Mozaik Život

IDILA BEZ IDILE

Mjesto nadomak Splita ostaje bez stanovnika, Tino priznaje: Ja ti brajo moj jedva čekan ić ća odavde!; Francuski gosti imaju drugačije zamisli: Ovo je sjajna kulisa za film! Još kad bi imali autobus...

IDILA BEZ IDILE

..

Samo nekoliko kilometara udaljeno od Splita, zaselak Amižići u Žrnovnici, sa svojih tridesetak mještana i prekrasnim kamenim kućama, predstavlja pravu oazu mira idealnu za odmor pogotovo u ovim ljetnim vremenima.

Dojam prirodne idile dodatno upotpunjuju padine Mosora dok pogled često bježi prema plavetnilu Jadrana u daljini. Ali život u Amižićima, usprkos tome, nije idiličan.

Nekad je ovdje bilo puno živahnije i više obitelji, kažu nam mještani, a slika sela sada je otužna jer su se mnogi odselili, k tome nema kanalizacije niti autobusne linije pa su neki od stanovnika primorani u obližnju Žrnovnicu svaki dan ići pješice po namirnice.

Dok se po zvizdanu i uz neumorni pjev cvrčaka lagano penjemo prema Amižićima, naš nam vodič Ante Amižić, dobrovoljni vatrogasac DVD-a "Žrnovnica", kojega mještani zovu Beli, pokazuje svoju rodnu kuću.

Zastajemo kako bismo ga fotografirali na mjestu gdje je napravio prve korake, a on se nostalgično vraća u prošlost. Kad se 1958. rodio u istoj kući živjelo ih je njih dvanaest: mater Dušenka, otac Vicko, sestra Marija i on, did, baba, prababa, stric i strina sa svojih troje dice.

Fontana iz 1926.

– Selo je krajem tih pedesetih i početkom šezdesetih godina bilo živo, veselo. Sićan se da bi mi dica igrali na franje, a stari bi išli na balote. Onda bi mi znali poskrivećki ić na jedno guvno di se mlatilo žito da bacimo na balun. Nije bilo drače i šikare ka danas.

Vidiš onu fontanu tamo? Sagrađena je 1926. i s nje se pojilo blago, a prala se i roba. Prije toga po vodu se išlo na riku Žrnovnicu, priča nam Beli, dodajući kako je struja u Amižiće stigla oko 1937., a prvu su televiziju dobili 1962. kad su mu bile četiri godine.

– Najviše se gleda Dnevnik. Nama dici bilo je čudno kako neki čovik tamo iz te kašete može govorit. Znali bi je kroz škure gledat ako ne bi bilo dovoljno mista da svi stanemo u kuću. Sedamdesetih je godina asfaltirana cesta, a sićan se i kako smo imali svog bricu u obližnjim Bogdanima. Naplaćivanje je bilo simbolično.

Ljudi bi mu govorili: Ti mene obrij svaku nedilju i ostriži tri puta na godinu, a ja ću tebi dva dana kopat. Živilo se skromno, ali lipo i s puno radosti. Kad bi se onako zaigrali, žene bi nam iz kuće donile kuvani kukuruz. Posebno je veselo znalo biti na dočecima Nove godine.

Tada bi zna čekat pokojnog oca da dođe iz škvera i donese mi malo garbure da mogu zapucat. Bija je seoski poštar, ima je motor i to mi je ka ditetu bilo pojam. Mater bi isto puno puta čeka u obližnjim Gračićima kad se vraćala autobusom iz Splita, a uvik bi mi donila komad torte.

Kad bi baba pekla principal ako bi bija dobar i iša po blago, stavila bi mi po njemu cukra. Imali smo oko desetak ovaca za koje se tribalo brinit, prisjeća se Beli koji se i nakon toliko godina voli vratiti u rodni kraj, iako sada tamo nema nikoga svoga.

– Ne znam baš kakva je Amižićima budućnost. Bilo bi dobro da se možda pretvori u ekoselo. Još malo pa će i ovi koji su ostali uskoro iselit, govori nam. A onih koji su ostali u Amižićima je, priča nam Mijo Marić, inače golubar, oko 35.

– Triba znat volit ovaj kamen. Ja san se odgojia na njemu, s njega krenija u školu. Normalno da čovik šta je stariji razmišlja o odlasku, iman ćer, ona bi možda išla ća jer smo daleko..., kaže nam pokazujući stari toć za masline u kojem su se za starih dana gnječile masline kako bi se napravilo ulje.

Većinu subota sa svojim golubovima Mijo uveseljava najvažniji dan u životima mladenaca, a unatoč tome što mu to ne donosi veliku zaradu, njega veseli.

– Oduvik san volija životinje. Znaju ponekad lisice doć ovde. Dok san 2012. hranija kuniće ugriza me poskok. Bija je ispod trave. Sva srića žena je vidila šta se dogodilo i odma zvala hitnu, prisjetio se.

Četiri plemena

Nekad su na ovim prostorima postojala četiri plemena: Perčići, Amižići, Stipice i Javorčići. Od svih prezimena u Amižićima se jedino zadržalo ovo posljednje. Nedu Javorčić koja se bliži svom devedesetom rođendanu, zatekli smo u dvorištu obiteljske kuće koja joj je vjerna prijateljica već punih 60 godina.

Došla je iz Sitnoga, a suprug joj je umro prije 24 godine. Iako ima problema sa zdravljem, naša sugovornica ne dopušta da je to omete u svakodnevnom životu.

