ŽivotKako zavoljeti sebe

'Splićane je teško zadovoljiti. Da Isus dođe na Rivu sa svjetskim zlatom, mnogi bi komentirali da se moga ošišat': s Brunom Šimlešom pričali smo o braku i duhovnosti

Piše Vinko Paić

Gdje god Bruno Šimleša (40) dođe, budite sigurni da će biti okružen s puno ljudi. Bilo je tako i na njegovom splitskom predavanju na kojem se, kako se kaže, nije čula ni muha, a mahom ženska publika sa zanimanjem je slušala što je jedan od naših najprodavanijih pisaca pripremio u svojoj novoj knjizi "Kako zavoljeti sebe".

Punoljetnost spisateljske karijere ovaj je rođeni Bjelovarčanin odlučio proslaviti prigodnim promocijama po hrvatskim gradovima, što je bio dovoljan razlog da i mi proćakulamo s Brunom, čiju su prvu knjigu "Sudbina duše" pazite sad – odbili svi izdavači.

Unatoč tome uspjela je pronaći svoj put do čitatelja, dokazavši da knjiga s područja duhovnosti ne mora vrijeđati inteligenciju čitatelja i banalizirati stvarnost.

U kojem ste razdoblju života dobili ideju za pisanje knjige "Kako zavoljeti sebe"? Zašto ju je dobro pročitati?

Ta je knjiga nastala na temelju tečaja koji sam vodio prije 15 godina i na kojemu smo govorili o 12 ključnih ideja za osobni rast. Zdrava ljubav prema sebi je glavna, ali samo jedna od ideja. Mislim da će je rado čitati ljudi koji žele rasti, a nisu sretni s knjižicama samopomoći koje nude revolucionarna rješenja u tri jednostavna koraka. Trudim se naći zdravu mjeru između znanstvenih spoznaja i svijeta duhovnosti, uvijek se koncentrirajući na praksu. Jer mnogi od nas znaju što trebamo napraviti, ali ne znamo kako.

Znamo da trebamo voljeti sebe jer tako možemo voljeti i druge. Znamo da je mudro oprostiti drugima jer zamjeranjem štetimo sebi. Znamo da trebamo biti prisutni u sadašnjem trenutku, a ne zamjerati u vezi prošlosti ili strahovati u vezi budućnosti. Ali često ne znamo kako to sve ostvariti i zato su moje knjige posvećene upravo odgovoru na to pitanje.

Je li teško razviti ljubav prema samome sebi, a da istodobno ne postanemo egoistični i narcisoidni?

Postoji velika razlika između toga. Ljudi koji zdravo vole sebe sigurno nisu umišljene i narcisoidne osobe. Ljudi koji vole sebe ne misle da su vredniji od drugih, već samo znaju da su vrijedni. Vrijedni su ljubavi, poštovanja, razumijevanja, slušanja… To su ljudi koji će znati postaviti granice prema drugima, znat će reći ne, ali i podnijeti kad netko njih odbije ili se ne složi s njima. Ljudi koji zdravo vole sebe sigurni su u sebe i dapače, vole sebe davati drugima jer osjećaju svoje bogatstvo. Tako da to sigurno ne vodi do egoističnosti.

Brušenje vještina

Zašto sve više preispitujemo sami sebe, ali i druge oko sebe?

Postoji zdrava doza preispitivanja samih sebe ako smo zdravo samokritični. Ako želimo napredovati, brusiti svoje životne, odgojne, partnerske ili poslovne vještine. Zdrava samokritika uključuje pohvalu kad nešto izvrsno napravimo i želju za napretkom kad nismo dorasli situaciji. Tako da je zdravo povremeno preispitati sebe. S druge strane, narcisi će stalno neopravdano kritizirati druge, dok će nesigurne osobe redovito pretjerano kritizirati sebe.

Osobno, ne slažem se s onom da za voljeti druge ljude trebamo voljeti sebe. Vi?

Mislim da trebamo zdravo voljeti sebe želimo li zdravo voljeti druge. Npr. ako volimo i cijenimo sebe, mnogo je veća vjerojatnost da ćemo imati realna očekivanja od odnosa. Ljudi koji ne vole sebe redovito od partnera traže da popuni rupe u njihovu vlastitu samopouzdanju. A to nije partnerova dužnost, već naša. Ljudi koji ne vole sebe redovito od drugih traže ono što od njih ne mogu i ne trebaju dobiti. Osim toga, ljudi koji vole sebe imaju svoj život pa neće biti preposesivni. Obično bolje razumiju i sebe i druge jer su trebali dosta kopati po sebi da bi zavoljeli sebe. Imaju bolje intrapersonalne i interpersonalne vještine pa su spremniji za ljubav i s drugima.

