOrdering":"publishUp","catPagination":"2","catPaginationResults":"1","catTitle":"1","catTitleItemCounter":"1","catDescription":"1","catImage":"1","catFeedLink":"0","catFeedIcon":"0","subCategories":"1","subCatColumns":"2","subCatOrdering":"","subCatTitle":"1","subCatTitleItemCounter":"1","subCatDescription":"1","subCatImage":"1","itemImageXS":"","itemImageS":"","itemImageM":"","itemImageL":"","itemImageXL":"","catItemTitle":"1","catItemTitleLinked":"1","catItemFeaturedNotice":"0","catItemAuthor":"1","catItemDateCreated":"1","catItemRating":"0","catItemImage":"1","catItemIntroText":"1","catItemIntroTextWordLimit":"","catItemExtraFields":"0","catItemHits":"0","catItemCategory":"1","catItemTags":"1","catItemAttachments":"0","catItemAttachmentsCounter":"0","catItemVideo":"0","catItemVideoWidth":"","catItemVideoHeight":"","catItemAudioWidth":"","catItemAudioHeight":"","catItemVideoAutoPlay":"0","catItemImageGallery":"0","catItemImageGalleryWidth":"","catItemImageGalleryHeight":"","catItemDateModified":"0","catItemReadMore":"1","catItemCommentsAnchor":"1","catItemOCMPlugins":"1","itemDateCreated":"1","itemTitle":"1","itemFeaturedNotice":"1","itemAuthor":"1","itemFontResizer":"1","itemPrintButton":"0","itemEmailButton":"1","itemSocialButton":"1","itemVideoAnchor":"1","itemImageGalleryAnchor":"1","itemCommentsAnchor":"1","itemRating":"0","itemImage":"1","itemImgSize":"Large","itemImageMainCaption":"1","itemImageMainCredits":"1","itemIntroText":"0","itemFullText":"1","itemExtraFields":"0","itemDateModified":"1","itemHits":"0","itemCategory":"0","itemTags":"1","itemAttachments":"1","itemAttachmentsCounter":"1","itemVideo":"1","itemVideoWidth":"","itemVideoHeight":"","itemAudioWidth":"","itemAudioHeight":"","itemVideoAutoPlay":"0","itemVideoCaption":"1","itemVideoCredits":"1","itemImageGallery":"0","itemImageGalleryWidth":"","itemImageGalleryHeight":"","itemNavigation":"0","itemComments":"1","itemTwitterButton":"1","itemFacebookButton":"1","itemGooglePlusOneButton":"1","itemAuthorBlock":"0","itemAuthorImage":"0","itemAuthorDescription":"0","itemAuthorURL":"0","itemAuthorEmail":"0","itemAuthorLatest":"0","itemAuthorLatestLimit":"5","itemRelated":"0","itemRelatedLimit":"5","itemRelatedTitle":"1","itemRelatedCategory":"0","itemRelatedImageSize":"0","itemRelatedIntrotext":"1","itemRelatedFulltext":"0","itemRelatedAuthor":"0","itemRelatedMedia":"0","itemRelatedImageGallery":"0","itemOCMPlugins":"1"}
[trash] => 0
[plugins] => {"customparams_created":"2019-11-04 19:44:34","customparams_modified":"2019-11-04 19:44:34","customparams_videobg":"","customparams_countdown_module":"","customparams_search_template":""}
[language] => *
[container] => 0
[container_name] =>
[_tbl:protected] => #__ocm_categories
[_tbl_key:protected] => id
[_tbl_keys:protected] => Array
(
[0] => id
)
[_db:protected] => JDatabaseDriverMysqli_Exabyte Object
(
[name] => mysqli
[serverType] => mysql
[connection:protected] => mysqli Object
(
[affected_rows] => 38
[client_info] => mysqlnd 5.0.12-dev - 20150407 - $Id: 7cc7cc96e675f6d72e5cf0f267f48e167c2abb23 $
[client_version] => 50012
[connect_errno] => 0
[connect_error] =>
[errno] => 0
[error] =>
[error_list] => Array
(
)
[field_count] => 3
[host_info] => 127.0.0.1 via TCP/IP
[info] =>
[insert_id] => 0
[server_info] => 5.5.30
[server_version] => 50530
[stat] => Uptime: 7438792 Threads: 5 Questions: 1532823618 Slow queries: 4660557
[sqlstate] => 00000
[protocol_version] => 10
[thread_id] => 110710851
[warning_count] => 0
)
[nameQuote:protected] => `
[nullDate:protected] => 0000-00-00 00:00:00
[_database:JDatabaseDriver:private] => sdproductiondb
[count:protected] => 56
[cursor:protected] =>
[debug:protected] =>
[limit:protected] => 0
[log:protected] => Array
(
)
[timings:protected] => Array
(
)
[callStacks:protected] => Array
(
)
[offset:protected] => 0
[options:protected] => Array
(
[driver] => mysqli_exabyte
[host] => 127.0.0.1
[user] => proxy_user_front03
[password] => b3hX5DrKwjx6
[database] => sdproductiondb
[prefix] => sk_
[select] => 1
[port] => 6033
[socket] =>
)
[sql:protected] => SELECT id, value, type FROM #__ocm_extra_fields ef WHERE ef.published = 1
[tablePrefix:protected] => sk_
[utf:protected] => 1
[utf8mb4:protected] => 1
[errorNum:protected] => 0
[errorMsg:protected] =>
[transactionDepth:protected] => 0
[disconnectHandlers:protected] => Array
(
)
[ocmConfig] => Array
(
)
)
[_trackAssets:protected] =>
