Mozaik Život

ŽIVOT U OFFLINE-u

'Jesi svjesna kako bolesno izgledaš?': naša je novinarka prihvatila izazov i 'vratila vrijeme 25 godina unatrag', bez mobitela i interneta; 'Evo što sam shvatila na kraju...'

ŽIVOT U OFFLINE-u

'Ma daj, molin te, pa čija je to ideja, to je genijalno! Svi smo prezasićeni. Samo gledamo ekrane. Ja prva, po cile dane vrtin ko je šta objavio, skrolan, a ne znan ni sama više šta san vidila. Evo, nekidan pričan s malon, buljin u mobitel i skužin da je uopće ne slušan. Neman pojma šta mi dite govori, a život prolazi! Prolazi!! – oduševljavala se najpoznatija dalmatinska karikaturistica

Ovo je grozno. Uopće se ne sjećam kako pisati na papiru. Na ovoj, tek trećoj rečenici slova mi već bježe (ili biježe?) u potpuni kaos.

Kad mi je rečeno da bih trebala provesti dan bez mobitela, laptopa i interneta, samouvjereno poput Pamele u spotu "Nedostaješ", pomislila sam kako bi to teško palo nekoj wannabe influencerici, četuši, snepčetuši, instagramuši, ali nikako jednom običnom mizantropu. Pih, ja bez interneta! Ne'š ti. Još bolje.

Zašto samo jedan dan, može li čitav mjesec, bring it on!

Kad sam u ponoć isključila mobitel na tih 24 sata, prvo što sam se sjetila jest da na aplikaciji nisam pročitala sutrašnje izdanje novina. Navika je to. Teško sam zaspala. Nisam imala pojma da nedostatak "Slobodne" i "Jutarnjeg" može toliko utjecati na bioritam.

Jutro je bilo još gore.

Saznala sam da ne mogu popiti kavu bez pregledavanja portala. Nisam ni znala da mi je i to rutina. Gledajući u zid, prvi put u danu osjetila sam usamljenost.

Tad sam počela pisati ove bilješke. Krenulo je sa zapažanjem da sam se probudila solidno naspavana.

Nemam blage veze kasnim li na posao.

Osjećam se tako arhaično pišući kemijskom. Ne znam ni koliko je sati jer tek sad kužim da u stanu nemam nikakav uređaj koji bi mi dao tu informaciju, a da nije spojen na internet. Koji ne smijem koristiti.

Sve i da imam sat s kazaljkama, teško bih procijenila koja je ura. U moje vrijeme to se nije prakticiralo. Učili smo u prvom osnovne koja je kazaljka za što, ali stvarno... Prvi osnovne, ej. Bilo je to 2002. godine.

Na posao sam došla uvjerena da je oko osam.

Uranila sam neviđeno! To je zbilja presedan. Očito da život bez interneta ima prednosti. Jer, da sam znala da je ovako rano, vjerojatno bih još metiljala po kući. Što znači "metiljala"? Nisam sigurna. Ne mogu na Hrvatski jezični portal.

Putem do stola zastala sam kod Gabi i, čisto da vratim samopouzdanje, provirila u desni kantun njenog ekrana da vidim koliko je sati.

Bilo je 11. I nekoliko minuta.

Aha. Kasnim, dakle, ko Poljaci u apartman.

Idućih uru vremena bilo je najgore.

Ladice stola su blistale. Nemoćno sam gledala u stropnu svjetiljku prateći neku nesretnu, zalutalu muhu.

Pročitala sam svako slovo svih kolumnista u tisku.

Uredniku gradske rubrike predložila sam da napišem na komadu karte vijest o pješačkom prijelazu koji sam nekidan snimila, a vodi ravno u zid. Onda sam se sjetila da mu ne mogu poslati sliku jer je na mobitelu i da vijest bez nje ne bi imala smisla.

U ovim trenucima čak mi i redakcijski tračevi zvuče zanimljivo.

Na moju žalost, svi šute.

Oni to rade namjerno.

Glasno udaranje prstima po tipkovnicama presiječe tek pokoji bijesni motor što gasira niz ulicu. Šalju se mailovi, tipka se na mobitele.

Ovo je faza kad krećete čitati male oglase u novinama. Neka žena obećava da "u roku od 45 minuta spaja rastavljene" za pristojnu naknadu.

Osjećam se glupo. Gledam svijet oko sebe i njemu ne pripadam više nego inače.

