Mozaik Showbizz

'Tvornica glazbe'

Detalji Mišinog trijumfa na Prokurativama koje malo tko zna: nitko nije htio pjevati tu pjesmu, Kalogjerine optužbe bile su žestoke!; Škarica je s Kovačem smrtno uvrijedio srpsku zvijezdu

'Tvornica glazbe'

Nakon što smo objavili prvi dio izvadaka iz nove knjige Siniše Škarice 'Tvornica glazbe – priče iz Dubrave', nastavljamo s drugim dijelom štiva o bogatoj glazbenoj riznici zabilježenoj u njegovim rukopisima.

Škarica se ni u drugoj knjizi planirane trilogije nije žanrovski opredijelio, nego je majstorskom preciznošću – zahvaljujući ogromnom znanju, iskustvu i odličnom pamćenju – evidentirao sve najpopularnije i najkvalitetnije što se se zbilo na sceni u razdoblju 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, od 1970. do 1989. godine.

"Đorđe Novković, pijanist i dirigent (diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu) je zaključio: ne treba se truditi biti kao 'lijepa umjetnost', već kao 'narodna'. Modernizirat će produkciju čvršćim zvukom i novogovornom sintaksom (koju će u početku sam kovati) i novostasaloj generaciji s prijelaza iz 60-ih u 70-te godine prošloga stoljeća bliskiju inačicu od uglađene kombinacije Nikica Kalogjera – Ivica Šerfezi.

Takav model bit će, poput svog narodno-zabavnog uzora, puno bliži omasovljenom prigradskom uhu. Dapače, on će novopečenu gradsku populaciju, naraslu sa sveopćom industrijalizacijom, osvojiti privlačnom etiketom 'popa' što dolazi iz 'bijela svijeta', potisnuvši tako u drugi plan njihove dojučerašnje narodno-zabavne idole.

U tomu će važnu ulogu odigrati vokali naglašeno emotivnog tona. Pravi medij novkovićevskog popa postao je pjevač u usponu – Mišo Kovač (1941.), kada se pojavio s 'Više se nećeš vratiti' na sarajevskom televizijskom Vašem šlageru sezone 69 i – pobijedio!

Singl koji se u samo par ljetnih mjeseci prodao u preko 200.000 primjeraka premašio je sva Đorđeva očekivanja.

Start iz snova i bljeskovi 60-ih ('Balada o tovaru', 'Balada iz predgrađa', 'Kaštelanske balature', 'Pismo ćali') bili su tek najava rijetko viđenog 40-godišnjeg kontinuiteta festivalskih (ali i diskografskih) uspjeha jednog autora, kome će lokalni arbitri laskati kao Tijardovićevu nasljedniku.

Pjevački alter-ego Olivera

Tada će već neprikosnoveni vladar Prokurativa steći reputaciju čuvara dalmatinske šansone (ma koliko taj idiom nes(p)retno iskovan) u čemu će nezaobilazna biti uloga njegova pjevačkog alter ega Olivera Dragojevića (1947.–2018.)

I premda je ovisnost Zdenka Runjića o glazbi oduvijek bila komforna, s biljegom pasionirana hobista, ni on se nije mogao posve oduprijeti utrci za diskografskim rekordima (čitaj: ustupcima najširoj publici). Kalogjerini i potom Novkovićevi modeli hita ostavili su traga i na njegovu rukopisu, tjerajući ga da balansira između sna o opusu a la Modugno i Paoli i jugoslavenske estradne zbilje.

I upravo kad je završio svoj (i Oliverov), rekli bismo kvintesencijalno 'žuti' album 'Žuto lišće ljubavi' (naknadno ga je po toj najvećoj uspješnici, preimenovao sam Runjić, jer se izvorno zvao jednostavno 'Oliver'), kasno u proljeće 1987. pozvao me u Split da ga zajedno preslušamo.

Pjevač baš nije bio sretan s pjesmom po kojoj će album postati poznat, no autor ga je utješio sa 'Stinama', skladbom pomalo brelovske atmosfere, koja jedino zbog estradnih igara iliti poznatih 'festivalskih kužina' neće dobiti ni jednu nagradu na predstojećem Splitu."

Album nastao u podstanarskom stanu

"Josipa Lisac napustila je 60-te darivana pjesmama autora kao što su Alfi Kabiljo ('Naša ljubav', 'Niko nije kao ti') i Arsen Dedić ('Što me čini sretnom', 'Krenule su lađe'), te ušla u 70-te s Miovcima i još jednom Dedićevom ('Život moj'), te s Runjićevim posvetama: 'Olujom' i 'Kapetane moj'.

