Mozaik Život

Spašen život

Ispovijest teško zlostavljane Splićanke: Smogla sam snage pobjeći od psihopata, ali nakon prijave on se ponašao kao ranjena zvijer. Znala sam da sam došla do ruba...

Spašen život

- Morate biti svjesni da se pisanjem moje životne priče izlažete opasnosti od odmazde jednog psihopata – na početku svoje ispovijesti napomenula nam je žena iz Splita (podaci poznati redakciji, nap. a.), koja je zahvaljujući potpori udruge "Bijeli krug" (također iz Splita) ipak pronašla smisao života i kakvu-takvu sigurnost, ali i ono što istodobno znači i povratak dostojanstva i sredstava za život: posao.

Nešto više od sto tisuća eura – točnije, 771.118,63 kune – dobila je iz Europskog socijalnog fonda spomenuta splitska udruga u svrhu ponovljene provedbe projekta "Škola za život", odnosno s ciljem podrške socijalnom uključivanju i zapošljavanju marginaliziranih skupina.

"Bijeli krug" postoji već osam godina, a tijekom rečenog razdoblja pomogli su u pronalaženju izlaza iz "životnog škripca" mnogim ženama - žrtvama nasilja, istodobno i muškarcima koji su imali problem upravo s disfunkcionalnim i društveno neprihvatljivim ponašanjem.

Zaraćene strane

- Radimo s "obje zaraćene strane"; počiniteljima-prekršajcima u smislu psihosocijalnog tretmana, a dolaze nam i osobe s presudom rada za opće dobro na slobodi. Naime, i nasilnici su osobe kojima treba pomoć po pitanju prevladavanja teškoća u ponašanju i socijalizacije u društvo normalnih ljudi – napominje Livija Plančić, čelna osoba udruge "Bijeli krug", te uz troje zaposlenih i jednu vanjsku suradnicu – realitetnu licenciranu terapeutkinju – volonterka u Udruzi.

No, više od statistika govore, dakako, konkretne ljudske priče. Jedna od potresnijih, koja ipak počinje poprimati konture "happy enda" je ona Splićanke s početka ovog teksta, žene koja je pretrpjela pakao obiteljskog nasilja, a onda je zahvaljujući potpori iz "Kruga" pronašla duševni mir i - posao.

Naime, žena u pedesetima, našla se na meti psihičkog i tjelesnog zlostavljanja koje je trpjela dok, kolokvijalno, nije "puknula".

- Nisam znala što da uradim, ali sam osjećala da sam došla do ruba. U stanju na korak do samoubojstva smogla sam snage, pobjegla iz kuće i banula na Odjel psihijatrije splitskog KBC-a. Za ono što sam, pak, tamo doživjela, mogu reći samo jedno veliko hvala na ljudskosti i stručnosti – dirnuto će gospođa dok se prisjeća raspleta svoje kalvarije.

- Ono što me najprije ugodno iznenadilo je točna dijagnoza; bez obzira na moju nesuvislu ispovijest, liječnici su razabrali da sam pretrpjela, pored višegodišnje torture, "friški šok", iako sam ga namjeravala zbog sramote prešutjeti. Preporučena mi je dnevna bolnica, terapija antidepresivima, no bez "omamljivača" i tableta za spavanje jer sam morala biti uvijek spremna odreagirati na, nedajbože, čak i pokušaj ubojstva. Posebno sam zahvalna liječnicima dr. Jošku Topiću i dr. Marijanu Kaliterni, te svim krasnim sestrama dnevne bolnice na Psihijatriji KBC-a Split. Također sam neizmjerno zahvalna pacijentima supatnicima, mahom normalnim ljudima koji su pretrpjeli neku traumu doma, mobing na poslu i slično, i koji su mi svojim iskustvima i svjedočanstvima pomogli da prevladam vlastitu dramu – kazuje traumatizirana žena, pa se opet navraća na prvi dan posjeta Psihijatriji, kad su je nakon dijagnostike po sili zakona s Odjela poslali da nasilje koje je doživjela prijavi policiji. E, za njih baš i nema pohvala...

- Neću vam reći na koju sam policijsku postaju otišla jer se bojim (sad i njihove!) osvete, ali takvo podcjenjivanje i bešćutnost doista nisam očekivala – prisjeća se naša sugovornica recentnih zbivanja, koji sežu do unatrag nešto više od godinu dana.