Kad sam završila s crtanjem haljine i brkova Zlatku Daliću, otišla sam do Gabi i dogovorila se s njom za rendes (rekla bi moja baba) u četiri popodne u "Flega". Uvjeravala me da ću zaboraviti i da će napisati osvrt u novinama budem li kasnila. Zavrnula sam brk, namjestila monokl i otišla do Vinka Vukovića, urednika i koordinatora ovoga projekta.

Pitala sam ga što se u stara vremena radilo kad bi netko kasnio na dogovor. Rekao je da čekam "akademskih 15 minuta" i odem.

Uh, do 16 sati još je čitav dan.

Želja za socijalizacijom raste eksponencijalno vremenu provedenim bez interneta. Sad razumijem zašto stari ljudi imaju potrebu sa svima dugo pričati.

U neka doba pitala sam kolegicu Anu Franić ima li neke hobije i što je po horoskopu.

– Jesi ti svjesna kako bolesno izgledaš? – odgovorila mi je majčinski mi stavljajući ruku na rame.

Onda sam pokušala upasti u priču sa starijima. Urednika gradske pitala sam u koju je školu išao, a on je rekao: "Bol Plokite." Na moju veliku radost, uzvratio je protupitanjem, pa sam odgovorila: "Uglavnom Manuš".

Onda je on rekao da je to nekadašnja "Zlata Šegvić". Na te riječi u razgovor se uključila kolegica Olgica, koja je znala sve o povijesti te škole, a kako ja bez interneta nemam pojma ni tko je Zlata bila, zašutjela sam da se ne sramotim.

Odlučila sam pisati vijest o odgođenim radovima na parkiralištu Zvončac. To mi je ubilo deset minuta vremena. Bar mislim. Tekst je urednik poslije pretipkao u računalo.

Grozno je. Naporno je.

Mislim da nije ni blizu 16 sati.

Vinko i Žare raspravljali su treba li mi oduzeti i kabelsku i je li to internet. Onda su pričali kako bi u vrijeme Ferala ovaj moj članak u novinama činile dvije prazne stranice i samo naslov "Moj dan bez interneta".

Lakše je bilo, pretpostavljam, pisati na mašini nego na papiru.

Ovdje nema undo, nema Ctrl+Z. Moraš stati i promisliti nad svakom rečenicom. Namjerno neću ništa dodavati u tekstu kad ga budem pretipkavala. Nek ide neobrađeno.

U trenucima krajnjeg očaja, lutajući besciljno po bespućima redakcije, našla sam fotografije Tome Bebića i Olivera na Rivi i neke ratne kronike. Zaljubila sam se u sliku mladog pijanista Ive Pogorelića.

Sve su to ljudi pisali i slali bez interneta. I to vam zvuči bezveze i kao da to znate, ali tek kad nakratko iskusite te uvjete rada, shvatite.

Shvatite zašto se novinarstvo i fotoreporterstvo više cijenilo. Glazbeni, likovni i književni kritičari vrijedili su koliko su znali. Ovi danas vrijede koliko guglaju.

Novinar nije mogao biti bilo tko. Morali ste biti enciklopedija.

Gladna sam, znači da je podne.

Glupo je da idem do dućana, jer kako će me dobiti u redakciji? Možda da naručim dostavu... Ah, da. Džabe mi svi Woltovi i Dobar-tekovi na svijetu. I Uber. I Cammeo. Da hoću izići van večeras, ne bih imala način da se vratim kući.

Zapisivanje misli "Šta ću za ručak? Što god da bude, morat će biti bez recepta" prekinulo je podsmjehivanje urednika.
Objasnila sam mu da se nije lijepo rugati i da ne zna on kako smo mi ovako u stara vremena svaki dan na papir pisali i da se korektorom prepravljalo, nosilo na ploče, na tisak, a do škole smo hodali i po četiri kilometra po snijegu i ledu.

Sad sam još gladnija. Odučila sam ipak otići do Jokera pa šta bude.

Žare i Vinko raspravljali su treba li mi oduzeti i kartice i je li i to ide preko interneta. Vinku sam rekla da bi za idući tekst valjalo istražiti kako su urednici iz Duća u redakciju dolazili pješice kad nije bilo automobila.

Izišla sam na ulicu. Putem sam se sudarala s ljudima. To ne zna gdje hoda! Ili gledaju u mobitele ili zaviruju u kontejnere. A tek ona fantomska zvonjava i vibracija! Najmanje deset puta mi se učinilo da čujem nešto čega nema.

Lutajući šoping-centrom, srela sam Peru s portala. Pitao me zašto sam tužna. Nisam ni bila svjesna da tako izgledam.