– Znam za sebe reći da nisam sirotinja nego siroče, pošto nemam nikoga. Najstarija sam tu i najnemoćnija. Zahvalna sam mojim dobrim susjedima jer se brinu za mene. Sluh mi je oštećen, ravnoteža poremećena, ruke trnu... Šta da ti kažem, sinko moj?

Radila sam dok sam mogla na zemlji, sad imam svoju penziju, meni je dobro ovde u miru i tišini. Volim se liti laditi pod lozom - smije se Neda.

Nedaleko od nje živi joj prezimenjak Ante Javorčić. Vitalnog 87-godišnjaka svi znaju kao Bearu.

- Radija sam ka zidar, a u vojsci sam 1954. branija za cilu diviziju pa su mi dali nadimak Beara. Rodija san se ovde, pokazuje nam svoje rodno ognjište i nastavlja:

– Živim tu sa suprugom i sinom. Jedan mi je mali umra kad je ima samo godinu i po dana. Velika tuga, a šta ću. Davno je to bilo, moj sinko. Kad san bija mal stalno bi iša po Mosoru. Volija san bit u prirodi. Išli smo s magarcima u polje. U penziji san već evo ima 31 godinu.

Nije meni nikad teško, sve dok iman šta jist. I samo nek je zdravlja. Malo ti radim oko loze, iden u polje. Kruv mi donese sin, a dođe nam ovde ujutro i auto s kruvom - priča Beara.

Šećući dalje susrećemo još jednog Javorčića, Tina i njegovu majku Katicu (74). Ona se u Amižiće doselila iz Vele Luke, a kao u mnogim filmskim pričama i ovdje je razlog bila ljubav.

– Pokojni muž Ante je dolazija na Korčulu jer mu je tamo živila teta i tako smo se upoznali. Ja sam radila u fabrici, a kad smo se vjenčali doveja me ovde. I evo me tu već 40 godina. Navikla san se iako je malo daleko ali i dalje bi živila ovde. Volin ić u šumu donit malo drva.

Po veću spizu iden do Žrnovnice jer vidite da ovde nemamo nijednog dućana. Nekad iden na noge, triba mi po ure do Žrnovnice, a nekad me neko pribaci autom, Katica će.

Njezin Tino svaki dan na posao ide pješice i prijeđe pet kilometara.

– Dobar je to trening iako se na meni baš i ne vidi, smije se.

– Ja ti brajo moj jedva čekan ić ća odavde. Ćer mi se udala na Vis. A ovde je život nikakav. Em šta je daleko, em šta nema kanalizacije, autobusa... Katastrofa, dragi. Gradske vlasti imaju sluha za nas jedino kad netko nešto prijavi, onda odma dođu, inače nam je kuku majko...

Sjećanje na požar

Božica Drinić upravo se vraćala iz spize ruku punih vrećica, a i njoj najviše smeta što nije riješen problem kanalizacije i što nema autobusa. Prije dvije godine Promet je izvršio pregled ulica no utvrđeno je kako njima nije preporučljivo prometovanje.

Stoga je donesena odluka da se roditeljima onih učenika iz Amižića i obližnjih Gračića, gdje se vjeruje da je car Dioklecijan imao lovačku kuću, odobri iznos cijene po prijeđenom kilometru koji se priznaje za korištenje osobnih automobila za javne potrebe. Kad je 2017. požar poharao Dalmaciju, Amižići su se prvi našli na udaru.

Vatrena je stihija stigla s padina Mosora nakon što je već opustošila zaseoke Mihanovići i Lolići. Mještani su se svim snagama borili da spase svaku kuću, a u požaru su, nažalost, stradali mnogi maslinici, poljoprivredne kulture i nekoliko automobila.

– Joj sinko, nemoj mi to ni spominjat, maše glavom Katica dok Mijo dobacuje kako takav požar nikad dotad nije vidio. Bila je to majka svih požara, ističe. Katica bi voljela da naši političari dođu ovdje i uvjere se kako im život unatoč predivnom prirodnom okruženju i nije toliko bajan.

Kolinda je dobra, draga mi je. Glasat ću prije za nju nego za Škoru jer je žena, smije se. Baš kao što se smije i troje turista koji veselo prolaze pokraj nas. Lea, Lisa i Theo dolaze iz Pariza, a u Amižićima su odsjeli u kući prijatelja.

– Predivno je i jedinstveno mjesto s kamenim kućicama tipičnima za ovo podneblje. Sigurno bi bili dobra kulisa za snimanje nekog filma ili serije. Volimo biti ovdje u prirodi, a na plažu idemo autobusom iz Žrnovnice, govore dok mi Amižiće napuštamo prisjećajući se stihova iz jedne pjesme koji kažu: Žrnovnica, selo malo, sunce ga okupalo.

Vrhovi Mosora joj grudi, zimi snježno bijeli. Rječica Žrnovnica tihim nas žuborom uspavljuje, od izvora pa sve do mora cijelim svojim tokom ona kraljuje...

Luksuzna vila u arhaičnom okruženju

Nedaleko od starog dijela Amižića, u udolini se prema Žrnovnici, smjestio i noviji dio ovog zaseoka koji se zove Amižići-Gračići. U njemu također dominiraju stare kamene kuće, osim nekoliko izuzetaka među kojima je i jedna luksuzna vila s bazenom, pomalo neobična u arhaičnom okružju koje odiše duhom minulih vremena.

 

Naslovnica Život