Mozaik Život

Njenih ruku djelo

'Ne može se od ovoga živjeti, ali uvijek ima turista...': Kate Konavoka je zvijezda svoga kraja, zadnjih 19 godina bivšu bankaricu naći ćete na skalinama u centru Grada, uvijek u posebnom izdanju

Njenih ruku djelo

Vaš rad odlazi u Brazil – kaže dubrovačka gošća Kati Stojanović dok kupuje konavoski vez, Katinih ruku djelo. Bit će to dar za njezinu majku, otkriva nam turistkinja koja je Katu, kaže, već upoznala kao dubrovačku "znamenitost", i to na YouTubeu.

Dok Brazilka odlazi, novi turisti već navraćaju. Prebiru po radovima Kate Konavoke s otoka Lopuda, dok njezine vrijedne ruke ubadaju iglicu u platno, a na njemu svakim trenom sve je vidljivija ljepota konavoskog veza. Iako je južina, a poznato je kako tu vremensku (ne)priliku Dubrovčani teško podnose, nasmiješena Kate Konavoka veze i spremno odgovara na sva pitanja znatiželjnih turista.

Rodom s Lopuda

Tako je izgledao naš susret s Katom Stojanović, koja zadnjih 19 godina na Skalinima od Rozarija, u povijesnoj jezgri Dubrovnika, gostima i svim zainteresiranima nudi svojih ruku i strpljenja djelo – oznake za knjige, stolnjake, jastučiće punjene lavandom, podmetače, tabletiće, male kukičane radove... sve s motivima konavoskog veza. Kate, koju svi u Gradu znaju kao Katu Konavoku, tijekom sedam toplijih mjeseci svaki dan (bio radni ili vikend) od 9 do 16 sati prodaje konavoski vez odjevena u originalnu konavosku nošnju.

– Da Lopud ima nošnju, sa zadovoljstvom bih nosila lopudsku, ali nema, i onda sam u konavoskoj. Pomalo sam je kompletirala; ima na njoj starih dijelova modrina, pregača, poprsnica je stara. To su komplicirani dijelovi, pogotovo poprsnica rađena od svile. Toliko je usitno rađena da ne znam kako su te nekadašnje žene vidjele to činiti. Neke dijelove sam kupila ako su ljudi imali viška. I sad je kompletna – govori nam dok pokazuje dijelove konavoske nošnje.

Rekli bismo, ništa neobično za Konavoku. Ali kad je ta Kate rodom s Lopuda, jednog od dubrovačkih elafitskih otoka, i nema baš nikakve krvne veze s Konavlima, kao ni njezin suprug, e to cijelu priču čini dodatno zanimljivom.

– Kad sam bila mlađa, u školi smo imali domaćinstvo, svi smo učili vesti, pa i ja, i svidilo mi se. U Konavlima to majka prenosi svojoj kćeri, a ja sam naučila u školi. Konavoski vez je predivan. Kad jednom to naučiš, znaš. Zapravo, ili imaš za to ruku ili nemaš. Tko voli ručni rad, uvijek nešto može naučiti. Dok se nisam udala, vezla sam. Nisam ni mislila da će mi to poslije trebati u životu – kaže naša sugovornica. Vezla je dok se, nakon škole, nije zaposlila u tadašnjoj Dubrovačkoj banci.

– Kad je počela prodaja banke, vidjeli smo da ćemo ostati bez posla i uzeli otpremnine. Kako sam se već bavila ovim, na tome sam i ostala. Počela sam se time sezonski baviti; isključivo domaća radinost. Godine 2003. tražila sam da se i ovo mjesto uvrsti za prodaju veza i dobila od Grada koncesiju. Imam domaću radinost, plaćam koncesiju i zaradim za sebe i supruga. Djeca su odrasla, rade i nadopunjujemo se. Ne može se reći "mogu od ovoga živjet" jer u Dubrovniku je život najskuplji, ali sreća da su djeca velika pa pripomognu – iskreno će Konavoka lopudske krvi. Barem u Dubrovniku ima turista pa, kaže, ima i posla. A uvijek će se naći netko tko će kupiti rukotvorinu.

'Nemam napice'

– Obično su gosti sad na početku sezone od sitnica, a kad je sezona, prodam i veće radove. Ko voli ručni rad, on će i kupit. Nemam napice, najduže što držim je veličine 90x35 cm i 40x40 cm. Veliki se radovi teže prodaju, ali ima po nekim suvenirnicama većih ručnih radova, nije sve kineština – kazuje nam Kate i vrijedno veze motiv na tkanini. Za izradu manjeg tabletića dovoljno je nekoliko sati, dok kompliciraniji, pogotovo oni u više boja, iziskuju i cijeli dan rada.

Na pitanje kakvi su turisti potrošači, kaže:

– Cjenkaju se svi, ne znam koje je ovo doba došlo. Stalno traže nekakve popuste. Najbolji za moju robu su Japanci, i to ne samo za moj konavoski vez, oni inače kupuju sve što je tradicionalno. Oni cijene ručni rad.

A o tome koji su gosti "teški", kaže ne smije govoriti jer "o gostima sve najbolje". Ima ih, tvrdi, kao i u svakom poslu.
– Ima ih koji se interesiraju, ima ih koji padnu u nesvijest kad čuju koliko vez košta, iako cijene mojih radova nisu pretjerane, ali kriza je svuđe, čini se. Talijani, recimo, rijetko što više kupuju, barem ođe u mene. Oni znaju reć "ovo je sve mašinski". I to uvijek muževi govore, tako da žene ne bi kupovale.

Ne čudi, s obzirom na utrošeno vrijeme i trud, da joj najviše smeta kad turisti, inače pravi znalci za konavoski vez, studirajući ga s jedne na drugu stranu zaključe – ovo je mašinsko, nije ručni rad...