[_rules:protected] =>
[_locked:protected] =>
[_autoincrement:protected] => 1
[_observers:protected] => JObserverUpdater Object
(
[aliases:protected] => Array
(
)
[observers:protected] => Array
(
)
[doCallObservers:protected] => 1
)
[_columnAlias:protected] => Array
(
)
[_jsonEncode:protected] => Array
(
)
[_errors:protected] => Array
(
)
[year_lookup] => 0
[link] => /mozaik/zivot
)
[additional_categories] => Array
(
)
[link] => /mozaik/zivot/dr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom-238532
[printLink] => /mozaik/zivot/dr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom-238532?tmpl=component&print=1
[tags] => Array
(
[0] => stdClass Object
(
[id] => 223611
[name] => draženlalić
[published] => 1
[section] =>
[subsection] =>
[weight] =>
[created] => 0000-00-00 00:00:00
[main_article_id] => 0
[alias] => drazenlalic
[link] => /tag/drazenlalic
)
)
[imageXSmall] =>
[imageSmall] =>
[imageMedium] =>
[imageLarge] =>
[imageXLarge] =>
[extraFields] => stdClass Object
(
[SuperscriptTitle] => stdClass Object
(
[id] => 2
[name] => Superscript Title
[value] => EKSKLUZIVNO ZA ‘SLOBODNU’
[type] => textarea
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 2
[alias] => SuperscriptTitle
)
[premium_content] => stdClass Object
(
[id] => 68
[name] => Premium content
[value] => ON
[type] => radio
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 10
[alias] => premium_content
)
)
[attachments] => Array
(
)
[cleanTitle] => Dr. Dražen Lalić: Moj život s krizom
[num_of_authors] => 0
[author] => Joomla\CMS\User\User Object
(
[isRoot:protected] =>
[id] =>
[name] =>
[username] =>
[email] =>
[password] =>
[password_clear] =>
[block] =>
[sendEmail] =>
[registerDate] =>
[lastvisitDate] =>
[activation] =>
[params] =>
[groups] => Array
(
)
[guest] => 1
[lastResetTime] =>
[resetCount] =>
[requireReset] =>
[_params:protected] => Joomla\Registry\Registry Object
(
[data:protected] => stdClass Object
(
)
[initialized:protected] =>
[separator] => .
)
[_authGroups:protected] =>
[_authLevels:protected] =>
[_authActions:protected] =>
[_errorMsg:protected] =>
[userHelper:protected] => Joomla\CMS\User\UserWrapper Object
(
)
[_errors:protected] => Array
(
)
[link] => /autor/2024-05-12-09-35-26-37
[profile] => Joomla\CMS\Object\CMSObject Object
(
[_errors:protected] => Array
(
)
[gender] =>
)
[avatar] => /components/com_ocm/images/placeholder/user.png
)
[numOfComments] => 0
[mainImage] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Archive/images/2014/06/21/lalic00.jpg
[galleryCount] => 1
[hasImage] => 1
[mainImageAuthor] =>
[mainImageDesc] =>
[popup_gallery] => Array
(
[0] => stdClass Object
(
[src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/Archive/images/2014/06/21/lalic00.jpg
[title] =>
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}U ovom poglavlju nastojim izložiti svoja iskustva vezana uz krize, kao neki svoj doprinos maloj povijesti, onoj koja se odnosi na stvarni život “običnih” ljudi, za razliku odvelike povijesti koncentrirane na političare, generale i druge moćnike.
Pritom nastojim provjeriti i s čitateljima podijeliti svoju sociološku imaginaciju, koju je C. Wright Mills shvaćao kao sposobnost istovremenoga razmatranja pojedinačnih života i strukture društva, koja omogućuje shvaćanje privatnih nevolja putem javnih problema te ispitivanje biografija pojedinaca u kontekstu društvene povijesti. Moja se iskustva odnose na krize u dvije države – Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku.
Otkad sam postao punoljetan (1978.), uglavnom živim u uvjetima gospodarske, političke ili druge krize. Pokadšto se pitam je li to, ustvari, ista kriza, ali u različitim izdanjima koja uglavnom imaju sličnu uvjetovanost. S obzirom na bitne različitosti političkih i društvenih okružja u kojima su se zbivale ili se zbivaju, ipak se opredjeljujem za razlikovanje različitih kriza u Hrvatskoj i na “ovim prostorima” za dosadašnjega moga života.
ŠEZDESETE: Gastarbajterska kriza
Prve krize, iz sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća, sjećam se slabo. Bio sam premalen (nisam još krenuo ni u osnovnu školu) da bih u pamćenju pobliže sačuvao situaciju tadašnjih ekonomskih i socijalnih teškoća najviše izraženih u porastu cijena i nezaposlenosti. Pamtim ipak neke naknadne reakcije na nju, izražene u neformalnim razgovorima i u stručnim tekstovima te javnim nastupima poznavatelja te problematike.