Koje su vaše metode gledanja na svijet bez ružičastih naočala?

Iskreno, muka mi je od terora pozitivnog razmišljanja koji je tako čest i u literaturi samopomoći, ali i u suvremenom instagramskom društvu u kojem stavimo prigodan filter na svoju masku pa je sve cakano i savršeno. Smatram da trebamo pozitivno razmišljati, ali to ne znači da stalno nosimo ružičaste naočale. To ne znači da si ne dozvoljavamo osjećati tugu ili ljutnju ili frustraciju. I ne znači da si umišljamo da je sve u redu kada osjećamo da nije. Pozitivno razmišljati samo znači da kada krenemo razmišljati o svom životu, partneru, djeci ili poslu, krenemo od onoga što je pozitivno. Jer ako uočimo pozitivne aspekte nekog fenomena imamo više energije, volje, ali i mudrosti riješiti sve negativne aspekte tog odnosa.

Kako se rješavate vlastitih strahova?
Imam dovoljno generalne vjere u sebe da sam spreman ući u ring sa svakim strahom. Kad sam objavio prvu knjigu, imao sam panični strah od javnih nastupa. I prve su promocije bile katastrofalne. I prvi su intervjui bili katastrofalni. Nakon samo nekoliko stotina promocija i intervjua, danas i nisam preloš (smijeh). Kada imamo vjeru u sebe ili pak vjeru da se sve događa s razlogom, lakše je suočiti se s raznim strahovima. Ali ako imamo fobije, pametno je potražiti i stručnu pomoć.

Vražji sivi oblak

Kad vam je bilo posebno teško?

Bilo je bezbroj teških trenutaka i u vezi pobjede nad strahovima i u vezi svega drugoga. Prve sam godine svog života proveo u bolnici i svaka daljnja kontrola je iznad sebe imala taj vražji sivi oblak da se opet nešto ne vrati. Bilo mi je teško doživjeti sva odbijanja tijekom odrastanja. Naime, mene su odmalena privlačila velika životna pitanja, a moje vršnjake nisu pa sam mnogima bio preintenzivan.

Netko me upita kako sam, a ja odmah uzvratim: Ne da mi se o tome, ali reci ti meni – jesi li ti sretan? I zašto nisi, ako nisi… Treniranje šaha nije pomoglo u stvaranju prijatelja. Također, bio mi je veliki problem osjećati ponor između onoga što sam mislio da trebam živjeti i onoga što sam uspio realizirati. Bilo mi je izuzetno teško i kada sam izdao sebe. Kada sam napravio nešto što sam i sebi i drugima obećao da neću. Mogao bih do kraja intervjua navoditi sve moguće teške trenutke… Poanta je da sam se dizao iz njih! Ljubav prema kćerkici me je ispunila onako kako nisam ni sanjao. A isto vrijedi i za ljubav koju kreiram sa suprugom, iako naravno taj odnos ima sasvim drukčiju dinamiku. Volim, naravno, i prijatelje, prirodu, pisanje, slobodu, čast života, Boga, istraživanje… Sve su to moji ljubavni odnosi!

U knjizi progovarate i o životu poslije smrti. Vjerujete u njega?

Vjerujem da naša Duša nastavlja živjeti. Naše tijelo umire, ali naša Duša nastavlja putovanje. I ne mislim da to moramo nekako zaslužiti. Također, ne mislim da je Bog ljuti računovođa koji samo zbraja naše grijehe pa nam nakon smrti slijedi njegov opaki sud. Misim da nas Bog voli, unatoč greškama i da svi imamo više egzistencija.

Što je s kliničkom smrti? Postoje mnoga svjedočanstva onih koji kažu da su je doživjeli.

Vjerujem da osim tjelesne imamo i duhovnu dimenziju pa da se u iznimnim situacijama može dogoditi da “izađemo iz tijela”. Taj fenomen su mnogi doživjeli, vjerujem da su neka iskustva autentična, a realno, mislim i da neki pretjeruju.

Tijekom ovog razgovora stječem dojam da vam je vjera važan faktor u životu?

