Mozaik Život

Bijeg iz pakla droge

Ispovijest bivšeg narkomana: Kada sam stigao u Cenacolo nisam se znao prekrstiti, a sada sam u zajednici već 20 godina

Bijeg iz pakla droge

Da je Majka Elvira postala simbol nade da Bog može potpuno beznadne i izgubljene životne priče preobraziti u novi početak, u novi život pun radosti i ljubavi, svjedoči i primjer 45-godišnjeg Joška Hrvatića. On je pakao droge osjetio na vlastitoj koži i prije desetak dana proslavio je dvadeset godina boravka u zajednici Cenacolo, koja danas broji više od 60 kuća diljem svijeta, kroz koju je prošlo na tisuće mladih i njihovih obitelji na putu "iz tame u svjetlo".

U Ugljanima, nedaleko od Trilja, smještena je jedna od kuća sestre Elvire u kojoj se liječe ovisnici. Gledajući preko ograde, podsjeća na malo naselje mladih ljudi. Njih dvadeset i dvoje. Odjekuju zvukovi čekića, bušilica, lopata. Pravo gradilište. U naselju je kao u košnici: svi nešto rade - građevinci, pekari, kuhari, povrtlari. U susret nama, dvojici imenjaka, meni i kolegi fotoreporteru Jakovu Prkiću, dolazi kršni, visoki momak - Joke. Splićanin Joško Hrvatić koji je prije dvadeset godina pakao droge zamijenio životom u zajednici, čovjek koji danas živi puninu radosti, ljubavi, vjere, molitve, rada... Čovjek koji je dopustio Bogu da ga ljubi. Čovjek koji je promijenio svoj život, prihvatio sebe i svoje bližnje, i čovjek koji je najbogatija osoba na svijetu jer živi istinsku ljubav.

U pakao droge ušao je kao mladić, srednjoškolac, zapravo kao dijete koje nije živjelo pravu ljubav. Nikada nije ni sanjao da će završiti u nekoj komuni, zajednici. Na to je gledao sa čuđenjem, bez obzira što je u sebi osjećao prazninu, tugu, bezvoljnost. Bitni su mu bili droga i ulica, gledao je samo na sebe, nije ga zanimalo kako je drugima oko njega. Nije ga brinulo kako je njegovoj majci, ni ocu, ni bratu. Sve do jedne večeri prije dvadeset godina kada je gledajući lokalnu televiziju ugledao sestru Elviru.

- Prvi moj susret sa sestrom Elvirom preko televizije probudio mi je volju i nadu. Nadu u život. Nadu za slobodom. Do toga trena u mome životu bili su samo laž, droga, kocka. Prelomio sam u sebi i odlučio da želim drugi život. Slušao sam tada na televiziji svjedočanstvo Borisa, čovjeka za kojega nisam mogao vjerovati da je bio isti kao ja. Da je taj čovjek ikada imao problema s drogom. Rekao sam sebi "ja želim biti Boris" i tada je zapravo sve krenulo.

Moji roditelji su mi pomogli da uđem u zajednicu, bilo mi je teško. Nisam se znao ni prekrstiti, po glavi mi se vrtjelo da hoću radito što je mene volja, nije bilo lako samome sebi reći istinu i skinuti masku s lica. Nije bilo lako priviknuti se na red, rad i disciplinu i započeti živjeti istinu. Moj brat bi mi znao kazati: Joke, puno zujiš, a malo meda daješ. Danas shvaćam što mi je to moj brat govorio - dušu nam otvara Joke, prisjećajući se prvih koraka na putu prema svjetlu.

- Pripreme za ulazak u zajednicu Cenacolo trajale su dva mjeseca, a nakon toga je došao i taj dan kad sam otišao. I evo me, dvadeset godina je prošlo od mog ulaska u kuću u Varaždinu. Nije mi bilo lako. Ali osjećao sam ljude oko sebe, momke iz Splita koji su se tada liječili u Varaždinu. Bilo ih je puno, od njih sam osjetio što je prijateljstvo. Osjetio sam ljude koji su mi bili istinski prijatelji, ljude koji su mi pružali ljubav. To su bili pravi iskreni prijatelji, a ne oni koje sam ostavio na ulici u Splitu. S onima koje sam ostavio u svom gradu vezali su me droga, kocka, ulica, laž. Split je tih godina bio krcat drogom, drogirao se svaki treći mladi momak.

Sestra Elvira spasila je Splićane. Vratila mi se nada i vjera u život i rekao sam sebi da želim biti čovjek, čovjek koji želi spoznati činjenicu da bolji život postoji. Prve dvije godine života u zajednici proveo sam u Varaždinu. Bilo je teških odluka, mislio sam da sve mogu riješiti u par mjeseci. Htio sam se provući a da se puno ne uznojin i ne umorin. Nisam baš volio raditi ni truditi se. Sve mi je trebalo reći deset puta. I onda sam se pitao "što ti, Joke, oćeš u životu, oćeš bit prvi, a ne zadnji, ili ćeš uvik ostat zadnji" - ispričao je Hrvatić

Odluka je, potom, pala.