Ekonomske teškoće nisu se ni tada niti tokom sljedećega desetljeća označavale kao kriza, već su dobivale druge oznake. Kriza je sredinom šezdesetih, međutim, itekako bila prisutna. Na nju je onodobna vlast reagirala privrednom reformom koja je uz devalvaciju dinara, smanjenje kredita novčane mase te druge mjere rezultirala znatnim povećanjem broja osoba koje su tražile posao i poglavito odlaskom nekoliko stotina tisuća ljudi u Njemačku i druge zemlje.
Poslije sam pobliže upoznao neke od tih naših gastarbajtera i njihove potomke, ljude čiju je sudbinu na različite načine odredio taj “izvoz viška radne snage”. Evo primjera: multitalentirani (pisac, skladatelj, jazz-glazbenik...) Mate Matišić koji je svojim dramama i scenarijima, uz ostale književne zahvate u svijet gastarbajtera, opisao “život sa stricem”, tj. odrastanje bez roditelja, na koga je zacijelo utjecala takva sudbina.
Matišić, porijeklom iz Ričica kraj Imotskoga, u novinskom je intervjuu u ljeto 2012. ovako odgovorio zašto je tema gastarbajtera zanemarena u hrvatskoj literaturi: “Ulazimo u Europu od 2013., a moji gastarbajteri su otišli još ‘65. i bili dijelom te Europe. Moj otac i majka, stričevi, svi. Moje školovanje je plaćeno ‘njemačkim’ novcem, moja garderoba, knjige... Otac nikad plaću nije zaradio u Jugoslaviji, što puno govori o toj državi, a i majka nikad dinara nije dobila u Jugoslaviji. Moj otac ima njemačku mirovinu, i moja majka ima njemačku mirovinu i moj stric i moj ujak i moja teta (...)
Govorimo o mojoj obitelji od desetak članova, na razini mjesta je to tisuću, na razini regije desetak tisuća, na razini države izražava se u stotinama tisuća. Logično se postavlja pitanje zbog čega ti ljudi nisu mogli u to doba naći posao u onoj državi, što je ona hinila, jer im je dozvolila da idu raditi u inozemstvo.”
Sa zanimanjem sam čitao i neke znanstvene i stručne tekstove (na žalost, nema ih dostatno) u kojima se razotkrivaju učinci toga egzodusa koji je socijalistička vlast označavala kao “privremeni rad u inozemstvu”, a zapravo je većini iseljenika, kao “svijetu u sjeni” (tu oznaku dao je našim gastarbajterima publicist i izdavač Nenad Popović, također iz iseljeničke obitelji, u naslovu svoje izvrsne knjige o toj problematici) donio totalnu promjenu osobne i obiteljske sudbine.
Poznata mi je ta problematika, s obzirom na to da je u mojoj široj obitelji, s makarske i posebno s korčulanske strane, mnogo iseljenika, nekih otišlih u Kanadu i Australiju baš sredinom šezdesetih ili nekoliko godina kasnije.
S užom obitelji bilo je pak drugačije: ekonomski i drugi problemi vezani uz tu krizu nisu znatnije utjecali na uvjete našega življenja: roditelji su 1965. dobili društveni stan u Splitu te su kao elektrotehničar i nastavnica u osnovnoj školi imali sigurna zaposlenja i razmjerno dobra primanja. Ubrzo su poput mnogih drugih počeli u zavičaju graditi vikendicu, a otac je uz to imao mogućnosti zaraditi “sa strane”, pa i privremenim angažmanom u inozemstvu (1970. i 1971. godine radio je na izgradnji velike hidrocentrale u Zambiji).
SEDAMDESETE: Kriza “čistih računa”
Nešto se bolje od one iz sredine šezdesetih spominjem dramatične političke krize s početka sedamdesetih godina u Hrvatskoj, sa zahtjevima za “čistim računima” u odnosima između tadašnjih jugoslavenskih republika i slobodnim izražavanjem nacionalnoga identiteta. Ta je kriza naizgled prevladana gušenjem tzv. Maspoka, ali je u stvari hibernirana za gotovo dva desetljeća.
Gledao sam 1971. na televiziji prijenose sjednica partijskih foruma i političkih skupova u Hrvatskoj i pitao se kako Savka Dabčević Kučar može po nekoliko sati držati govore, ali i bio dječje zbunjen kad je zajedno s ostalim članovima hrvatskoga rukovodstva smijenjena na sjednici u Karađorđevu. Sjećam se kako sam ukućanima tada govorio: “Pa teta je pametna, ljudi je vole, zašto su je otjerali...”
Otac, aktivan član Partije, kasnije mi je pojasnio kako su Savka, Mika Tripalo i njihovi suradnici politički bili u pravu i da ih je zajedno s većinom komunista i građana Hrvatske dugo podržavao u borbi protiv “lopovske beogradske čaršije” (baš je taj izraz koristio).
Naposljetku je vodećim hrvatskim političarima toga vremena zamjerio što nisu spriječili podjele ljudi po nacionalnoj osnovi, odnosno šovinističke ispade, na što je on, kao sin antifašista ubijenoga u ratu i kozmopolit, kao i mnogi drugi, bio posebno osjetljiv. S druge strane, roditelji i njihovi prijatelji, sjećam se razgovora koje su tada i kasnije vodili, nisu bili zadovoljni zbog autoritarnoga načina na koji su Tito i njegovi suradnici “slomili” hrvatsko proljeće, pa svakako ni zbog gušenja slobodne misli u dugom razdoblju od 1972. pa sve do kraja osamdesetih.
