stdClass Object
(
[id] => 598522
[title] => 'Mina na Mosoru mi je odnila šaku, ali nije život za ležanje...': nakon što je umalo izbjegao tragediju u blizini vlastite kuće, Zdenko je sa svojom Marom napravio uistinu čudesne pothvate
[alias] => 39-mina-na-mosoru-mi-je-odnila-saku-ali-nije-zivot-za-lezanje-39-nakon-sto-je-umalo-izbjegao-tragediju-u-blizini-vlastite-kuce-zdenko-je-sa-svojom-marom-napravio-uistinu-cudesne-pothvate
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Puno toga čovjek sa svojih deset prstiju u životu napraviti može, ali i onaj kojem je bomba zvana "talijanka" na Mosoru, zaostala iz Drugog svjetskog rata, eksplodirala u ruci i odnijela veći dio desne šake, možda još i više. Splićanin ZdenkoMijanić je takav, hendikepu usprkos postao je penjač, osvojio je brojne vrhove, napravio je doslovce svojim rukama, lijevom, kojom se na sreću koristi od rođenja, i ostacima desne kuću u Sitnu Gornjem, točno ponad litica Mosora.
A iznad nje i takozvanu feratu, penjačku stazu ukopanu u litice planine. A kada je na istom tom Mosoru upoznao novopečenu planinarku Mariju, dogodila se ljubav na prvi pogled. Kroz sedam godina veze i braka Marija i Zdenko su se napenjali i izbiciklirali, nahodali planinama, i odlučili da, dok su još u snazi, svakih godinu i po odu na neko avanturističko, ekstremno putovanje.
- Upravo smo se vratili s dvotjedne ekspedicije u Nepalu, na četiri tisuće metara gledali smo lavini u oči. Došla je s tisućama tona snijega i leda, uz strašnu tutnjavu, porušila sve pred sobom. Mislili smo ići i više, ali zbog smrti dvoje Francuza koji su život izgubili u lavini dan ranije, na toj su himalajskoj ruti bila zabranjena sva penjanja. Morali smo odustati, ali vratit ćemo se opet, Himalaja je nešto posebno, ljudi, priroda, život – kažu nam Mare i Zdenko, puni dojmova o zemlji snijega i džungli, siromaštva i prekrasnih ljudi, vreve i carstva živih boja.
Fatalni mosorski susret prije sedam godina povezao je ljude koji se do tada nikada nisu vidjeli. Od tog su trenutka postali nerazdvojni par, s planinom kao saveznikom. Zdenko je Mariju počeo učiti cakama planinarenja i penjanja, a onda je uveo u vatreno krštenje osvajanjem njezine prve ferate.
- Uhvatio me strah. Ali rekla sam idem, i kada sam je prošla, osjetila sam svu ljepotu druženja s prirodom. I onda je pala odluka, kuću u Mosoru koja je naš dom, ljeti smo odlučili iznajmiti turistima. I od zarađenog novca financirati naša putovanja po planinama svijeta. Do 60. godine ići ćemo na ova teža, ekstremna, a onda ćemo malo usporiti – veli Marija.
Zdenko nikada gubitak većeg dijela desne šake u sedmoj godini života nije osjetio kao fizički hendikep. Upravo suprotno, za njega je to bio dodatni motiv koji ga nikada nije omeo u njegovoj žudnji za planinom, speleologijom, alpinizmom i free-climbingom, slobodnim penjanjem.
Nije mu to zasmetalo za stil života u kojem su oruđe i alat prsti na rukama, snaga šake.
Pa samo za izgrađivanje ferate, ukopavanje čeličnih nosača i sajli u planinu, osiguranju puta za penjače traži se spretnost prstiju. Sreća u nesreći koja mu je nanijela teške ozljede na desnoj ruci bila je ta što je od rođenja bio ljevak. No ima još nešto, malo prije njihova odlaska u Južnu Ameriku, dijagnosticiran mu je dijabetes tipa dva. Mislite da ga je to pokolebalo? Kako ne!