Da se razveselim, otišla sam u "Mekića". Čekajući narudžbu, srela sam Krešu Bengalku.

Nisam mu se javila jer mi je bilo neugodno.

Znate ono kad nekoga znate, ali ne znate? Jednom smo radili intervju. Imamo sliku na Instagramu gdje pijemo kavu u "Žbirca", izgledamo kao najbolji prijatelji. Bilo je to davno i vjerojatno me se ne sjeća.

Da mu se javim, rekao bi "ko je sad ova", pomislila sam grozničavo otvarajući torbu da nađem mobitel. Kojeg, naravno, nema. U normalnim okolnostima zablesiš se u ekran.

Na putu u ured kupila sam čokoladice ne bih li njima podmitila kolege na druženje sa mnom. Ivica Marković čestitao mi je rođendan. Rekla sam mu da mi je tek u prvom mjesecu.

Uslijedila je tišina.

Iskoristila sam taj trenutak da pogledam sa strane u kameru kao da sam u seriji "The Office".

Poslije sam uspjela Gordana Zubčića i Nikolinu Lulić, koji godinama sjede kraj mene, odvesti na piće ispred zgrade. Fini neki ljudi!

Nisam sigurna koliko je sati, ali prema sjenama stabala i gužvi u Ulici Hrvatske mornarice, pretpostavljam da se bliži 15. Još malo pa ću s Gabi u "Flega". Nadam se da nije zaboravila na dogovor.

Na izlasku iz redakcije Vinku sam doviknula: "Gotovo je, gotovo!"

Radni dio dana je završen.

Počinje životno poglavlje offline srijede u kojem je prva rečenica ta da je Gabi iznevjerila dogovor.

Ulazim u pivnicu, po navici tražim najmračniji kutak. Udaljen od svih. Nađem ga. Savršen je. A onda se vraćam. Prvi put u životu hoću sjesti gdje ima ljudi.

Kad mi je konobar donio neko piće koje se zvalo Barbara, na računu sam pročitala da je šesnaest sati i jedna minuta i da Gabi evidentno neće doći. Dragi dnevniče, zaboravila je.

16:02 – Došla je!

Došla je s Kacunara, pa joj je trebalo vremena.

Ispričala sam joj kako gradom kruži legenda da je baba Borisa Novkovića živjela na Kacunaru. Navodno je neka starija žena u kuhinji imala njegov poster, a netko je jednom na Kacunaru vidio ni manje ni više nego Borisa Novkovića osobno!

– Znaš li da Boris Novković nema skoro nijednu autorsku pismu, a oženio se jedno tri, četiri puta? – zgražala se Gabi jer to isključuje jedno drugo.

Primijetila je da čeznutljivo buljim u pozadinu njenog mobitela i pitala me: "Šta misliš, koliko ćeš imat propuštenih?"

Onda je zablesila u ekran i smijala se. Pa tipkala. I tipkala. I smijala se. Opet. Ja sam tražila dno u čaši razmišljajući kako me nitko ne može dobiti sve i da hoće.

To je definicija slobode.

Tko zna. Možda mi se do kraja dana i svidi.

Osjećam se isključeno iz svemira. Moj je svijet sada ovo oko mene. Troje stranaca za šankom, među kojima jedan Facebook prijatelj s čudnim imenom koji mi se uživo ne javlja, konobar i Gabi koja je otišla u trafiku kupiti bon za mobitel dok ja ovo pišem.

Konobar kaže da policija naplaćuje kazne pješacima koji tipkaju po mobitelu dok hodaju. Kao, i njih smatraju sudionicima u prometu. Rekla sam mu da nema šanse da je to istina, a on mi je odvratio: "Eto ti pa guglaj!"

Trošeći predvečernje sate, spustila sam se pješice do grada, gdje sam srela Tisju Kljaković Braić.

– Tiiiisja! – povikala sam zagrlivši je.

– Ajmo na kavu! – dodala sam prije nego što se uspjela i snaći.

Sjele smo na štekat. Odmah sam joj ispričala bizarnost svoje bezinternetske situacije, na što se ona raspametila.

– Ma daj, molin te, pa čija je to ideja, to je genijalno! Svi smo prezasićeni. Samo gledamo ekrane. Ja prva, po cile dane vrtin ko je šta objavio, skrolan, a ne znan ni sama više šta san vidila. Evo, nekidan pričan s malon, buljin u mobitel i skužin da je uopće ne slušan.

Neman pojma šta mi dite govori, a život prolazi! Prolazi!! – oduševljavala se najpoznatija dalmatinska karikaturistica, kad nam se pridružila Bruna, glumica.