Kroz svoje javno djelovanje nastojim promicati upravo takve, i patriotske i antinacionalističke, kao i demokratske političke stavove koji su najviše posredstvom mojih roditelja, na žalost već dugo pokojnih, pobuđeni u meni upravo u vrijeme političke krize iz početka sedamdesetih godina.
Osobito mi je živa memorija na krizu koja je izbila krajem 1979. godine, a intenzivirala se baš u razdoblju kad sam studirao (politologiju) u Zagrebu. Opreka između (sve do te godine) “debelih” sedamdesetih i “mršavih” osamdesetih bila je jako očita, a najviše se izražavala u istodobnom opadanju mogućnosti za zaradu i osjetnom povećanju troškova života, te u nestašicama automobilskoga goriva, kave i nekih drugih proizvoda.
Dovela je do nekih oblika pasivnoga otpora jednopartijskoj vlasti, u rasponu od pričanja “opasnih” viceva, preko vladajućima nepoćudnih poruka na nogometnim stadionima, pa do objavljivanja nekih “provokativnih” knjiga i drugih publikacija. Vrlo motiviran da steknem znanja i završim studij te tako unaprijedim svoje životne šanse, nastojao sam se prilagoditi u to vrijeme bitno smanjenim financijskim mogućnostima majke i oca.
Povremeno sam u Zagrebu obavljao različite poslove posredstvom Student-servisa i svako ljeto radio (kao čuvar parkirališta, liftboj, redar na terasi i noćnom klubu) u hotelskom poduzeću u Tučepima, štedio na kupovini odjeće i na izlascima, i slično.
Od toga razdoblja, za mene osobito formativnoga, najviše mi je ostalo podozrenje prema neracionalnom trošenju novca te drugih osobnih i društvenih dobara. Također, upravo se tada začinje moj rezervirani, ako ne i sumnjičavi, odnos prema ikojoj vlasti koji se zbog moje i obiteljske ideološke vezanosti za socijalistički režim kod mene tokom osamdesetih razvijao polako, ali sigurno.
Uočio sam tada, naime, kako se politički moćnici i u krizi uglavnom ponašaju bahato i neracionalno, za razliku od velike većine “običnih” ljudi koji se u takvoj situaciji “otrijezne”, tj. postanu skromniji. Međutim, posljednji su, unatoč svome nezadovoljstvu, sve do kraja osamdesetih bili neorganizirani i nespremni da snose visoku cijenu kolektivnoga pritiska na vlast, pa je razmjerno mala organizirana i ciljno usuglašena skupina ostajala na vlasti.
OSAMDESETE: Šutljiva kriza
Slično se često zbivalo i kasnije, kad je u osamostaljenoj Hrvatskoj uvedena posrednička demokracija, pa i razmjerno dugo nakon okončanja rata uslijed čega je pomalo počela slabjeti nacionalna homogenizacija. U sklopu bavljenja sociologijom nastojao sam pobliže upoznati taj fenomen na koji su u svojim radovima posebno efektno upozorili američki ekonomist Mancur Olson i francuski sociolog Raymond Boudon.
Prisutan je u različitim političkim sustavima, ali, za razliku od autoritarnoga poretka, u demokratskom postoji svojevrsni zaštitni mehanizam – mogućnost da se nesposobna ili kvarna vlast smijeni na izborima mirnim putem, dakle bez nasilja i prolijevanja krvi. Takvu mogućnost građani izloženi krizi iz osamdesetih u sljedećoj dekadi nisu do kraja iskoristili: nakon mirnih demokratskih promjena uslijedili su ratovi u koje su bile uključene, iako na različite načine, nejednakim intenzitetom i u različitim vremenima, sve bivše jugoslavenske republike.
Reagiranja vodećih jednopartijskih političara i drugih aktera na krizu iz osamdesetih pratio sam znatiželjno, pa i s nemalim čuđenjem. Naime, trebalo je proći čak dvije godine da vladajući priznaju njeno postojanje, a u međuvremenu se zbivala predstava poricanja (teške ekonomske i druge situacije) i okrivljavanja (onih koji su djelovali kao glasnici, analitičari krize).
Ta je politička zbivanja na sljedeći način 1985. godine opisao moj tadašnji profesor, dobro upućeni Dušan Bilandžić: “Kada su se kreditni šalteri svjetskih banaka zatvorili a gotovo istog momenta trebalo početi vraćati dugove, izbila je 1979./80. uzbuna, ali su politički vrhovi odbili kvalificirati stanje kritičnim. Oštro su kritizirani pojedinci koji su tvrdili da je to kriza. Dobili su podrugljivi naziv ‘krizologi’. U samoupravnom socijalizmu ne može izbiti ekonomska kriza! (...) Tek nakon gotovo dvije godine (u jesen 1981.) konačno je priznato stanje krize.”
