Mozaik Život

Vatrena studentica

'Sretan si jer si napravio nešto novo, a onda doma vidiš snimke. E, to boli...': Splićanka Anja o nenadanom uspjehu i drugoj strani sporta koji postaje hit

Vatrena studentica

Tamo prije šest godina našli smo u arhivi priču o mladoj djevojci kojoj je velika želja nastupiti na svjetskom prvenstvu u breakdanceu. Tinejdžerski snovi, svi u toj nježnoj životnoj dobi sebe vide "negdje jako daleko". No, ako dovoljno hrabro slijediš svoje snove, sve je moguće, pa čak i da se oni ostvare.

Recimo, Anja Miličić (22) se toliko posvetila svojoj ljubavi i svojim snovima da je na pragu njihova ostvarenja. Jer bi 23. lipnja u dalekom kineskom Nanjingu trebala nastupiti na Svjetskom prvenstvu u breakdanceu.

Da ne zaboravimo, Anja je ona djevojčica s početka priče, a njezin "My breaking dream" je zapravo došao do ostvarenja jer će ova mlada članica splitskog studija D'n'F, s prebivalištem u Žrnovnici, biti u tom Nanjingu među pedeset najboljih svjetskih "breakerica".

- Dug je put iza mene, počela sam ples trenirati prije devet godina, prvo sam krenula s hip-hopom, ali sam vrlo brzo prešla na breakdance. Posebno mi se svidjelo kod "breaka" da ima pravila, ali i da ih ujedno nema, da traži od tebe da budeš kreativan, originalan. Cilj je da se stalno u svojim izvedbama napreduje, da budeš uvijek drukčiji, da se svojim plesom i koreografijom ističeš, govori nam Anja.

Dug put, ali je i pred prvim velikim ostvarenjem. Jer za Anju nastup na Svjetskom prvenstvu u Kini je zapravo prva stanica u ovoj breakdance priči.

- Točno tako, osjećam se u neku ruku kao pionirka u ovom sportu, sada sam jedina seniorka, i ako ovim nastupom otvorim vrata nekim novim curama, bit ću presretna. Dosta toga sam uložila sve ove godine i vidim se jako dugo i u budućnosti. Radujem se zbog svakog novog uspjeha nekog tko se će se sutra upustiti u ovu priču breakdancea i plesa općenito.

Vratimo se mi na Kinu i Svjetsko prvenstvo? Kako je natjecanje organizirano?

- Bit će pedeset najboljih cura na svijetu. To je nešto što me posebno raduje, neke koje sam gledala na YouTubeu, neke za koje znam, i kao plesačice su "wow", sada će tu nastupati, a ja s njima. Inače, nastupa se u rundama, pa onda battle, bude nas po četiri u skupini i samo pobjednice po skupinama idu dalje. Pa tako do finala. Runde mogu trajati od pola minute do minute, ne više.

Rekli ste pedeset najboljih u svijetu, od koliko plesača, nekoliko milijuna? Jeste li nekako prihvatili činjenicu da i vi spadate u taj svjetski vrh?

- Pa i ne baš, nekako još ne osjećam koliko je to veliki domet. Tek sada kada mi kažete ovako, iz drugog kuta gledanja, čini mi se da je to stvarno veliko. Možda je to zbog činjenice da smo ovdje, kući, u Hrvatskoj, nekako degradirani pa nemam taj osjećaj rezultata i važnosti. S ovim rezultatom i nastupom na Svjetskom prvenstvu bilo gdje bih mogla sasvim dobro živjeti od breakdancea. Imati svoj YouTube kanal, biti blogerica, imati svoju školu, biti zapravo sve što i jesu ostale cure koje će u Nanjingu nastupati. Bilo gdje u svijetu, samo ne kod nas.

Neizbježno je pitanje spremate li nešto posebno za te nastupe?

- Naravno, i s ekipom u klubu smišljamo neke nove poteze. Pomažu mi s novim idejama moji u klubu, ponekad spariramo, radimo neki battle kako bismo napravili realnu situaciju kao u natjecanju. Radi se i trenira naporno svaki dan. Nerijetko i po pet-šest sati. Obavezan je jedan trening vježbi zagrijavanja i istezanja, potom gimnastike, pa odlazak u teretanu i na bazen. Moram paziti što jedem, voditi računa o težini jer mi svaki kilogram viška otežava mogućnosti izvedbe nekih elemenata.

Baš kao vrhunski sportaš u bilo kojem sportu?

