stdClass Object
(
[id] => 468192
[title] => Buntovnik s vraški dobrim razlozima: zavirite u pozadinu borbe legendarnog Kurta Cobaina s tjeskobama i demonima
[alias] => buntovnik-s-vraski-dobrim-razlozima-zavirite-u-pozadinu-borbe-legendarnog-kurta-cobaina-s-tjeskobama-i-demonima
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Imao sam sreću (privilegij?) da sam Nirvanu gledao točno mjesec dana prije negoli je objavljen "Nevermind“. Meni tada nepoznat band nastupio je 24. kolovoza 1991. u Kölnu na "Popkommu“ predstavivši i dio udarnih brojeva s predstojećeg albuma - poput "Smells Like Teen Spirit“ - te obilati dio skladbi s prethodnog albuma "Bleach“. Jesam li tada doživio ukazanje i poput Landaua vrisnuo ono "vidio sam budućnost rock and rolla“? Bogme nisam.
Jer, mada me dojmila pankoidna silina Nirvanina manijakalnog nastupa, u njemu nisam očitao ama baš ništa od onoga što me raspametilo mjesec dana kasnije kad sam prvi put poslušao "Nevermind“. I otkačio na čudesnu smjesu zamamnih pop melodija i silovite svirke, na istovremenu "poliranost“ materijala koji je postao obrazac za bezbrojne alter rock formacije željne iskoraka u mainstream te njegovu sirovost i agresivnost.
Uostalom, na toj dvojnosti "zaraznih refrena“ te punkoidnoj energiji i sirovoj jednostavnosti, grunge je i postao globalni fenomen, a Nirvana burevjesnici nove ere alter-rocka. Da je nastup banda na "Popkommu“ uslijedio nekoliko mjeseci nakon "Neverminda“, zacijelo bi me oduševio jer na trenutke i gotovo kakofonične izvedbe ne bi zatrle zarazan refren "Smells Like Teen Spirit“ ugniježđen i u uhu i u memoriji, niti dokinule beatlesovsku pop konstrukciju "Lithiuma“ i folkom ozračene "Polly“... Bile bi, naime, samo dokaz pankerskih korijena banda čiji bi furiozni nastup prigrlio i kao svojevrstan "korektiv“ umivenosti studijskih snimaka.
Što su to zapravo Cobain, Krist Novoselic i Dave Grohl napravili na kultnom albumu devedesetih? U glazbenom smislu, vratili su rock na izvorne pozicije jednostavne i energične glazbe s jakim refrenom i pitkom melodijom. Kojoj su, baš kao i Ramones desetak godina ranije, dali strast i energiju združene s Cobainovom scenskom karizmom i pristupom glazbi kao borbi na život i smrt. A upravo je ovo potonje bilo jedan od glavnih razloga zašto su Nirvana i "Nevermind“ bili tako vraški utjecajni.
U "golom“ glazbenom smislu "Nevermind“ nije revolucionaran poput prvog albuma Velvet Underground ili Sex Pistolsa i Ramonesa niti inovativan popt "Are You Experienced“ Hendrixa, "Sgt Peppera“ ili "Pet Sounds“. Nisam bio prvi - a ni zadnji - koji će kod Nirvane prepoznati utjecaje žestokih alter-pop fuzija Pixiesa i Husker Du-ja ili melodioznost Beatlesa - Cobainova omiljenog banda iz mladosti.
Ili primijetiti sličnost između "Come As You Are“ i "Eighties“ Killing Jokea te u moćnoj ritam sekciji koja je davala podlogu za vrišteće Cobainove gitarske umetke, oćutiti šprance koje su koristila mnoga ranija power-rock trija... Ipak, tko da ospori činjenicu da su "Smells Like Teen Spirit“, "Polly“, "Come As You Are“, "In Bloom“, "Lithium“, punkerski eksplozivna "Territorial Pissings“ ili pop-punk biser poput "Drain You“, sjajno napisane pjesme... S referencama ili ako ćete zrcalnom slikom krhotina i možda podsvjesnih referenci iz Cobainovog života.
Popularna glazba a posebice rock oduvijek je bila sklona mitologizaciji. Ponajviše divinizaciji svojih "palih anđela“ iz "kluba 27“: Hendrixa, Briana Jonesa, Janis, Morrisona i - Kurta Cobaina. Mimo vlastite volje pretvorenog u gurua novog doba alter-rocka i glasnogovornika "generacije X“.