Razlikujem vjeru i duhovnost s jedne strane i religiju s druge. Smatram se vjernikom, ali nisam oduševljen organiziranom religijom, blago rečeno.

Na čemu bi sve kao društvo, mi ovdje u Splitu, trebali još poraditi?

Ne bih rekao da se Splićani posebno razlikuju po tome od ostatka Hrvatske. Ali sviđa mi se splitska otvorenost. U Splitu je nemoguće imati promociju ili bilo kakav događaj a da barem desetak posjetitelja glasno ne prokomentira nešto. Sjećam se svoje prve splitske promocije u zvjezdarnici na Mosoru, fenomenalna atmosfera, odlična pitanja, ali brate mili, da su mogli biti mrvicu strpljiviji sa zaključcima, jesu!

Započnem neku rečenicu, a onda odmah počnu glasno komentirati što govorim, iako nisam ni dovršio misao. Ali ja to volim. Imamo toliko očajne političke korektnosti i poniznosti da je osvježavajuće kad je netko otvoren. S druge strane, da i Isus dođe na Rivu nakon osvajanja svjetskog zlata iz duhovnosti, nekako si mislim da bi mnogi komentirali da se "moga i ošišat". Budimo realni, teško ih je zadovoljiti.

Bračni problemi

A hrvatsko društvo u cjelini? Kakvu sliku svojim ponašanjem šaljemo u svijet?

Imamo sjajnu ravnotežu privatnog i poslovnog života. Očuvali smo i ljudskost, toplinu u odnosima. Kad je neka humanitarna akcija, uplatit će i oni koji objektivno imaju vrlo malo novaca, ali imaju srce. S druge strane, da smo u nekom uređenijem društvu gdje toliko novaca ne curi na sve uhljebe i korupciju, mogli bismo pametnije iskoristiti resurse. Mogli bismo npr., dati zasluženu plaću profesorima, ali i drugima u javnom sektoru.

Bliže nam se predsjednički izbori. Dajte nam malo komentirajte kandidate. Za koga biste rekli da sebe voli najviše?

Političari su glumci koji svojoj publici govore ono što su umislili da oni žele čuti. A kako nam je koncentracija sve slabija i prebukirani smo informacijama, nije ni čudo da populisti prolaze sve bolje. I u odnosima i u politici, većinu ljudi ne zanima iskrenost, već žele da im partner ili političar ispričaju nešto lijepo, nešto u što mogu vjerovati, pa si onda stvore priču.

Pokojni Toše Proeski ima jednu divnu pjesmu u kojoj kaže: Srce nije kamen, kad pukne na dva dijela nije vrijedno jer više ne kuca k'o jedno... Kako u današnje vrijeme kad se svaki treći par razvodi, očuvati ljubav? A kako pak, zaliječiti slomljeno srce?

Problemi u braku su veliki prvenstveno zato što nespremni ulazimo u brak. Mnogi uđu u brak prije nego što su imalo upoznali i sebe i partnera. U brak se ne ulazi zato što je red ili zato što je vrijeme. U brak se ne ulazi s ljudima za koje se nadamo da će se promijeniti pa da će nam biti dobri. U brak se ne ulazi ni dok smo još zaljubljeni jer tada baš i nismo najpametniji ljudi na svijetu pa idealiziramo sve u vezi partnera. A mnogi ljudi naprave grešku pa se prestanu truditi čim uđu u brak. Misle da su ostvarili cilj pa se ulijene i oko sebe i oko partnera.

Ali nije cilj biti u braku, nego biti u dobrom braku, a za to se moramo stalno truditi. A kada se srce slomi, lakše ga je zacijeliti ako imamo razvijene druge, platonske ljubavne odnose. Ako volimo djecu, prijatelje, sebe, ples, Boga, prirodu... onda ćemo kraj romantičnog odnosa doživljavati manje tragično i svakako ne pogubno. Jer mnogi ljudi se raspadnu ne zato što je iz njihova života otišao partner s kojim nisu mogli živjeti ljubav, nego zato što im je to bio jedini ljubavni odnos. I onda osjete da je s odlaskom partnera otišla i ljubav sama, da je otišao i smisao sam. Zato je zdravo imati nekoliko razvijenih ljubavnih odnosa jer tako znamo da neki ljudi mogu otići iz našeg života, ali ljubav nikada neće!

 

#BRUNO ŠIMLEšA