- Tako sebe i doživljavam, kao sportašicu. Recimo, zadnju godinu dana zbog problema s koljenom sam provela na terapijama. Još uvijek odlazim, ali me ne boli, ne smeta prilikom plesa. Zar i drugim sportašima nije tako? Recimo, mene je jedno vrijeme na počecima tih odlazaka mučilo što ako ne budem mogla više plesati, baviti se breakdanceom. Što ću onda? To je kod mene navika kao i kod svakog sportaša, disciplina, trening, kreativnost. Ples je veliki dio mene, zbog toga ne vidim sebe isključivo kao plesačicu breakdancea, želim i u budućnosti biti uz mlade, u klubu, učiti ih, prenositi znanje. Mislim da toliko mogu.

A oprema?

- Koliko samo patika potrošim, više nego neki atletičari. Da, i oprema je važan dio, možda nekome sa strane ne izgleda baš tako, ali ima tu dosta toga. Pa i sami odlasci u teretanu i na bazen, nisu to samo puki odlasci, čitav je program osmišljen, iako nije vidljiv kao kod drugih sportova. Možda zbog toga što je naša kultura, image u beakdanceu nešto drukčiji. Navikli smo raditi u tišini, ali naš uspjeh jako zazvoni.

Možete li predstaviti malo sebe, tko je Anja izvan battle podija, kad nije "breakerica"?

- Studentica na Umjetničkoj akademiji, smjer vizualne komunikacije. Još jedan dio života koji zapravo obožavam, od prvog trenutka sam znala da je to nešto čime se želim baviti, nešto što želim studirati. Imam tu umjetničku crtu koju vučem iz obitelji, od mame, volim biti kreativna i stvarati nove sadržaje. To mi se svidjelo i kroz srednju školu i tu ljubav čuvam u sebi. Nakon studija bih željela neko vrijeme biti freelancer, znam da je to neusporedivo teže, ali želim izgraditi neki svoj image, biti slobodnija, biti svoja. Kasnije ćemo vidjeti, vjerujem da ću se ozbiljno baviti s dizajnom.

Dizajn i ples - što je bilo prvo? Je li jedno vuklo drugo?

- Teško je kazati što je bilo prvo, to sam ja zapravo, mlada, slobodna, kreativna osoba koja još uvijek traži svoj put, izričaj. Da, savršeno se uklapa, traži od osobe slobodu u stvaranju, a opet se poštuju određena pravila i granice. To je zapravo prava umjetnost i u dizajnu i breakdanceu, da unutar nekih zadanih granica i pravila pronađeš svoj jedinstveni originalni put. Da se istakneš iz gomile.

A Anja izvan breakdancea i studija…

… je kao i svaka druga cura mojih godina, volim se družiti, biti s prijateljima, biti malo izvan plesa, naći neki svoj ventil za opuštanje. Volim se družiti i izlaziti, tu se ne ističem u odnosu na svoje vršnjakinje, govori Anja.

I kada se vrati iz Kine, treba znati da je tek jedan san ispunjen. Anja i ima još puno toga za kazati, tek su joj dvadeset dvije godine i cijeli je svijet pred njom. Bez obzira što će i danas mnogi naći razlog kazati da breakdance i nije sport, dovoljno je pogledati jedan trening i vidjeti koliko je zapravo pozitivne energije u svakom pokretu, svakoj figuri, "freezu", te koliko "pravog" treninga, onog sportskog je potrebno da bi se sve to izvelo do detalja.

Mnogi su izgubili pojam baze sporta, onog što je zapravo nužno da bi krenuli u neko natjecanje. To je ono po čemu se breakdance razlikuje, izdvaja od ostalih. Kreće se s osnovama, da bi nakon nekoliko godina bez problema naučili sve - hodati, padati, natjecati se.

Teško je biti prorok u svom gradu, breakdance je "preživio", breakeri su još uvijek samozatajni, ali vrijedni i posvećeni glazbi i pokretu. Eto, neka ova Kina bude prekretnica nečemu, jer kada bude na battle podiju, iza Anjina prezimena će stajati ime grada i države, ne zaboravimo, među pedeset najboljih na svijetu. A, ako to već nije rezultat…

- A kada bih, recimo, stigla do runde gdje je posljednjih šesnaest... - dobacila je Anja.

To bi već bilo nešto posebno, jer neke nastupe na YouTube kanalu je vidjelo i po dvadesetak milijuna gledatelja. Ima taj sport svoju publiku, a ako je baš potrebno, Splićani su ti koji su uvijek bili avangarda i posebni.

Potpore nema, sami traže sponzore i novac

Jedna od onih stvari koje nećete zateći kod "breakera" je da zbog nečeg "plaču". Nema šanse, jedva smo izvukli neke podatke oko troškovnika nastupa na Svjetskom prvenstvu u Kini. Nije da kriju, nego se ne žele žaliti.