Njegovo javno oglašeno nezadovoljstvo prerastanjem Nirvane u globalne zvijezde rocka, gubljenje "umjetničke slobode“ i neovisnosti zbog komercijalnog pritiska diskografske kuće, publike i medija te ništa manja frustriranost ulogom "javne površine“, bilo je dodatno gorivo kojim je još za Cobainovog života razbuktan mit o novom "buntovniku bez razloga“.
Impresivna ostavština
No, Cobain je imao vraški dobre razloge za "pobunu“. Neočekivani golem uspjeh - držao je Cobain - nasilno su band izvukli iz izvornoig alter ili underground okruženja, mediji su se bavili tabloidnim trivijalijama iz osobnog života a fanovi gradili svoju sliku "bigger than life“ zvijezde zapakirane u stereotip sex & drugs & rock'n'roll. Nimalo zainteresirani za "dublje slojeve“ Cobainove autorske poetike, njegovo glasno protivljenje seksizmu, rasizmu i homofobiji, zagovoru "prava na izbor“ - što ga je stavilo visoko na listu nepodobnih kod "pro-life“ aktivista - pa i, fraza bi rekla, za tekstove koji su svjedočili o borbi s vlastitim tjeskobama i demonima.
Sve ozbiljniji zdravstveni problemi, heroinska ovisnost, depresija koju je razbuktala silna medijska pažnja rezultirali u konačnici samoubojstvom. A kud ćeš boljega gradiva za još veću medijsku halabuku, spekulacije o okolnostiuma suicida i za onaj ultimativni prelazak u polje mitskoga. Uz bok "velikim pokojnicima“ i martirima rocka o čemu nisu samo govorili silni milijuni prodanih albuma (samo u Sjedinjenim američkim državama oko 25, a diljem svijeta 75 milijuna primjeraka) već i brzi postumni ulazak Nirvane u Rock and Roll Hall of Fame.
Ostavština Cobaina i Nirvane je, čak i okljaštrena od naslaga mita, impresivna. "Nevermind“, "In Utero“ i znameniti posthumni "MTV Unpolugged in New York“ fascinantan je trolist albuma jednog od najznačajnijih autora i bendova devedesetih.
Imao sam sreću (privilegij?) da sam Nirvanu gledao točno mjesec dana prije negoli je objavljen "Nevermind“. Meni tada nepoznat band nastupio je 24. kolovoza 1991. u Kölnu na "Popkommu“ predstavivši i dio udarnih brojeva s predstojećeg albuma - poput "Smells Like Teen Spirit“ - te obilati dio skladbi s prethodnog albuma "Bleach“. Jesam li tada doživio ukazanje i poput Landaua vrisnuo ono "vidio sam budućnost rock and rolla“? Bogme nisam.
Jer, mada me dojmila pankoidna silina Nirvanina manijakalnog nastupa, u njemu nisam očitao ama baš ništa od onoga što me raspametilo mjesec dana kasnije kad sam prvi put poslušao "Nevermind“. I otkačio na čudesnu smjesu zamamnih pop melodija i silovite svirke, na istovremenu "poliranost“ materijala koji je postao obrazac za bezbrojne alter rock formacije željne iskoraka u mainstream te njegovu sirovost i agresivnost.
Uostalom, na toj dvojnosti "zaraznih refrena“ te punkoidnoj energiji i sirovoj jednostavnosti, grunge je i postao globalni fenomen, a Nirvana burevjesnici nove ere alter-rocka. Da je nastup banda na "Popkommu“ uslijedio nekoliko mjeseci nakon "Neverminda“, zacijelo bi me oduševio jer na trenutke i gotovo kakofonične izvedbe ne bi zatrle zarazan refren "Smells Like Teen Spirit“ ugniježđen i u uhu i u memoriji, niti dokinule beatlesovsku pop konstrukciju "Lithiuma“ i folkom ozračene "Polly“... Bile bi, naime, samo dokaz pankerskih korijena banda čiji bi furiozni nastup prigrlio i kao svojevrstan "korektiv“ umivenosti studijskih snimaka.
Što su to zapravo Cobain, Krist Novoselic i Dave Grohl napravili na kultnom albumu devedesetih? U glazbenom smislu, vratili su rock na izvorne pozicije jednostavne i energične glazbe s jakim refrenom i pitkom melodijom. Kojoj su, baš kao i Ramones desetak godina ranije, dali strast i energiju združene s Cobainovom scenskom karizmom i pristupom glazbi kao borbi na život i smrt. A upravo je ovo potonje bilo jedan od glavnih razloga zašto su Nirvana i "Nevermind“ bili tako vraški utjecajni.