Karijeru pop dive započinje početkom 1971. susretom s legendarnim rokerom Mattom Collinsom, čije je ploče kao tinejdžerka ljubomorno čuvala.

'Dnevnik jedne ljubavi' je zapravo prva velika ploča na kojoj su se kod nas pomirile različite generacije i idiomi – glazbenici u svojim dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama: jazzisti, i klasičari, protagonisti zabavne i pop-rock scene – u kolektivnom su brisanju žanrovskih granica spremno zakoračili na nov teren individualizma; prelazak iz pop-moderne u post-modernu!

Uz autorski dvojac Karlo Metikoš – Ivica Krajač i nevjerojatnu Josipu, u toj sintezi sveg poznatog na pop-polju, ključnu ulogu je odigrao aranžer Brane Lambert Živković. Uostalom, on se u Karlovom i Josipinom podstanarskom stanu u Zamenhoffovoj, u zimu 1972., prvi susreo s Metikoševim krokijima onoga što će kasnije Krajač nazvati 'Dnevnikom'."

"Nakon 'Više se nećeš vratiti' i pobjede s Novkovićem na sarajevskom Vašem šlageru sezone 69 za Mišu Kovača više ništa neće biti kao prije.

'Proplakat će zora' Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića – dalmatinski motiv pretočen u višestruko 'zlato' – najbrže prodavani singl u povijesti Jugotona (za manje od tri mjeseca, od 9. srpnja do 30. rujna 1971., prodano je 214.939 primjeraka!) otputit će ga definitivno stazama dalmatinske pjesmarice do vrhova naklada koje će mu osigurati status najtiražnijeg hrvatskog pop pjevača uopće.

'Proplakat će zora' postat će na stranicama tiska predmetom svađe između dvojice vodećih skladatelja domaće pop glazbe Nikice Kalogjere i autora Stjepana Mihaljinca, nakon Kalogjerine primjedbe da se radi o plagijatu. Inače, stoji podatak da pjesmu nije želio izvesti ni jedan od pjevača kojima se nudila, osim Miše Kovača!

Na kraju, pored Zlatnog grba grada Splita, prve nagrade publike, pjesma je u internacionalnoj konkurenciji osvojila zlatno, srebrno i brončano jedro kao prvu nagradu publike, prvu nagradu internacionalnog žirija i nagradu domaćih i stranih akreditiranih novinara. Apsolutni rekord kojega nitko prije ni poslije nije zabilježio."

'Koji, bre, Mišo?'

"Negdje u vrijeme MESAM-a, beogradskog Međunarodnog sajma muzike, 1985. Škarica se s Tomom Zdravkovićem zatekao u domu Obrada Jovovića, dugogodišnjeg šefa beogradskog predstavništva Jugotona, zaslužnog za početak Tomina diskografskog uspona. Pila se nekakva rakija dok je Toma s portabl kasetofona puštao svoje nove snimke.

Prvi susret Siniše i Tome počeo je obostranom simpatijom, radno druženje je baš lijepo krenulo...

'Da, izgledalo je sve u najboljem redu do onog pogleda sa znakom pitanja po završetku polusatnog preslušavanja. Obično, tijekom takvih seansi, istrenirao sam se da u glavi pažljivo složim komentar, nastojeći za svaku pjesmu naći prikladnu ilustraciju, posebno je bila važna rečenica s kojom ću započeti svoju stručnu ekspertizu.

Ovaj put, očito nisam izabrao najbolju, što je kasnije – kome god sam to ispričao – lucidno protumačeno promilom nakrcanih maligana.

'Čovječe, pa pjesme su ti super, još kad bi ih pjevao Mišo!', izlanuo sam, valjda previše iskreno.

'Koji, bre, Mišo?' Vidio sam u njegovom oštrom i iznenada razbistrenom pogledu da usporedba, koja je, naravno, trebala biti kompliment autorskoj strani njegove ličnosti, istodobno kao i na tragu one o Tomi kao nejakom pjevaču, ne da nije naišla na razumijevanje, nego...

'Pa Mišo, Mišo Kovač', nastavio sam jamesbondovski hrabro, ali utišane intonacije, zastavši kao pile koje je shvatilo da će ga za tren progutati piton.

'Ma, ti si k...c, a ne glavni urednik! Obrade koga si mi ovo doveo', prešao je pogledom preko zbunjenog šefa predstavništva i vratio se meni.

'Ma, koji Mišo Kovač, u vreme kad je on tek počeo u Kristal baru i tamo u Topčiderskoj noći, ja sam bre već bio zvezda: Toma Zdravković, zvezda!', ponavljao je ozbiljno ljutit.