- Znate kako se kaže, klin se klinom izbija, a život je prekratak za ležanje i mirovanje. Ponekad treba izići iz sigurne zone komfora i otići u nešto nepoznato. Ali mi nismo mazohisti koji tako lutaju zaleđenim vrletima, smrzavaju se na minus 20, svaki vikend se penju po brdima, svaki dan šetaju ili bicikliraju kilometrima. Mi smo ljubitelji zdravog života i uvijek prije od šetnje po splitskoj špici biramo šetnju po brdu. Prevalili smo već 50., i to sa sobom donosi neke uobičajene zdravstvene tegobe. Mari je bio dijagnosticiran čir na želucu i artroza kuka. Meni dijabetes. Liječnici su nam za naše zdravstvene probleme preporučili posebnu prehranu i puno šetanja u prirodi. Ali ne po asfaltu, već po prirodnom tlu. Je li do prehrane ili do boravka na čistom zraku, ekološke hrane koju sami uzgajamo, no Marin čir na želucu je nestao, a moj je dijabetes pod kontrolom – veli Zdenko.
A što se tiče artroze, ako i je tu, Mari nije stvarala problem na niti jednoj ekspediciji. Ni kod zagrijavanja na Olimpu, ni u Južnoj Americi, pa ni kod prohodanih 150 kilometara tijekom 14 dana boravka u Nepalu. Odluka o ovoj ekspediciji im je došla tijekom boravka u Machu Pichuu, za koju su se pripremali i tako što su naučili putnu verziju španjolskog jezika. Tu su i shvatili da im za Himalaju treba puno više fizičke spreme, pa su se s povratkom kući upustili u 1,5 godišnje svakodnevno treniranje. Svaki dan, svaki vikend provodili su u nabijanju kondicije. Velebit, Biokovo, Dinara, Alpe, Triglav, sve su to prošli kako bi se spremili za himalajske pute. Prošli su na tisuće kilometara, vježbali su po velikim hladnoćama, gazili po snijegu. I onda su preko agencije rezervirali turu.
- Avionski let, hrana, smještaj, kompletna oprema, vodič, nosač, viza, dodatni troškovi, sve nas je to po osobi došlo po dvije tisuće eura. Iz Hrvatske smo nosili samo perjane jakne, baždarene i za temperature od minus 20, koje su nas tamo dočekale. Tijekom penjanja pili smo i po pet litara tekućine dnevno, vode koju smo uzimali s izvora i čistili je tabletama, te himalajski čaj. Hrana im je dosta začinjena, žestoka, ali to je nužno za metabolizam koji se mora prilagoditi visinama. Etape smo noću zaustavljali u lodgevima, ručno sklepanim kolibama, a putem smo nailazili i na one koje je lavina dan ranije uništila svom silinom – veli Zdenko.
Kažu i da im je na momente dolazilo milo kada bi se suočili sa siromaštvom domaćih. Zdenka je srce zaboljelo kada je vidio njihovog nosača kako na minus 20 stupnjeva stoji u jadnoj odjeći. Darovao mu je svoju jaknu, kojoj se čovjek toliko razveselio kao da je dobio pozamašni zgoditak na lotu.
- To je poseban svijet, veliko siromaštvo i velika dobrota Nepalaca. I mislimo se opet vratiti. Kako bismo ovo isfinancirali, odrekli smo se brojnih drugih stvari. I opet kažemo, mnogima su ova putovanja nemoguća misija, koštaju, zahtjevna su. Ali zato uvijek imaju naše planine. Mosor nam je svima pred nosom. On je zdenac zdravog života. Svima kažemo, prošetajte prirodom, neka vam to postane navika. Ne morate postati ovisnici o takvom načinu života kao mi, no đir u prirodi puno dobroga donosi. Mi smo primjer da se može kada se hoće – kažu Marija i Zdenko Mijanić.