Osjetno kašnjenje u reagiranju vodećih političara na krizu bilo je u našoj republici prisutno i kasnije, u notornoj “hrvatskoj šutnji” (ustvari šutnji političke vrhuške, s obzirom da su mnogi novinari i javni ljudi, pa i obični građani, o tome itekako govorili) iz posljednjih nekoliko godina osamdesetih.
Tada se duboka ekonomska i društvena kriza u Jugoslaviji otvoreno pokazala i kao politička, najviše uslijed manipulativne “antibirokratske revolucije” u Srbiji koja je promicanjem agresivnog nacionalizma donijela razmjerno dugotrajno održanje nereformiranih komunista na vlasti u toj republici i dvije njene pokrajine, pa i u Crnoj Gori. Kao svoju nenamjeravanu posljedicu, a možda i namjeravanu, donijela je i krizu rata i nasilja: krvave oružane, odnosno međunacionalne sukobe (jedan je nacionalizam potpirivao ostale i vice versa), na području bivše Jugoslavije kao preskupu cijenu toga održanja, ali i osamostaljenja nekoliko republika bivše federacije.
Jedan od najistaknutijih i najoptuživanijih “krizologa” iz osamdesetih bio je moj drugi profesor – akademik Josip Županov. S velikom sam pažnjom tada čitao njegove novinske intervjue u kojima je upozoravao na težinu krize i nerijetko precizno (pokazalo se) nagovještavao njen mračni raspad, kao i znanstvene članke i knjige toga istaknutog sociologa ekonomije koji su donosili dubinsku analizu toga fenomena.
Svoju pravodobno objavljenu (1983.) knjigu Marginalije o društvenoj krizi počeo je općom ocjenom zbivanja: “Pojavljuje se zastoj, stagnacija i involutivni društveni procesi. Bilo je, doduše, u ovoj zemlji i u prošlim razdobljima povremenih zastoja i cikličkih kolebanja, ali to su bile kratkotrajne epizode koje nisu remetile opći uzlazni trend. Sadašnja zbivanja više nisu epizoda, već okretanje temeljnog trenda.”
DEVEDESETE: Bolna olovna kriza
Slijedila je posebno bolna kriza devedesetih. Bila je svekolika: ratna, zbog oružanih sukoba u kojima je Hrvatska bila u podređenom položaju sve dok se nije naoružala; politička, u smislu raspada Jugoslavije i socijalističkoga sustava, ali i etnifikacije politike i bitno ograničene demokracije; gospodarska, najviše u pogledu propadanja gospodarstva i znatnoga smanjena zaposlenosti i životnoga standarda; kriza morala, ponajprije vezano uz malverzacije u pretvorbi i privatizaciji vlasništva te zamaha korupcije i organiziranoga kriminala...
Na živote mnogih građana Hrvatske ostavila je naročito teške posljedice. Pa i na život moje obitelji, uz ostalo, i zato sam u tom desetljeću zbog političkih razloga dvaput izgubio zaposlenje. Prvo, slijedom politički induciranoga ukidanja Centra za društvena istraživanja Sveučilišta u Splitu početkom 1992. godine.
Još jednom sam ostao bez posla sredinom sljedeće godine zbog državnoga (zapravo – stranačkoga, hadezeovskoga) preuzimanja tvrtke Slobodna Dalmacija: kao i velika većina drugih kolega bio sam sudionik štrajka novinara i grafičkih radnika kao izgubljene, ali vrijedne bitke za nezavisnost medija i demokraciju.
Za razliku od mnogih drugih u Hrvatskoj, ratom izazvane opasnosti uglavnom nisu izravno ugrozile život i zdravlje mene i pripadnika moje obitelji. Osim, moram to spomenuti, za vrijeme štrajka u Slobodnoj Dalmaciji kad sam od nasilnih desnih ekstremista u nekoliko navrata dobio prijetnje poput “dobit ćeš metak u leđa na fronti” ili “odvest će te u Loru”. Ispočetka kao novinar nisam pozivan u vojsku; 1993. sam nekoliko mjeseci bio angažiran u Hrvatskoj ratnoj mornarici, ali izvan neposrednoga vojnog djelovanja.
Međutim, kriza devedesetih je nama i mnogima drugima donijela egzistencijalnu ugrozu: zaista je teško bilo osigurati sredstva za život. Ali je ta situacija donijela i neke mogućnosti. Svjestan da kriza može biti šansa kao što pad pokadšto može biti let (naslov pjesme grupe Indexi iz 1976., tekst napisao Duško Trifunović), na nju sam kao mlad i obrazovan čovjek (nakon posljednjega gubljenja posla nekoliko mjeseci sam bio jedini doktor znanosti prijavljen na Zavodu za zapošljavanje u Splitu) reagirao povećanjem spremnosti za radno djelovanje, usavršavanje i poduzimanje poslovnoga pa i drugoga rizika.
U “olovnoj” prvoj polovini devedesetih doktorirao sam i objavio nekoliko knjiga te veći broj drugih znanstvenih i drugih tekstova, proveo nekoliko velikih znanstvenih istraživanja, učio zanat sociologa od doajena naše znanosti o društvu Srđana Vrcana, te otišao na tromjesečno stručno usavršavanje u SAD. Također, zajedno s dvojicom prijatelja osnovao sam tvrtku za javnomnijenjska i tržišna istraživanja koja je sve do danas, koliko znam (više nisam u njoj), vrlo uspješna. U drugoj polovini toga desetljeća djelovao sam kao jedan od vodećih ljudi Programa za unapređivanje zdravlja i sprečavanje ovisnosti Grada Splita.