Jer potpore nema, ni od koga, dobri prijatelji uskoče, pomažu, a sve se financira vlastitim sredstvima.

Odnosno, Anja je postavila na GoGetFunding svoju fundraising kampanju pod nazivom "My Breaking Dream", kako bi se prikupilo nešto novca za odlazak na prvenstvo. I donacija ima, ne još dovoljno, ali ima onih koji žele pomoći ovoj djevojci da ostvari svoj veliki san.

To je baš čudno, sa svih strana se uplaćuju donacije, ne velike, ali dovoljne da se iskaže potpora, a u Gradu i Sportskom savezu se nema 15.000 kuna koliko bi iznosio cjelokupan trošak. Jer kada u dalekoj Kini 23. lipnja iziđe na podij, među najboljima "breakerima" na svijetu, pored imena će stajati i napomena Split, Croatia. Vrijedi to tolikog novca, vrijedi i puno više.

Jednog dana bit će olimpijski sport

Čistunci koji smatraju da je sport samo onaj samo s loptom će uvijek postavljati pitanja "je li breakdance sport". Ili ples. Ili nešto između. Ako ćemo se voditi mjerilima Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) onda dvojbi nema, jer je breakdance na listi prijedloga za uvrštavanje u olimpijski program 2024. godine.

Priča nije "od jučer" i nije "naša", sve se više ponavlja, provlači kroz razne kanale.
Uđe li u olimpijsku obitelj, onda rasprave više neće biti. Sport je. Iako i kada gledate sa strane, breakdance ima sve elemente sporta.

Trenirate dvaput dnevno, po nekoliko sati, na programu su sve moguće vježbe zagrijavanja i istezanja, zatim gimnastike, pa akrobatike, ako biste gledali struku, uz jednog natjecatelja bi se moglo angažirati kondicijskog trenera, pa trenera gimnastike, fizioterapeuta, nutricionista, koreografa … Čitav tim ljudi.
U Splitu su s oduševljenjem dočekali tu priču? Ništa čudno, nakon 25 godina rada da konačno iziđu "na svjetlo dana".

Osim D'n'F-a postoji u Kaštelima klub K-7, koji vodi Dario Marović, okuplja se dobar broj mladih koji uživaju u breakdanceu.

- Velika nam je želja da uđemo u sportsku obitelj. Ova scena je prilično pala upravo zbog tog nedefiniranog statusa, nemogućnosti da se izbori za mjesto pod suncem. Mislim da bi se konačnim priznanjem sve pokrenulo, podiglo na višu razinu. Breakdance nije lagan, nimalo, ali pruža izvrsnu bazu, govori nam Vangel Likuševski, voditelj D'n'F-a.

Kada se sve zbroji, dolazimo do zaključka da su „breakeri“ u pravu. Sve elemente sporta imaju, ali priznanje se još čeka. A najteže je biti i prorok u svom gradu.
- Bez konkretne pomoći teško će biti nastaviti dalje. Ali ne damo se, nećemo se predati. Predugo trajemo da bismo odustali. Mi u svom klubu već imamo razvijen sustav, upisujemo djecu u dobi od četiri do sedam godina u našu školu. Nakon što prođu početne elemente uz ples, mogu se nastaviti baviti bilo kojim sportom. Pa onda imamo daljnje kategorije, od juniora kidsa (sedam do devet godina), kadeta (devet do jedanaest), juniora i seniora, kaže Likuševski.

Ono što svi s ponosom ističu je činjenica da ih breakdanceu privlači ljubav prema plesu, pokretu, akrobatici, nitko nije profesionalac, niti od trenera, svi su zaposleni, rade, studiraju, na milijun su strana, ali ih sve povezuje - ples.

Spremiš nešto novo, a onda to vidiš na YouTubeu

Breakdance je izuzetno zanimljiv i atraktivan, dovoljno je pogledati malo po društvenim mrežama i YouTubeu. Toliko je drukčijih nastupa i battleova viđeno. Sve pršti energijom, sve se čini vrlo slično, a opet različito. Kako to ocjenjivati, kako suditi?

- U suštini postoje pravila: suci ocjenjuju tehniku, originalnost, stil, sve se zna, a opet se trudiš biti drukčiji, biti po nečem poseban, napraviti nešto što nije viđeno do tada.

Što je najteže?

- Najteže je kad si sretan jer si napravio nešto novo, neki element, pokret, potez. Drukčije od svega što si do sada radio. A onda doma pogledaš snimke na YouTubeu i vidiš da je to već netko napravio prije tebe. E, to boli.

 

Naslovnica Život