Ranjena zvijer

- Dakle, liječnici su bili divni, kao i tromjesečni dolasci u dnevnu bolnicu, a policajci netaktični i krajnje neljubazni. Najprije su me, onako nesretnu, pustili da čekam tri sata na obradu, iako nisam primijetila da imaju drugog posla. No dobro, nakon što sam im ispričala što me snašlo, dočekali su me neugodnim, podcjenjivački obojenim pitanjima, koji kao da su govorili "što si uopće došla, što hoćeš od nas". Nakon što su, međutim, ipak protiv zlostavljača podnijeli prekršajnu prijavu, dali su mi jedan papir i poslali me vani. Izišla sam na ulicu cvokoćući, te pogledala što piše; s jedne strane bio je ulomak Kaznenog zakona koji nisam razumjela jer nisam pravnica, a s druge pet-šest brojeva telefona nekih udruga i tijela kod kojih mogu potražiti psihološku pomoć. U trenutku sam shvatila da je bila ogromna pogreška zlostavljača uopće prijaviti. Znate, bilo mi je teže to učiniti nego trpjeti, a zapravo sam se tek podnošenjem prijave izložila pogibelji jer je on tada postao kao ranjena zvijer. Kojoj, je li, na koncu neće biti ništa, a ja sam sebi de facto iskopala grob. U hipu sam shvatila da me nitko neće zaštititi – govori prestrašena žena, koja se iz razumljivih razloga nije htjela fotografirati čak ni s leđa.

Nakon što se malo pribrala nakon izlaska iz policijske postaje, sjela je, sjeća se, na klupu u parku i krenula nazivati brojeve za pomoć.

- Tek tada dolazim do najvećeg apsurda ove takozvane pravne države, jer mi se na brojeve nije javljao nitko. Ostala sam prepuštena sebi, sama, bez novca i prihoda, u suživotu s osobom od koje mi prijeti smrtna opasnost. A onda sam preko jedinog broja na koji mi se netko odazvao, i to – gle apsurda! - negdje u Zagrebu, dobila preporuku da se javim udruzi "Bijeli krug". Tada se počinje nazirati svjetlo na kraju mog crnog tunela – govori žena u pedesetima, tada bez zaposlenja i – u duhu krasne hrvatske tradicije – bez puno nade da će ga uopće pronaći u tim godinama unatoč pristojnoj srednjoškolskoj naobrazbi i motivaciji. O potrebi da ne govorimo...

Spašavanje života

- Dakle, najprije su mi u udruzi pomogli psihološki, konkretno najviše terapeutkinja s diplomom laičke teologije, što nije nebitno jer sam vjernica koja je u jednom trenutku digla ruke i od Boga. Od svakodnevnog kućnog nasilja najprije sam bježala u dnevnu bolnicu, a poslije u prostorije udruge, ali i u crkvu. Stabilizirala sam se, no financijski ovisni položaj znatno mi je otežavao normalno funkcioniranje. A onda su mi u "Bijelom krugu" pronašli posao – dirnuto do raspleta dolazi žena, sad već nekoliko mjeseci zaposlena kao njegovateljica starije osobe, što je prioritetno zanimanje u programu udruge zbog prosjeka obrazovanja potražiteljica posla, ali i potražnje tržišta radnih mjesta.

- Starica o kojoj se skrbim spasila mi je život baš kao i ja njoj. Njezina me obitelj pošteno plati, ali sada im želim poručiti da ću, ako nedajbože ostanu bez sredstava, njihovu majku čuvati i bez plaće – kazuje nesretna žena, čiji se život posljednjih mjeseci, dakle, značajno promijenio nabolje. Isto tako, duboku zahvalnost iskazuje udruzi u kojoj su joj pružili ruku pomoći.

- Nemam riječi kojima bih zahvalila svima u udruzi. Oni su spasili najmanje jedan život, moj – poručila je.

 

Samohrana majka: 'Voda mi je došla do grla'

U udruzi planiraju novac, po već prokušanoj špranci, utrošiti na obrazovanje i zapošljavanje osoba koje nemaju velike izglede na tržištu rada, te na troškove liječničkog pregleda i potrebnih sličnih davanja.
Jedna od onih koja je posredstvom 'Bijelog kruga' sebi, ali i djeci, de facto spasila život je Ivana Banjan, danas zaposlena kao pomoćna radnica u jednom dječjem vrtiću u Solinu.

- Samohrana sam majka petero djece, a od toga je jedno dijete s posebnim potrebama. Prošla sam teški i bolni razvod braka, borila sam se sama s obvezama, potpuno sam zaboravila na sebe. A onda mi je jednog dana došla 'voda do grla'; trebala sam s nekim razgovarati, izjadati se, potražiti psihološku potporu. I tako sam došla u 'Bijeli krug'. Počela sam dolaziti na razgovore koji su mi postali terapija, jačala sam emocionalno, trgnula se. A onda kad je još stigao i poziv/ponuda da mogu ići na tečaj za njegovateljice bez ikakve naknade, bila sam u nevjerici. Bila je privlačna pomisao o osamostaljivanju, vlastitoj plaći...

Uz nagovor tima 'Bijelog kruga' lako sam pristala. Iz dana u dan sam radila na sebi, stjecala samopouzdanje i znanje, te naposljetku dobila diplomu. Možda je to nekome samo papir, ali za mene je to bila karta za novi život, barjak pobjede! Postala sam opet realni sudionik tržišta rada, ne samo depresivna žena vezana za kuću i djecu... Iskreno sam zahvalna udruzi i svima koji su mi omogućili da poradim na sebi i dobijem novu priliku za vlastiti život – sažela je Ivana Banjan, danas kudikamo sretnija, žena s vlastitom plaćom.

 

Naslovnica Život