– Prava stvar bi ti bila pet dana bez interneta i mobitela, to bi bila detoksikacija – prozborila je mudro.

Ako itko zna kako tehnologija utječe na život, to je ona. Sad se reprizira "Larin izbor", gdje je glumila prije osam godina, pa je ljudi zaustavljaju na ulici i pitaju što će biti u idućoj epizodi.

Pet dana. Hm. Neka, tko voli. Ja to ne bih izdržala. Tek sad vidim da ne bih. Da me netko prekjučer pitao, uvjeravala bih ga da ja to mogu bez ikakvih problema. Vinko mi je poslije kazao da je prvi znak ovisnosti to kad nisi svjestan da bez nečega ne možeš.

Tisja je pričala svoje ultra urnebesne dogodovštine i zapažanja o smještaju po hrvatskim otocima, raspravljali smo o profinjenosti riječi "bide", a mobitel joj je zazvonio kad je On zvao s radosnom viješću da je ulovio lignju. Jednu.

Bruna je dobro primijetila da se češem po ruci kad god govorim o internetu.

Ostatak večeri na njega nisam ni pomišljala.

Samo u jednom trenu u danu pogledala sam na ekran mobitela, i to Tisjin, kad mi je pokazala karikaturu koju je upravo napravila i još nije objavila na Fejsu. Eeej! Pa nije li to sve što čovjeku treba?

Putem do kuće stala sam u dućan. Tamo sam iskusila koliko je dosadno čekati u redu bez mobitela. I kako nikoga ne bih mogla nazvati da mi dođe loše.

Kod kuće mi je večer protjecala u informacijskoj tišini. Gledajući u isti zid kao ujutro, sjetila sam se pjesme Petra Graše "da mi prođe utorak". Ili – dođe? Ne znam. Ionako je bila srijeda.

Grašu ne bih pustila ni da imam internet, pa mi to nije falilo. Ali jest neki smooth jazz online radio.

Da se ne osjećam toliko usamljeno, upalila sam TV, ali onda sam ga ugasila jer više nisam bila sigurna kakav su stav Vinko i Žare zauzeli po tom pitanju. Mislila sam se hoću li naviti gramofon, ali 'ko će odmotavat ploče iz onih celofana.

Ostalo je još sat do ponoći. To sam ćirnula na teletekstu.

Što ako uopće nemam propuštenih?

Ni inboksa? Ni mailova? Je li ovaj dan bio uzaludan? Naravno da nije. Bio je fantastičan. Ne postoje obična podneva. Ne postoje obični sati.

Naučila sam puno. Odsad ću više cijeniti starije, iako znam da se moje nepoštovanje autoriteta ne može promijeniti.

Ljudi su knjige pisali na papiru, a ja se mislim tko će ovo sve sutra pretipkavati.

Ne, stvarno, voljela bih više vremena posvetiti poznanicima. Možda među ljudima koje srećem svaki dan ima fantastičnih osoba, a ja to ne znam jer gledam u mobitel.

Zvuči kao totalni preserans, ali današnji dan je vrijedio jer sam puno naučila i o sebi. Internetsku detoksikaciju, makar jednodnevnu, preporučila bih svakome.

Prošla je ponoć!

Zbilja... Nemam propuštenih.

Na Facebooku mi je neki lažni profil nalijepio gifove ispod profilne.

Na Viberu sugovornica pita kad će članak biti objavljen, na Messengeru menadžera benda zanima bih li o njima pisala. SMS je stigao samo jedan, i to od Banke, s radosnim stanjem na računu. Među siromašnim notifikacijama na Fejsu piše da je Gabi promijenila profilnu.

Mimoišle su me, gledam sad, sve online svađe novinara raznih medija koji se ne mogu usuglasiti je li trebalo objaviti imena onih malih idiota iz Zadra. Mimoišla me cijela ta priča. I to mi je drago.

Sat vremena čitala sam što sam sve propustila. Napunila se negative. Osjećala sam se ispljunuto. Loše. Brzo mi je postalo žao što sam uopće uključila mobitel.

Zanimljivo kako je ovaj moj dan bez interneta utjecao na sve kolege u redakciji, na sve ljude u stvarnome svijetu koji su me okruživali i s kojima inače rijetko komuniciram, a oni u virtualnom svijetu, oni s kojima se svaki dan čujem, nisu ni skužili da me nema.

Stvarni svijet i dalje je puno vrjedniji od internetskog. Šteta je da ga tako i ne tretiramo.

 

Naslovnica Život