Sve to ističem ponajprije zato što su rečene moje profesionalne aktivnosti na različite načine bile povezane s krizom i njenim posljedicama. Tako sam na temelju ispitivanja javnog mnijenja mogao relativno sustavno pratiti siromaštvo, nezaposlenost, korupciju, narkomaniju i druge društvene probleme koje uz ostalo treba motriti kao simptome krize. Riječju, kriza mi je, slijedom poučka da neka zla mogu donijeti nešto dobro, pomogla da se profiliram kao sociolog, i to ne samo meni nego i nekim drugim tada mladim i sredovječnim sociolozima.
DVIJETISUĆITE: Eruptivna kriza
Rezultati istraživanja navijačkoga nasilja, ovisnosti o drogi i nekih drugih oblika delinkvencije u Splitu omogućili su mi da steknem potpuniji uvid u utjecaj krize na mlade kao posebno osjetljiv dio populacije. Ti su uvidi kolegama iz gradske uprave i meni pomogli da osmislimo politiku suzbijanja narkomanije u Splitu, koja je, uz druge čimbenike, pridonijela znatnom opadanju prisutnosti toga problema.
Također, već sam se u to vrijeme bavio, kao dio neformalnoga splitskog tima istraživača, ispitivanjima izbornih kampanja i izbora, po mome mišljenju korisnim načinom da upoznam neke važne aspekte krize politike koja je zapravo kod nas manje-više kontinuirano prisutna, a koja bitno utječe na krizu u drugim područjima društvenog života.
Parafrazirajući poznatu tvrdnju povjesničara Erica Hobsbawna o prošlom stoljeću kao “kratkom stoljeću” (po njemu je trajalo od 1914. do pada komunističkih sustava 1991.), moguće je ustvrditi kako su devedesete u ekonomskom pogledu kod nas zapravo bile “dugo desetljeće” – gospodarska kriza se nastavila na onu iz osamdesetih i trajala je do 2002. godine. Podaci Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje pokazuju kako je nezaposlenih osoba te godine bilo 389.741, što je bilo vrlo blizu 400.000 kao “kritičnoj” granici koja se, nažalost, sve više spominje u posljednje vrijeme.
Osobno mi je od kraja 2000. godine nešto lakše, jer sam dobio posao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Taj je posao bolje plaćen od onoga u Gradu Splitu gdje sam radio u drugoj polovini devedesetih. Bez obzira na to, kao samohranom roditelju dviju kćeri (moj prvi brak je rastavljen 1999.) i početkom prošloga desetljeća mi je trebala pomoć roditelja, a morao sam i dodatno raditi kako bih plaćao račune i druge financijske obaveze.
U to vrijeme mi je naročito teško bilo izravno svjedočiti egzistencijalnim teškoćama ljudi iz moje blizine (nekih članova obitelji, prijatelja i poznanika) koji nisu mogli naći stalni posao ili su bili jako slabo plaćeni na svojim radnim mjestima. Pojedini od njih ni do dandanas nisu uspjeli prevladati te probleme, što je u mnogočemu nagore promijenilo živote njih i njihove djece.
Od 2003. do 2008. Hrvatska je imala šest prosperitetnih godina. U tom je razdoblju ostvaren, najviše slijedom ambicioznih javnih radova i zamaha sektora usluga, rast bruto društvenoga proizvoda (u većini tih godina između 4 i 5 posto). I rast životnoga standarda bio je tada razmjerno visok: ljudi su živjeli bolje i uglavnom osjećali neku perspektivu za sebe i svoje obitelji te društvo u cijelosti.
No kasnija su zbivanja pokazala da se kriza ustvari ni tada nije sasvim povukla. Ona je poput neugasloga vulkana tinjala u dubini ekonomskoga, političkoga i društvenoga života; njena su žarišta ostala itekako aktivna, da bi ponovo eruptirala u proljeće 2009. godine. U toj je godini hrvatski BDP pretrpio pravi sunovrat – pad od čak 5,8%.
Na prvi pogled, supruga i ja te naše kćeri ne spadamo u socijalne skupine na koje bi kriza trebala osjetno utjecati: oboje smo visoko obrazovani te imamo razmjerno dobro plaćena i sigurna radna mjesta, a ja i neke prilike za dodatnu zaradu. Međutim, zbog nenadanoga obiteljskog spora četiri godine nismo mogli iznamljivati turistima kuću u Tučepima, što je u duljem razdoblju znatno snizilo naše prihode. Također, slično mnogima drugim, prilično smo kreditno opterećeni.
Podigli smo tokom prošloga desetljeća dva stambena kredita (zapravo jedan i pol, s obzirom da sam nakon smrti roditelja naslijedio dovoljno novca za kupovinu pola stana u Splitu); u jeku krize (2012.) smanjene su nam plaće, a moje mogućnosti za zarađivanje “sa strane” posljednjih nekoliko godina su osjetno smanjene (primjerice, uredništva nekih novina u kojima sam objavljivao tekstove otkazala su suradnju vanjskim suradnicima).