Puno toga čovjek sa svojih deset prstiju u životu napraviti može, ali i onaj kojem je bomba zvana "talijanka" na Mosoru, zaostala iz Drugog svjetskog rata, eksplodirala u ruci i odnijela veći dio desne šake, možda još i više. Splićanin ZdenkoMijanić je takav, hendikepu usprkos postao je penjač, osvojio je brojne vrhove, napravio je doslovce svojim rukama, lijevom, kojom se na sreću koristi od rođenja, i ostacima desne kuću u Sitnu Gornjem, točno ponad litica Mosora.
A iznad nje i takozvanu feratu, penjačku stazu ukopanu u litice planine. A kada je na istom tom Mosoru upoznao novopečenu planinarku Mariju, dogodila se ljubav na prvi pogled. Kroz sedam godina veze i braka Marija i Zdenko su se napenjali i izbiciklirali, nahodali planinama, i odlučili da, dok su još u snazi, svakih godinu i po odu na neko avanturističko, ekstremno putovanje.
- Upravo smo se vratili s dvotjedne ekspedicije u Nepalu, na četiri tisuće metara gledali smo lavini u oči. Došla je s tisućama tona snijega i leda, uz strašnu tutnjavu, porušila sve pred sobom. Mislili smo ići i više, ali zbog smrti dvoje Francuza koji su život izgubili u lavini dan ranije, na toj su himalajskoj ruti bila zabranjena sva penjanja. Morali smo odustati, ali vratit ćemo se opet, Himalaja je nešto posebno, ljudi, priroda, život – kažu nam Mare i Zdenko, puni dojmova o zemlji snijega i džungli, siromaštva i prekrasnih ljudi, vreve i carstva živih boja.
Fatalni mosorski susret prije sedam godina povezao je ljude koji se do tada nikada nisu vidjeli. Od tog su trenutka postali nerazdvojni par, s planinom kao saveznikom. Zdenko je Mariju počeo učiti cakama planinarenja i penjanja, a onda je uveo u vatreno krštenje osvajanjem njezine prve ferate.
- Uhvatio me strah. Ali rekla sam idem, i kada sam je prošla, osjetila sam svu ljepotu druženja s prirodom. I onda je pala odluka, kuću u Mosoru koja je naš dom, ljeti smo odlučili iznajmiti turistima. I od zarađenog novca financirati naša putovanja po planinama svijeta. Do 60. godine ići ćemo na ova teža, ekstremna, a onda ćemo malo usporiti – veli Marija.
Zdenko nikada gubitak većeg dijela desne šake u sedmoj godini života nije osjetio kao fizički hendikep. Upravo suprotno, za njega je to bio dodatni motiv koji ga nikada nije omeo u njegovoj žudnji za planinom, speleologijom, alpinizmom i free-climbingom, slobodnim penjanjem.
Nije mu to zasmetalo za stil života u kojem su oruđe i alat prsti na rukama, snaga šake.
Pa samo za izgrađivanje ferate, ukopavanje čeličnih nosača i sajli u planinu, osiguranju puta za penjače traži se spretnost prstiju. Sreća u nesreći koja mu je nanijela teške ozljede na desnoj ruci bila je ta što je od rođenja bio ljevak. No ima još nešto, malo prije njihova odlaska u Južnu Ameriku, dijagnosticiran mu je dijabetes tipa dva. Mislite da ga je to pokolebalo? Kako ne!
- Znate kako se kaže, klin se klinom izbija, a život je prekratak za ležanje i mirovanje. Ponekad treba izići iz sigurne zone komfora i otići u nešto nepoznato. Ali mi nismo mazohisti koji tako lutaju zaleđenim vrletima, smrzavaju se na minus 20, svaki vikend se penju po brdima, svaki dan šetaju ili bicikliraju kilometrima. Mi smo ljubitelji zdravog života i uvijek prije od šetnje po splitskoj špici biramo šetnju po brdu. Prevalili smo već 50., i to sa sobom donosi neke uobičajene zdravstvene tegobe. Mari je bio dijagnosticiran čir na želucu i artroza kuka. Meni dijabetes. Liječnici su nam za naše zdravstvene probleme preporučili posebnu prehranu i puno šetanja u prirodi. Ali ne po asfaltu, već po prirodnom tlu. Je li do prehrane ili do boravka na čistom zraku, ekološke hrane koju sami uzgajamo, no Marin čir na želucu je nestao, a moj je dijabetes pod kontrolom – veli Zdenko.