U "golom“ glazbenom smislu "Nevermind“ nije revolucionaran poput prvog albuma Velvet Underground ili Sex Pistolsa i Ramonesa niti inovativan popt "Are You Experienced“ Hendrixa, "Sgt Peppera“ ili "Pet Sounds“. Nisam bio prvi - a ni zadnji - koji će kod Nirvane prepoznati utjecaje žestokih alter-pop fuzija Pixiesa i Husker Du-ja ili melodioznost Beatlesa - Cobainova omiljenog banda iz mladosti.
Ili primijetiti sličnost između "Come As You Are“ i "Eighties“ Killing Jokea te u moćnoj ritam sekciji koja je davala podlogu za vrišteće Cobainove gitarske umetke, oćutiti šprance koje su koristila mnoga ranija power-rock trija... Ipak, tko da ospori činjenicu da su "Smells Like Teen Spirit“, "Polly“, "Come As You Are“, "In Bloom“, "Lithium“, punkerski eksplozivna "Territorial Pissings“ ili pop-punk biser poput "Drain You“, sjajno napisane pjesme... S referencama ili ako ćete zrcalnom slikom krhotina i možda podsvjesnih referenci iz Cobainovog života.
Popularna glazba a posebice rock oduvijek je bila sklona mitologizaciji. Ponajviše divinizaciji svojih "palih anđela“ iz "kluba 27“: Hendrixa, Briana Jonesa, Janis, Morrisona i - Kurta Cobaina. Mimo vlastite volje pretvorenog u gurua novog doba alter-rocka i glasnogovornika "generacije X“.
Njegovo javno oglašeno nezadovoljstvo prerastanjem Nirvane u globalne zvijezde rocka, gubljenje "umjetničke slobode“ i neovisnosti zbog komercijalnog pritiska diskografske kuće, publike i medija te ništa manja frustriranost ulogom "javne površine“, bilo je dodatno gorivo kojim je još za Cobainovog života razbuktan mit o novom "buntovniku bez razloga“.
Impresivna ostavština
No, Cobain je imao vraški dobre razloge za "pobunu“. Neočekivani golem uspjeh - držao je Cobain - nasilno su band izvukli iz izvornoig alter ili underground okruženja, mediji su se bavili tabloidnim trivijalijama iz osobnog života a fanovi gradili svoju sliku "bigger than life“ zvijezde zapakirane u stereotip sex & drugs & rock'n'roll. Nimalo zainteresirani za "dublje slojeve“ Cobainove autorske poetike, njegovo glasno protivljenje seksizmu, rasizmu i homofobiji, zagovoru "prava na izbor“ - što ga je stavilo visoko na listu nepodobnih kod "pro-life“ aktivista - pa i, fraza bi rekla, za tekstove koji su svjedočili o borbi s vlastitim tjeskobama i demonima.
Sve ozbiljniji zdravstveni problemi, heroinska ovisnost, depresija koju je razbuktala silna medijska pažnja rezultirali u konačnici samoubojstvom. A kud ćeš boljega gradiva za još veću medijsku halabuku, spekulacije o okolnostiuma suicida i za onaj ultimativni prelazak u polje mitskoga. Uz bok "velikim pokojnicima“ i martirima rocka o čemu nisu samo govorili silni milijuni prodanih albuma (samo u Sjedinjenim američkim državama oko 25, a diljem svijeta 75 milijuna primjeraka) već i brzi postumni ulazak Nirvane u Rock and Roll Hall of Fame.
Ostavština Cobaina i Nirvane je, čak i okljaštrena od naslaga mita, impresivna. "Nevermind“, "In Utero“ i znameniti posthumni "MTV Unpolugged in New York“ fascinantan je trolist albuma jednog od najznačajnijih autora i bendova devedesetih.
Imao sam sreću (privilegij?) da sam Nirvanu gledao točno mjesec dana prije negoli je objavljen "Nevermind“. Meni tada nepoznat band nastupio je 24. kolovoza 1991. u Kölnu na "Popkommu“ predstavivši i dio udarnih brojeva s predstojećeg albuma - poput "Smells Like Teen Spirit“ - te obilati dio skladbi s prethodnog albuma "Bleach“. Jesam li tada doživio ukazanje i poput Landaua vrisnuo ono "vidio sam budućnost rock and rolla“? Bogme nisam.
Jer, mada me dojmila pankoidna silina Nirvanina manijakalnog nastupa, u njemu nisam očitao ama baš ništa od onoga što me raspametilo mjesec dana kasnije kad sam prvi put poslušao "Nevermind“. I otkačio na čudesnu smjesu zamamnih pop melodija i silovite svirke, na istovremenu "poliranost“ materijala koji je postao obrazac za bezbrojne alter rock for...