– Na ta pitanja ne možeš ni odgovoriti. Rečem da je to ručni rad, a nekad prešutim jer gost je uvijek u pravu. Gledaju pa budu uvjereni da nije ručno napravljeno jer ne mogu vjerovati da nešto može biti tako ušesno i sprijeda i straga. Ima ih pa brčkaju po košari. Ali većinom bude ugodnih, nekad se nasmiješ od srca s njima. To je sve sastavni dio posla. Svaki gost je dobrodošao gost pa došao on samo pogledat ili kupio nešto. Tako treba u ovom poslu raditi ili se inače nemoj baviti turizmom – kaže "otočna Konavoka", ali i dodaje kako danas u ovoj masovnosti nije uvijek ugodno raditi u turizmu, "treba imat pacijence".

– Osmijeh je uvijek tu. Što ću, naučila sam se bit trpeća. Prije ako si se štogod najedio, mogo si rijet gostu a sad ako se ne nasmiješ, osvanut ćeš na internetu da si neljubazan. Nastojim kad iziđem iz doma, kad zatvorim vrata, zatvorit sve grube stvari za sobom i doć ođe radit.

Turisti je često pitaju

Na skalinima ispod dominikanske crkve, tik do ulaza u stari porat i na Stradun, njezin radni ambijent strancima često služi i kao informativni pult. Turisti je često pitaju o ulazu na zidine, žičari, Lokrumu...

– Pitaju svašta. Jednom me jedan pitao gdje je stari most što je razrušen u ratu. Rekla sam mu: "U drugoj državi." Ima ih što pročitaju pa znaju, a ima ih što dođu, banu i nemaju pojma đe su. Ma pitaju me i gdje je Stradun. A gosti apartmana? Iskrcaju ih na Pločama pa ne znaju ni gdje su ni u koju ulicu imaju ići. Nastojim bit ljubazna i pomoći svakome. Baratam engleskim i njemačkim, a ovo drugo slušam vodiče kad prođu pa znam malo talijanski, znam nešto reć i na španjolskom – kroz osmijeh će Kate.

Kako je turisti često slikavaju dok veze, njezine su fotografije zasigurno na svim krajevima svijeta.

– Svi se vole slikat kad vide nošnju. Od slikavanja ne možeš ostat. Ali i to je dio posla.

Od travnja do kraja listopada svaki je dan na skalinima od Rozarija uz svoje rukotvorine poredane uz rub skala. Nezgodno je po vrućini, ali, kaže, kome nije uz toliku vlagu. Mjesto je prometno pa gužve ne nedostaje.

– Kad prođu grupe, nema tko ne stane. Kad je više brodova, veća je gužva, iako je u travnju bila gužva i kad nije bilo brodova. A opet masa ljudi ništa ne znači, važan je kvalitetan gost. Oni dolaze u rujnu kad nije velika gužva. Iako i masa potroši solada na nešto. Ne možete reć neka dođu samo kvalitetni. Svukuda idu kruzeri, po Veneciji, Turskoj, niko nije reko nećemo ih. Bune se, ma isto im dolaze. Od kruzera svi imaju posla. I vodiči, pa zidine, polizat će sladoled, a da ih nema, ni sladoled ne bi polizali. Kupit će nešto po placi, ima arancina, svega – kaže nam Lopujka koja "čuva" skaline gdje su u davna vremena postavljeni kameni "štitnici" kako se dubrovačkim damama ne bi vidjeli članci na nogama dok silaze ili se uspinju uza skale.

Kako bi ljeti imala što ponuditi turistima, Kate se vrijedno priprema radeći cijelu zimu.

– Ne znam koliko komada pripremim, ali ovo ne možete proizvesti masovno. Svega imam pomalo pa nadopunjavam. Kako vidim da se nešto proda, vezem i nadopunjavam. Dogodi se da ostanem bez, pa onda gosti kupuju ono što ima. Drugačije ne možemo – kaže nam, te dodaje da kroz ove godine primjećuje i promjene u platežnoj moći turista.

– Zadnje tri godine Talijani su prestali kupovat. Eventualno nešto minimalno. Točno vidiš gdje je kriza. Dosta gostiju dolazi iz Koreje. Oni baš nisu za ovu moju ponudu. Ustvari, još ne mogu dokučit što točno kupuju.

Zanimljivo je na Katinu "radnom mjestu", uvijek se nešto događa, a poznaje i svu čeljad iz Grada jer nije ih još puno ostalo u zidinama. Baš kao što i svi oni znaju Katu Konavoku sa skalina, koja, uvijek nasmiješena i spremna na sva pitanja, promovira vrijednosti hrvatskog juga.

 

Krasni vez
Dubrovački kraj ima krasnog veza, i primorskoga i mljetskoga, ali kad se spomene Dubrovnik, kaže Kate Stojanović, na pamet prvo pada konavoski vez.
– Ima ga raznog, od kompliciranijih kadifača, iza igle... do jednostavnijih koje mogu biti od jedne ili više boja. Nešto se čini na pamuku, a nešto pola pamuk pola sintetika. U stara doba se to činilo sa svilom ljudi su proizvodili i platno, ma sve su činili od svile. Dovoljno je reći da je UNESCO zaštitio ovaj naš konavoski vez – kaže Kate.

 

Skupljih radova nema
Cijene Katinih radova kreću se od 20 do najviše 900 kuna. Skupljih ručnih radova nema. Primjerice, vezena lavanda je 20 kuna, 'senjali' za knjige od 45 do 60 kuna, konavoski vez na manjem platnu 120 kuna.

 

Naslovnica Život