Mozaik Život

RUŠE PROSJEK

Je li žena ženi najgori neprijatelj, ima li ljubomore i spolne diskriminacije... secirale su nam dvije super uspješne Splićanke, čija priča o poslovnom trijumfu fascinira

RUŠE PROSJEK

Hrvatska spada u skupinu zemalja kojima će biti potrebno čak 124 godine da dođu do potpune ravnopravnosti među spolovima, pokazalo je istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma za 2018.

Na ljestvici država prema smanjenju rodne nejednakosti zauzimamo 59. mjesto. Hrvatska udruga poslodavaca prepoznala je važnost ovog pitanja želeći potaknuti promjene i ubrzati procese koji će dovesti do veće uključenosti žena na svim razinama upravljanja.

Prošle je godine pokrenula Inicijativu 30%, okupivši prvih 15 tvrtki koje su u svoje poslovne ciljeve uvrstile i onaj o uključivanju najmanje 30 posto žena na upravljačke pozicije.

Ove godine Inicijativi se priključilo još 16 kompanija. U povodu toga razgovarali smo sa splitskim poduzetnicama Helenom Budišom i Mirom Hajdić, koje su već dugi niz godina na čelu svojih tvrtki s uspješnim poslovanjem.

Što mislite o Inicijativi 30%?

Helena: Slažem se s inicijativom koja zagovara veću zastupljenost žena na rukovodećim pozicijama, ali se ne slažem s postocima i brojevima. Zašto uopće određivati treba li biti 20%, 30% ili 60% ili bilo koji postotak. Želim da se stvaraju jednake prilike za žene i muškarce na upravljačkim pozicijama, a da kriteriji budu izvrsnost i stručnost.

Mira: Gorljivi sam zastupnik jednakih prilika. Ravnopravnost i ravnoteža, pa tako i rodna, temelj su društva u kojem želim živjeti. Uključenost žena na svim razinama, pa tako i upravljačkim, ključ je uspjeha svakog poduzeća. Vjerujem da takva organizacijska klima pridonosi boljim rezultatima kompanija, što su pokazala i istraživanja.

Zbog čega je udio žena u upravljačkim strukturama takav da stagnira ili sporo raste?

Helena: Mnoge žene koje se odluče ući u upravljačke strukture nailaze na niz otežavajućih okolnosti te usput, zbog nedostatka upornosti i nemogućnosti prevladavanja prepreka na tom putu jednostavno odustanu.

U osobnom okruženju imam primjera žena koje su se vidjele u upravama kompanija, te su bile uporne i to postigle, te primjer izvrsnih žena koje se jednostavno nisu vidjele na upravljačkim pozicijama ili su se vidjele na nižim razinama upravljanja.

Niže razine upravljanja možda znači bolju ravnotežu privatnog i poslovnog života te je žene puno češće prihvaćaju od mjesta u upravama kompanija.

Mira: Statistika govori da se razlika između udjela žena i muškaraca u zaposlenosti u Europskoj uniji dramatično smanjila u zadnjih deset godina, uključujući i tradicionalnije zemlje. To se objašnjava sve boljom obrazovanošću žena te prelaskom razvijenih gospodarstava s proizvodnih na uslužne djelatnosti, a i tehnološki napredak i razvoj raznih uređaja koji štede vrijeme odigrao je značajnu ulogu.

Što se Hrvatske tiče, udio žena u upravljačkim strukturama trgovačkih društava prema svim izvješćima je poražavajući. Dok žene čine gotovo 60% u strukturi visoko obrazovanih osoba u RH, na razinama visokog menadžmenta taj postotak iznosi tek desetak posto. Razlog definitivno nije samo u tradicionalnom poimanju uloge žene u društvu.

Što bi se trebalo dogoditi da se postotak u korist žena promijeni?