'Bože, što mi je to trebalo', proletjelo mi je mislima, požurivši ga odobrovoljiti s nečim kao 'pa ti si kompletan autor i pjevač u jednoj osobi, nisi valjda krivo shvatio to s Mišom, Mišo je moj, iz istog smo grada, a osim toga i sam znaš da sjajno prodaje...' itd., itd."

'Zora je' potukla rekorde

"Pjesma koja je pomogla da se rekordne prodaje mijenjaju jest 'Zora je' Nede Ukraden s njezine LP ploče 'Hoću tebe' objavljene pred ljeto 1985. i prodane u nakladi, koja je za kratko prešla prag od pola milijuna primjeraka.

Ako je Mišo Kovač neokrunjeni kralj domaće diskografije, Neda Ukraden je njezina kraljica. 'Zora je' svojom folklornom intonacijom ne samo da je osvojila tadašnju Jugoslaviju, već je ubrzo počela plijeniti pažnju stranih nakladnika.

Godine 1987. snimio ju je nizozemski pjevač Piet Veerman i postigao ogroman uspjeh osiguravši joj španjolsku, grčku i britansku verziju na etiketi svjetskog majora CBS-a. Pjesma je doživjela covere na 13 jezika. Godine 2005. Veerman ju je ponovo objavio na singl CD-u."

"Festival 'Omladina 80' umjesto tradicionalnog svibanjskog termina otkazanog zbog Titove smrti, odvijao se od 26. do 28. studenog. Istina, bila je to sva prilika da se nove snage Yu-rocka međusobno ogledaju i upoznaju (Film, Haustor, Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam), da steknu dodatno samopouzdanje. Bio je to i prvi susret 'novog vala' i 'novog talasa'.

A sve to se događalo punih mjesec dana nakon važnog sastanka Jugotonove 'komisije'. 'Komisiju' – sastavljenu od najrazličitijih profila djelatnika tadašnje tvornice gramofonskih ploča, dvoje, troje referenata prodaje, ponekog putnika (iliti trgovačkog predstavnika na terenu) koji bi se tada zatekao u tvrtki, predstavnika uvoza-izvoza, maloprodaje, nabave (preko koje su se izrađivale omotnice) propagande, svih urednika, uključujući i glavnoga – trebalo je uvjeriti, da nešto što stavljaš na dnevni red preslušavanja, prihvati ili odbije.

'Komisija' je u optimalnim uvjetima, kada bi se u firmi po prirodi posla okupilo četiri-pet putnika, znala brojiti i do dvadeset članova. Zapravo glavna i najteža zadaća urednika bila je nekog izvođača, njegov 'program' – ako vam se činio pažnje, novca i vremena vrijedan – 'prodati' vlastitoj tvrtki.

Kako se lomila komisija

Pogotovo kad je bilo govora o 'novoj muzici', o punku, novom valu; o zvucima koji nisu lako nalazili put do prosječnog uha, premda se radilo i o djelatnicima zaposlenima u glazbenoj industriji. E, sad, možete zamisliti godinu 1978. i demo snimke Prljavog kazališta napravljene u jednoj garaži u dubrovačkom susjedstvu.

Možete li zamisliti kako je bilo uvjeriti 'komisiju' o potrebi izdavanja takve ploče? Digresija na digresiju. Dogodilo se to krajem 1979. u robnoj kući, u jednom našem gradu, kada je na odjel s pločama po kazni prebačen mesar. Uhvatili su ga kako zakida na vagi. Prvi dan na novom radnom mjestu dođe mu klinac i zatraži Pekinšku patku!

Dobio je RIZ-ovu Toscu ravno u glavu i zaradio nekoliko šavova! Što mislite kako je bilo krajem 1980. zainteresirati naše šaroliko komisijsko društvo za longplej ploču s Električnim orgazmom ('kaj? Električni orgazam?!'), Šarlo akrobatom ('Šarlom... što?') i Idolima (koji deset minuta u 'Plastici' ponavljaju 'a, a, a, a gde je Amerika...').

Štoviše, jedan partijski aparatčik zapeo je za 'Maljčike', koje sam predlagao za samostalni singl. Činilo mu se da je riječ o izrugivanju sa socijalističkim samoupravljanjem i komunističkim patosom, a ne samo o aluzijama na sovjetski socrealizam.

Kako ga uvjeriti da se ipak prije svega radi o rijetkom i savršeno uspjelom campu u domaćoj pop glazbi, kad je sve mirisalo i na ono prvo. No, povjerovali su mi. Početkom godine bili su skeptični s prvi plejkama Azre i Pekinške patke pa se pokazalo da se obje ploče, unatoč kašnjenju i nedostatku promocije (opet, zbog Titove smrti), odlično prodaju.

Posebice Azrin prvijenac o kojemu su brujali ne samo omladinski mediji."

Naslovnica Showbizz