Mozaik Zdravlje

SVE ZA DOBAR SELFIE

Kakva guza Kim Khardashian, kakvi obraz Jennifer Aniston! Nećete vjerovati zbog čega se polovica ljudi danas odlučuje za plastičnu operaciju

SVE ZA DOBAR SELFIE

U vrijeme kada su društveni mediji za većinu ljudi postali bitan dio svakodnevice, nije teško uz pomoć aplikacija i selfie filtara drugima se prikazati atraktivnijima nego što zapravo jesmo. Samo nekoliko poteza, i aplikacija vašega pametnog telefona uklonit će bubuljice i popraviti vam ten, povećati oči, smanjiti nos, suziti lice, obojiti kosu...

No liječnici s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu kažu da obilje digitalno poboljšanih fotografija na društvenim mrežama može imati kontraefekt, odnosno korisnike učiniti nesigurnijima, pa i dovesti do problema s njihovim samopouzdanjem.

U članku objavljenom u stručnome časopisu Jama Facial Plastic Surgery, bostonski liječnici ističu da se percepcija ljepote globalno izmijenila u vrijeme kada svatko može digitalno izmijeniti vlastitu fotografiju. Uz pomoć aplikacija i selfie filtara postižemo bjelje zube, ljepši ten, možemo izmijeniti boju očiju, izduljiti oblik lica..., postići sve ono što smo prije mogli vidjeti samo na naslovnicama modnih časopisa.

Gube dodir sa stvarnošću

"Zbog selfieja popravljenih uz pomoć filtara ljudi mogu izgubiti dodir sa stvarnošću jer o sebi stvaraju sliku osobe koja izgleda savršeno, u skladu s očekivanjima drugih", kaže dr. Neelam Vashi s bostonskog sveučilišta.

Iznosi podatke kojima raspolažu plastični kirurzi. Njih 55 posto je kazalo da pacijenti odnedavno sve češće traže operacije koje će im omogućiti da na selfiejima izgledaju bolje. Takvu je informaciju iznijelo 42 posto "plastičara".

Liječnici kažu da pacijenti od njih više ne traže kozmetičke ili operativne zahvate uz pomoć kojih će nalikovati omiljenoj filmskoj zvijezdi, nego žele postati poboljšana "Instagram" verzija sebe, najčešće s punijim usnama, užim ili kraćim nosovima ili većim očima.

Vashi i kolege smatraju da sveprisutne isfiltrirane fotografije kod nekih korisnika društvenih mreža mogu utjecati na njihovo samopouzdanje, a u ekstremnim slučajevima rezultirati i dismorfnim tjelesnim poremećajem – opsesivnom zaokupljenošću umišljenom ili manjom estetskom manom koja izaziva značajnu uznemirenost ili ometa društveno, profesionalno ili drugo djelovanje.

Osoba se zbog toga može povući iz društvenog života. Poremećaj najčešće počinje tijekom adolescencije i čini se da se jednako učestalo pojavljuje u muškaraca i žena.

Strah od ogledala

– Body dysmorphic disorder (BDD) ili dismorfni tjelesni poremećaj, koji sam ja u svojim radovima nazivao i "strah od ogledala", poremećaj je kojeg karakterizira zaokupljenost imaginarnim tjelesnim nedostatkom ili pretjerana zabrinutost blagim tjelesnim nedostatkom.

Ta zaokupljenost uzrokuje značajan distres, ometa svakodnevno funkcioniranje, značajno smanjuje kvalitetu života, čak više nego veliki depresivni poremećaj.

Smetnje u pojedinim slučajevima dovode do potpune socijalne izolacije. Američki autori su u pravu kada kažu da je riječ o poremećaju poznatom otprije. Osobno sam pisao još 2007., a kasnije i 2016., prezentirajući slučajeve iz osobnog iskustva. Sam poremećaj pod nazivom dismorfofobija opisao je Enrico Morseli još 1891. – kaže doc. dr. sc. Tomislav Franić, dječji psihijatar u splitskom KBC-u, no ističe da je dodatna razlika modernog vremena ta što tehnike filtriranja fotografija podržavaju osobu u njezinu iskrivljenom doživljaju slike vlastita tijela.

Iako do sada učestalost ovog poremećaja nije utvrđivana većim epidemiološkim studijama, u literaturi postoje podaci o jednogodišnjoj prevalenciji i do jedan posto, otkriva psihijatar i ističe da je riječ o prikrivenom poremećaju za koji mnogi ljudi ne traže pomoć ili dugo ostaje prikriven jer se pacijenti najčešće obraćaju dermatolozima ili estetskim kirurzima.

Učestalost poremećaja u dermatološkim ordinacijama kreće se i do 12 posto, 7 – 15 posto u ordinacijama estetskih kirurga, stopa pokušaja suicida ide do 30 posto, a visok je i rizik od bizarnih "uradi sam" estesko-kirurških zahvata.

Poremećaj obično počinje tijekom djetinjstva ili adolescencije, prosječna dob početka je 16,7 godina. Do postavljanja prave dijagnoze prođe prosječno 10 godina, što znači da ovi pacijenti s visokom razinom emocionalne uznemirenosti, depresivnosti ili suicidalnosti pate godinama do uspostavljanja dijagnoze. To je očiti dokaz naše nedovoljne svjesnosti o poremećaju uočenom prije 150 godina.

Sam se skalpirao da 'navuče' kosu

Psihijatar se prisjetio i nekoliko primjera iz svojeg osobnog iskustva.

– Kod jednog pacijenta je problem bila usmjerenost na akne; usred bilo kakvog rada iznenada bi promislio o svom izgledu te bi ga preplavila tjeskoba do razine paničnog napadaja. Izbjegavao je pogled na svoj odraz u ogledalu. Na koncu bi na putu do susjeda, do kojeg je jedino i išao, pretrčavao zatvorivši oči da se ne bi ugledao na automobilskim staklima.

Na koncu se potpuno socijalno povukao. Nakon kombiniranog psihoterapijskog tretmana i uz lijekove smetnje su potpuno nestale – kaže dr. Franić.

Drugi pacijent se žalio kako mu prije više godina otac nije htio priuštiti bolje naočale od "socijalnih" te su mu stopice izobličile korijen nosa, što je on kompulzivno godinama rukama pokušavao ispraviti i doveo do deformacije nosa.

No, svakako je najbizarniji slučaj pacijenta koji je mislio da mu je granica vlasišta/kose na čelu previsoka te je skalpelom sam sebi napravio rez pokušavši navući kosu gotovo do korijena nosa, prisjeća se psihijatar, te navodi još jedan zanimljiv podatak.

Naime, u svim slučajevima je bila riječ o pacijentima koji su najprije potrošili značajno vrijeme kod dermatologa i plastičnih kirurga i svi su ih odbijali s pravom jer nisu vidjeli potrebe za intervencijom.

Naslovnica Zdravlje