Helena: Treba osigurati kvalitetnu infrastrukturnu podršku za djecu i starije te fleksibilne radne uvjete kako bi se postigla ravnoteža između privatnog i poslovnog života. Nadalje, žene trebaju raditi na usavršavanju svojih poduzetničkih i liderskih vještina kako bi se samouvjereno mogle nositi s izazovima upravljačkih funkcija.

Mira: Treba se zalagati za donošenje zakonskih rješenja koja će omogućiti fleksibilizaciju rada i zapošljavanja, nužno potrebne za bolje usklađivanje obiteljskog i poslovnog života kako žena, tako i muškaraca. Osigurati kvalitetniju infrastrukturnu podršku u brizi za djecu i starije članove obitelji te raditi na podizanju društvene svijesti na pravo na jednake prilike.

Kako se vi kao žena snalazite na čelu vaše kompanije?

Helena: Sama činjenica da sam više od 24 godine na čelu kompanije, da ista nikada nije bila u blokadi, kasnila s isplatama plaća i ima konstantan godišnji rast, uz to i zadovoljne klijente i zaposlenike, znači da sam se dobro snašla u ulozi glavne direktorice.

Bavimo se računovodstvom, poreznim i poslovnim savjetovanjem i revizijom. Od 2007. dio smo međunarodne mreže UHY International London koja ima više od 300 ureda u 100 zemalja svijeta.

Na takav način omogućujemo našim poduzetnicima kontakte za pokretanje poslovanja bilo gdje u svijetu. Kako sam zbog zakonskih odredbi trebala izdvojiti dio poslovanja u drugu tvrtku, osnovala sam još dvije firme gdje sam imenovala direktore, jednu mušku i jednu žensku osobu čime imamo 66% žena u upravi, što je više od zadane Inicijative 30%.

Mira: Tvrtku sam osnovala prije 26 godina. Vjerujem da se u toj ulozi dobro snalazim, rezultati i izvrstan bonitet to i pokazuju. Bavimo se veleprodajom elektromaterijala, rasvjetnih tijela, parlafonskih sustava, projektiramo danas toliko popularne pametne kuće.

Osim Splita, imamo i poslovne jedinice u Šibeniku i u Supetru. Volim svoj tim, imam u njega bezgranično povjerenje i vjerujem da pozitivnu energiju koju dijelimo međusobno osjećaju i naši kupci i poslovni partneri. Kako se osim vođenjem svog poduzeća bavim i stečajnoupraviteljskim poslom, moj radni dan je sve samo ne uobičajen.

I traje puno duže od uobičajenih osam sati, što mi ne predstavlja nikakav problem, dapače, veseli me raditi.

Kako biste se opisali kao šeficom?

Helena: Trudim se odnositi prema zaposlenicima kako bih voljela da se netko ponaša prema meni. Spremna sam pomoći i razumjeti svačiju situaciju i perspektivu. Osluškujući njihove želje, uveli smo fleksibilno radno vrijeme koje omogućava da se jutro bolje iskoristi.

Sada smo u jednom velikom projektu gdje ćemo, nadamo se u nekom budućem razdoblju omogućiti i rad od kuće.

Mira: Zahtjevna, definitivno. I direktna, ne uvijam previše. S druge strane, volim raditi s ljudima, a posebno sa svojim timom. Dijelimo dobre i manje dobre trenutke, sve kroz šalu, smijeh, veselje. Kolege pak kažu da im se kod mene najviše sviđa to što ih stalno potičem da se razvijaju i što ih podržavam.

U kojim vam je trenucima znalo biti najteže?

Helena: Teške trenutke pokušavam gledati kao izazove, a pamtiti samo sretne dane. Ako nešto moram izdvojiti, najizazovnije razdoblje je bilo dok su i djeca i tvrtka bili u razvoju. Sve je to trebalo uskladiti s obiteljskim obvezama, pubertetom i tinejdžerstvom.