- Odlučio sam krenuti pravim, ozbiljnim putem. Probao sam drogu, probao sam sve, pa sam rekao idem probati činiti dobro, truditi se, biti iskren, živjeti istinu. Prepustio sam se i vrlo brzo vidio na sebi da sam prodisao. Da dišen punim plućima. U srcu mi je došlo da sam sebi rekao, bit ću ovdje koliko god bude trebalo. Ako treba, i cijeli život. Nakon Varaždina sam otišao u Međugorje i ta prva promjena nije bila lagana. Bilo je uspona i padova, ali sam osjetio proces sazrijevanja. Neki moji prijatelji su mi znali kazati da im je Međugorje spasilo život.

Tih šest mjeseci bilo je i lipo i teško. Ali rekao sam sebi, možeš ti to, Joke. Sjetio bi se riječi svoje matere: ćaća i ja idemo do kraja da spasimo svoje dite. To mi je često bilo u glavi. To što su oni zauzeli stav da moram ostati na liječenju jer žele zdravo dite, jako mi je pomoglo. Postajao sam sve jači - govori nam Joke, dodajući kako je nakon Međugorja na red došla i kuća u Ugljanima koju danas vodi. S dvadeset i dva momka koji se liječe od droge, kocke i alkohola.

Tri godine trajala je Jokina misija u Ugljanima, odakle na dvije godine odlazi u Biograd na Moru, a nakon toga slijedio je poziv sestre Elvire da malo dođe u Italiju.

I otišao je, i ostao punih 11 godina.

- Došao sam tamo kao formirana osoba, ono kao gotov čovjek. I postao još bliži prema našoj majci sestri Elviri. Radio sam sve, sve što se radi u zajednici. Kuhaš, pereš, ma radiš sve i svašta. Nakon 11 godina boravka u Italiji odlučio sam opet doći u Međugorje. Pitao sam s. Elviru mogu li otići jer sam se želio posložiti, riješiti neke svoje unutarnje nemire. I otišao sam, bio mjesec dana, moleći se Gospi. U tih mjesec dana stalno sam se propitivao. Govorio sam, Gospe, tvoj sam, radi od mene što želiš. Bilo je suza, bilo je svega. To je bio moj čin vjere. U 12. mjesec 2016. godine vratio sam se u Italiju s uvjerenjem da se više nikada neću vratiti u Hrvatsku. Tri mjeseca nakon toga nazvao me jedan od naših svećenika koji mi je kazao da bi bilo vrijeme da se vratim u Hrvatsku. Bilo mi je teško, ipak sam se u 11 godina ukorijenio u srca ljudi, u srce majke Elvire. Život mi je to stavio pred mene, otišao sam u Hrvatsku jer sam svatio da je to Božja volja - kazao nam je Joke, koji zadnjih deset mjeseci živi u Ugljanima.

A život u zajednici počiva na četiri stupa: na molitvi, vjeri, providnosti i ljubavi.

I tako danas uistinu i žive momci s kojima smo se družili za posjeta Ugljanima. Zadaci se znaju, svatko ima svoje zaduženje. Jedni klešu kamen, drugi peku pizze, treći vode računa u životinjama, neki o vrtu...

- Danas u zajednicu masovno dolaze ljudi koji se liječe od kockanja. Ono je uzelo maha. Živi se sto na sat i obitelji danas jednostavno ne vide da imaju problem. Ljudi su ravnodušni. Žao mi je da danas naš grad Split i Dalmacija ne daju puno važnosti problemima ovisnosti. To se mora promijeniti - upozorava Joško Hrvatić, koji nam na naše pitanje kad će napustiti zajednicu, spremno odgovara:

- Sve je u Božjim rukama. Sve šta mi je dala zajednica Cenacolo, dobio sam gratis, a sve ove godine gratis služim za druge, uz puno ljubavi i vjere.


Velika obljetnica

U travnju prošle godine zajednica Cenacolo proslavila je 25 godina postojanja u Hrvatskoj, a kroz njihove kuće-bratovštine prošlo je na tisuće mladih i njihovih obitelji. Većina njih danas su izliječeni ljudi, no, uvijek su ostali vezani uz sestru Elviru, majku koja im je spasila život.


Ako trebate pomoć...

Ako se suočavate s teškoćama u obitelji, možete se obratiti roditeljima u zajednici Cenacolo koji će vas poslušati i pokušati vam pomoći svojim osobnim iskustvima i savjetima. Uvodni susreti u Splitu održavaju se svakog utorka u 13 sati u uredu na adresi Matoševa 29.

 

Naslovnica Život