2014.: Dužnička kriza
Priča o recentnoj krizi u Hrvatskoj velikim je dijelom priča o fenomenu duga: mnogi ljudi kod nas ne bi bili egzistencijalno ugroženi da nisu jako zaduženi. Treba pritom uzeti u obzir dinamiku dugova, koju mnogi dužnici nisu mogli kontrolirati. I moju četveročlanu obitelj posebno je materijalno ugrozila okolnost što smo jedan od stambenih kredita, kao i oko 100.000 drugih građana, naivno uzeli u švicarskim francima, zbog čega je iznos mjesečne otplate dugo bio veći čak za oko trećinu nego u vrijeme podizanja kredita.
Stoga smo prisiljeni, kao i mnogi drugi građani Hrvatske koji su se našli u sličnim teškoćama, “stezati remen”: štedjeti na nekim troškovima koji nisu nužni za egzistenciju, poput turističkih putovanja u inozemstvo, odlazaka u kino i posebno restorane, nabave nove opreme za kućanstvo ili kupovini novoga automobila (naša Škoda Octavia stara je već osam godina), i sličnima.
Što se moje obitelji tiče, trebamo biti zadovoljni što se uglavnom uspješno nosimo s tegobama krize. Za nas je blagotvorno i to što se moja najstarija kći nakon školovanja zaposlila i zasnovala svoju zajednicu, pa nismo prisiljeni poput mnogih drugih ljudi naše dobi izdržavati već odraslu i školovanu djecu koja više nisu djeca. Jer, u ekonomski i društveno stabilnim razdobljima mladi pomažu odrasle, dok se za vrijeme krize zbiva obrnuto.
Hrvatska je prema stopi nezaposlenosti mladih već dulje vrijeme na trećem mjestu u Europskoj uniji (nakon Grčke i Španjolske), a životne šanse pripadnika mladoga naraštaja već su predugo slabe. S obzirom na to, mnogi od njih namjeravaju nakon školovanja otići raditi i živjeti u inozemstvo, a nemali broj inženjera i drugih mladih stručnjaka već je u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj i drugim zemljama.
Osobno se često suočavam s posljedicama koje gospodarska i društvena kriza ostavlja na mlade. U sklopu svoga nastavnog djelovanja nerijetko o tome diskutiram sa studentima politologije i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Pokazuje se da su vrlo zabrinuti zbog težine krize i zbog različitih s time povezanih osobnih i obiteljskih lišavanja.
Uglavnom uzimaju u obzir kako će mnogi od njih i protivno svojoj volji ubuduće biti svrstani u “opasnu” klasu prekarijata koja je određena nesigurnošću u vezi s radom i životom, te gubljenjem profesionalnoga identiteta i društvene zaštite koju su uglavnom uživali njihovi roditelji.
Studenti i drugi mladi s kojima kontaktiram poglavito su uznemireni zbog dugoga trajanja kriznoga ekonomskoga i društvenog zbivanja. Slično nekima profesionalnim istraživačima društva, oni uočavaju da posljedice za njih i društvo u cijelosti ne bi bile velike da ova kriza traje kratko, nekoliko godina, ali ona je kod nas već predugo prisutna i još će se neko vrijeme održati.
Stoga prijeti velika opasnost da kriza bude utisnuta, ako se to već nije dogodilo, u vrijednosni i drugi kulturni DNK sadašnjega mladog naraštaja, što će imati nepovoljne učinke u desetljećima koji dolaze. Mnogima koji su danas mladi će kasnije, kad kriza završi, biti jako teško nadoknaditi ono što je propušteno u tom razdoblju. Politologinja Vlasta Ilišin ovako je 20. travnja ove godine u intervjuu Jutarnjem listu opisala međuodnos krize i mladih: “Kriza traje već pet godina, a prema svemu sudeći, kraj još nije blizu. A najveće žrtve krize su – mladi.
Zbog pada gospodarske aktivnosti enormno je narasla nezaposlenost mladih, pri čemu je Hrvatska pri vrhu europskih zemalja. To znači da im u krizi prolazi njihova najvitalnija dob, dob kad bi se trebali zaposliti, raditi na svojoj karijeri, dokazivati se, osiguravati si bolji prihod, a time i bolji standard u srednjoj i zreloj dobi.”
Kriza budućnosti
U zbivanjima vezanima za građane ove zemlje, i to ne samo za mlade i sredovječne nego (u nešto manjoj mjeri) i starije, u posljednjih desetak godina pokazala se opravdanost opore konstatacije francuskoga sociologa Jeana Duvignauda: “Neizmjernost želje, ograničenost egzistencije”. Želje, individualne i kolektivne, mnogima su od nas predugo bile prevelike, pa ih u vrijeme krize moramo smanjivati. Egzistencija nam je sve ograničenija. Različiti i uglavnom međupovezani stresovi su sve teži.
Mnogi građani, osobito mladi, ćute veliki strah od budućnosti. Nekako ćemo ipak preživjeti, ako budemo imali održive želje te sposobnost i sreću da prevladamo ili izbjegnemo neodrživu egzistenciju. Što svakako treba uključivati i sadašnje te buduće vladajuće te ostale moćnike.