A što se tiče artroze, ako i je tu, Mari nije stvarala problem na niti jednoj ekspediciji. Ni kod zagrijavanja na Olimpu, ni u Južnoj Americi, pa ni kod prohodanih 150 kilometara tijekom 14 dana boravka u Nepalu. Odluka o ovoj ekspediciji im je došla tijekom boravka u Machu Pichuu, za koju su se pripremali i tako što su naučili putnu verziju španjolskog jezika. Tu su i shvatili da im za Himalaju treba puno više fizičke spreme, pa su se s povratkom kući upustili u 1,5 godišnje svakodnevno treniranje. Svaki dan, svaki vikend provodili su u nabijanju kondicije. Velebit, Biokovo, Dinara, Alpe, Triglav, sve su to prošli kako bi se spremili za himalajske pute. Prošli su na tisuće kilometara, vježbali su po velikim hladnoćama, gazili po snijegu. I onda su preko agencije rezervirali turu.
- Avionski let, hrana, smještaj, kompletna oprema, vodič, nosač, viza, dodatni troškovi, sve nas je to po osobi došlo po dvije tisuće eura. Iz Hrvatske smo nosili samo perjane jakne, baždarene i za temperature od minus 20, koje su nas tamo dočekale. Tijekom penjanja pili smo i po pet litara tekućine dnevno, vode koju smo uzimali s izvora i čistili je tabletama, te himalajski čaj. Hrana im je dosta začinjena, žestoka, ali to je nužno za metabolizam koji se mora prilagoditi visinama. Etape smo noću zaustavljali u lodgevima, ručno sklepanim kolibama, a putem smo nailazili i na one koje je lavina dan ranije uništila svom silinom – veli Zdenko.
Kažu i da im je na momente dolazilo milo kada bi se suočili sa siromaštvom domaćih. Zdenka je srce zaboljelo kada je vidio njihovog nosača kako na minus 20 stupnjeva stoji u jadnoj odjeći. Darovao mu je svoju jaknu, kojoj se čovjek toliko razveselio kao da je dobio pozamašni zgoditak na lotu.
- To je poseban svijet, veliko siromaštvo i velika dobrota Nepalaca. I mislimo se opet vratiti. Kako bismo ovo isfinancirali, odrekli smo se brojnih drugih stvari. I opet kažemo, mnogima su ova putovanja nemoguća misija, koštaju, zahtjevna su. Ali zato uvijek imaju naše planine. Mosor nam je svima pred nosom. On je zdenac zdravog života. Svima kažemo, prošetajte prirodom, neka vam to postane navika. Ne morate postati ovisnici o takvom načinu života kao mi, no đir u prirodi puno dobroga donosi. Mi smo primjer da se može kada se hoće – kažu Marija i Zdenko Mijanić.
'Mina na Mosoru mi je odnila šaku, ali nije život za ležanje...': nakon što je umalo izbjegao tragediju u blizini vlastite kuće, Zdenko je sa svojom Marom napravio uistinu čudesne pothvate
Puno toga čovjek sa svojih deset prstiju u životu napraviti može, ali i onaj kojem je bomba zvana "talijanka" na Mosoru, zaostala iz Drugog svjetskog rata, eksplodirala u ruci i odnijela veći dio desne šake, možda još i više. Splićanin ZdenkoMijanić je takav, hendikepu usprkos postao je penjač, osvojio je brojne vrhove, napravio je doslovce svojim rukama, lijevom, kojom se na sreću koristi od rođenja, i ostacima desne kuću u Sitnu Gornjem, točno ponad litica Mosora.
A iznad nje i takozvanu feratu, penjačku stazu ukopanu u litice planine. A kada je na istom tom Mosoru upoznao novopečenu planinarku Mariju, dogodila se ljubav na prvi pogled. Kroz sedam godina veze i braka Marija i Zdenko su se napenjali i izbiciklirali, nahodali planinama, i odlučili da, dok su još u snazi...
