Mozaik Život

dvojICA prijatelja iskusilA SU na lastovu pravu ribarsku sreću

UHVATILI "NEMAN" E, to je ulov - kirnja zubatuša od 43 kila

dvojICA prijatelja iskusilA SU na lastovu pravu ribarsku sreću

Tunja   se bolno zasijecala u kožu, no znao sam tko se to tamo dolje ljuti i da nipošto ne smijem popustiti jer će pobijediti domogne li se kakve rupe. U toj pat-poziciji bili smo barem petnaestak minuta, potom je onaj s udicama u ustima popustio

Svemu je kriv Porečanin Vlado Ilić koji mi, već sedmu godinu zaredom, svakog proljeća i svake jeseni nepozvan i neželjen bane na lastovski kućni prag. Naoružan priborom vrjednijim od moje barke i fanatičnom željom za hvatanje morskih monstruma iz vlastite mašte, po desetak me dana tjera na prerana ustajanja i predaleke ribičke ture.

Tako da me, kad mi se konačno smiluje i otputuje, doslovce boli svaka žunta. A još teže se nosim sa psihičkim posljedicama Vladina gostovanja, jer njegovi su ribički rezultati obrnuto proporcionalni ribičkom znanju i vještini.

Tako se tom mom guzičaru preklani potrefilo da s kirnjom od dvadesetak i škarpinom od oko 3,5 kilograma pobijedi čak u dvije kategorije natječaja “Otvorenog mora”, što nikom drugom dosad nije pošlo za rukom.

Naravno, u grob ću ponijeti tajnu da sam ga ja doveo na dobitne ribolovne pozicije te podučio kako će “armat” kančanicu te kakvu će ješku i kako na udice naticati.

I sve bih mu bio oprostio da u srijedu, desetak sati prije nego će Mesi srediti Reala, nije Sušcu nadomak izvukao zubaca od 6,10 kilograma, uz “priznanje” da moja netom ulovljena smokva (figa) ipak ima ljepše boje.

Taj me njegov bezobrazluk raspametio, no suzdržao sam gnjev i hladno mu najavio da ga sutradan, u četvrtak, čeka lekcija koju će dugo pamtiti.

U praskozorje tog idućeg jutra odveo sam ga na stotinjak metara duboki brak južno od hridi Bijelac. Na kančanicu sam stavio relativno male udice i već u prvom spuštanju ulovio osrednjeg okana i krupnog šnjura. Potonjeg sam živog montirao na dvije udice čvrstog fluorokarbonskog predveza i uputio k točno 109 metara dalekom pećinastom dnu.

Nakon nekih pola sata, osjetio sam kako se netko tamo dolje jako zainteresirao za moga šnjura. Najlon mi je lijeno klizio kroz prste pa sam dao snažnu kontru i – učinilo mi se – zakvačio zemaljsku balotu.

No već koji djelić sekunde potom shvatih da je na udicama ipak nešto manje i pokretnije od rodnog nam planeta pa sam omotao najlon oko ruku, pokušavajući zaustaviti uznemirenu neman. Tunja se bolno zasijecala u kožu, no znao sam tko se to tamo dolje ljuti i da nipošto ne smijem popustiti jer će pobijediti domogne li se kakve rupe.

U toj pat-poziciji bili smo barem petnaestak minuta, potom je onaj s udicama u ustima popustio. Zapravo ne on, nego ona, kirnja zubuša (Epinephelus Caninus) koju sam domalo, uz Vladinu svesrdnu pomoć, teškom mukom ubacio u barku.

Nešto kasnije, na mulu pred mojim skromnim pučinskim domom, vaga je pokazala da nesretna ljepotica teži točno 43 kilograma.

Nakon tog mjerenja, Vlado mi je najavio da će se već u subotu vratiti u Poreč.

Slobodan Paparella Pape

 

Naslovnica Život