Mira: Nećete vjerovati, u trenucima koji su jednako teški za žene i muškarce: problemi koje su nosile krize u gospodarstvu, susretanje s nerazumijevanjem od strane državnih instancija, nemogućnost naplate potraživanja…

Jeste li se ikad u svom poslu susreli s predrasudama ili diskriminacijom?

Helena: Oduvijek imam svoj stav i nisam imala diskriminacije u poslu samo zato što sam žena. Bila sam angažirana na nekom poslu isključivo zbog svojih profesionalnih znanja i vještina, a ne spola niti izgleda.

Mira: S predrasudama? A tko od nas nije?! Pogotovo u našoj sredini, u Splitu. Puni smo predrasuda, često se i sama ulovim u tu zamku. Zato volim održavati otvoreni um i preispitivati vlastite stavove. S diskriminacijom se osobno nisam susrela, bar ne na rodnoj osnovi.

Što vam muški kolege najčešće znaju kazati, dijele li vam komplimente?

Helena: Kolege u uredu ne dijelimo na muške i ženske, svi smo jednaki i mislim da je ključ uspjeha firme upravo u različitosti ideja, načina rada te korištenju potencijala svih zaposlenika, bez obzira na spol ili radno mjesto.

Mira: Naravno, a i ja njima.

Je li istina da je žena ženi najgori neprijatelj? Ima li ljubomore?

Helena: Ne bih se složila s tom tvrdnjom. Je li netko nekome prijatelj ili neprijatelj ne ovisi uopće o spolu, već isključivo o osobinama i namjerama te osobe.

Mira: Iskreno, češće pomislim kako su žene same sebi, na osobnoj razini, najgori neprijatelji. Da su često puno sposobnije od onog što su sklone vjerovati. Muškarci imaju bolje samopouzdanje, što je dijelom uvjetovano i našom pretežno tradicionalnom kulturom. Ali i jače izražen ego koji zna biti problem u vođenju kompanije.

Kako obitelj gleda na vaš posao?

Helena: Imam veliku obitelj, već sam i baka. Znaju da volim svoj posao i firmu, ljude koji tamo rade. Obitelj je oduvijek bila moj najveći oslonac, ali i postignuće.

Mira: Imam odraslu kćer, samostalnu, divnu osobu. Živim s partnerom. Sretna sam u svojoj obitelji. Zahvalna sam im što trpe moju zaluđenost poslom i daju mi neophodnu ravnotežu između privatnog i poslovnog. Kod nas doma nikad nije dosadno.

Jeste li ikad poželjeli svoju karijeru graditi izvan Splita?

Helena: Iako je bilo raznih ponuda, nisam nikad mogla zamisliti svoj život nigdje drugo nego u našem predivnom Splitu. Vjerujem u potencijal našega grada i smatram kako se moramo potruditi zadržati najbolje kadrove, kako bi se taj isti potencijal i razvio. Zaista je mnogo mladih i perspektivnih talenata među našim sugrađanima, a upravo oni su ključ budućnosti našeg razvoja.

Mira: Često. Ali nakon pokretanja vlastitog poduzeća potrebu za promjenom sredine nadomještala sam širenjem poslovanja izvan granica uže sredine i poslovnim suradnjama u inozemstvu. Puno bih toga promijenila u Splitu, pogotovo stihijski način na koji se razvija. Grad funkcionira gotovo isključivo kao servis sam sebi. U Splitu mi najviše fale stabla. Da, stabla. Drvoredi. Parkovi. Ili samo stabla.

Kako zamišljate svoje umirovljeničke dane?

Helena: Želim ih prvenstveno dočekati u zdravlju i zajedništvu sa svojim najbližima. Radujem se unucima i povratku u djetinjstvo s njima. Firma će ostati i dalje dio mog života. Ona je kao i dijete, te svakako želim da dalje raste i razvija se što će me činiti posebno sretnom.

Mira: Ne razmišljam o mirovini. Ne još. Vjerujem da ni neću. Već godinama ne razmišljam o radnom vremenu, radujem se danu kakav dolazi.

Naslovnica Život