Kod hrvatskih političara, nažalost, jako je prisutno odbijanje da prihvate uzuse krize. I nadalje se neracionalno, pa i bahato, ponašaju što u posljednje vrijeme izaziva veliko nezadovoljstvo građana, čak i vezano za pojedine razmjerno nevelike troškove. Politička kasta u Hrvatskoj se tako pokazuje kao osobito zoran primjer šire krize autoriteta, karakteristične za razvoj modernoga svijeta, na koju je prije četrdesetak godina upozorila Hannah Arendt.
Ona je pritom istaknula: “Najznačajniji simptom krize, koji upozorava na njezinu dubinu i ozbiljnost, jest taj da se ona proširila na takva pretpolitička područja poput odgoja i obrazovanja, gdje je autoritet, u najširem smislu, oduvijek bio prihvaćen kao prirodna nužnost, očito jednako tražen prirodnim potrebama, bespomoćnošću djece, kao i političkom nužnošću.” Od svojih kolega i poznanika često čujem kako je teško odgajati i obrazovati djecu i mlade u situaciji pogrešnoga i nemoralnoga djelovanja društvenih autoriteta, ponajprije vodećih političara.
Neki politički akteri kod nas na krizu ipak reagiraju racionalno i empatično, te zaslužuju velik ugled koji imaju među građanima. Pojedini novi gradonačelnici, primjerice u Metkoviću (Božo Petrov) i Omišu (Ivan Kovačić), pokazuju kako su spremni i na velika lišavanja sebe i suradnika kako bi pridonijeli financijskom i drugom oporavku svojih sredina. Navedeni u tome imaju neobično veliku potporu svojih sugrađana, posebno mladih, što mi je poznato zbog toga što slijedom prijateljskih, obiteljskih i profesionalnih odnosa često komuniciram s ljudima (porijeklom) iz ta dva grada.
Naravno, jasno je kako se kriza neće prevladati mjerama poput srezanja plaća dužnosnicima i zaposlenicima u upravi na minimalac (Metković) ili prodajom službenih automobila kako bi se opremili dječji vrtići (Omiš), ali takvi postupci uz ostale mjere pokazuju kako postoje i mogu postojati odgovorni političari u koje građani imaju povjerenja.
Post scriptum
Nakon što sam brzinski, kao u nekoj vrućici, napisao ovaj tekst – neke se teme obrađuju s posebnom strašću – ponovno sam ga pročitao. Izrazio je težinu iskustava s društvenom krizom, fenomenom koji je u različitim oblicima prilično odredio moj osobni i obiteljski život. No to svakako nije samo storija mene osobno i mojih bližnjih: mogu je, vjerojatno i autentičnije od mene, ispričati i drugi javni ljudi. Poneki je i pričaju.
Književnik Miljenko Jergović, poznanik šest ljeta mlađi od mene, pretposljednjega je dana 2012. godine, one koja je njemu i ne samo njemu zbog krize bila “grozna” i “možda i najružnija godina od svih naših društvenih, televizijskih, novinskih, političkih, književnih života”, objavio novinski tekst upečatljiva naslova “Kao da je 1980., kada je Tito rekao: ‘Sljedeća godina bit će teška, radit ćemo puno više, a zarađivati manje’”.
U njemu je ustvrdio: “Trideset i koju godinu, koliko moja generacija pamti i osjeća društvene strahove kao svoje vlastite, živimo u krizi, ili živimo ucijenjeni krizom. A za razliku od rata, nikada se nijedna naša kriza nije završila mirom ili primirjem. U međuvremenu, bivalo je sve manje društvenih sadržaja koji bi funkcionirali mimo krize ili usporedo s njom” (Jergović, 2012.). Doista, ova kriza non-stop je oblikovala mnoge živote. Svakako i moj.
DRAŽEN LALIĆ
[event] => stdClass Object
(
[BeforeDisplay] =>
[AfterDisplay] =>
[AfterDisplayTitle] =>
[BeforeDisplayContent] =>
[AfterDisplayContent] =>
[OCMBeforeDisplay] =>
[OCMAfterDisplay] =>
[OCMAfterDisplayTitle] =>
[OCMBeforeDisplayContent] =>
[OCMAfterDisplayContent] =>
[OCMUserDisplay] =>
[OCMCommentsCounter] =>
[OCMCommentsBlock] =>
)
[jcfields] => Array
(
)
[image] =>
[imageWidth] => 600
[comments] => Array
(
)
[absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/dr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom-238532
[emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=ed076287eb80f92b31f365f2ba60b86683dfbc65
[twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Dr.+Dra%C5%BEen+Lali%C4%87%3A+Moj+%C5%BEivot+s+krizom&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fmozaik%2Fzivot%2Fdr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom-238532
[socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fmozaik%2Fzivot%2Fdr-drazen-lalic-moj-zivot-s-krizom-238532
)
Array
(
[1] => stdClass Object
(
[id] => 2
[name] => Superscript Title
[value] => EKSKLUZIVNO ZA ‘SLOBODNU’
[type] => textarea
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 2
[alias] => SuperscriptTitle
)
[2] => stdClass Object
(
[id] => 68
[name] => Premium content
[value] => ON
[type] => radio
[group] => 9
[published] => 1
[ordering] => 10
[alias] => premium_content
)
)
12. svibanj 2024 11:35
