Mozaik Showbizz

'HRABRO SRCE' S ČIOVA

Autor Cocine 'himne' prvi put progovorio o vremenu provedenom u zatvoru na Katalinića Brigu, otkrio i kako danas živi i jednu zgodu koje se najradije prisjeća

'HRABRO SRCE' S ČIOVA

Definicija kantautora glasi "pjevač koji izvodi vlastite skladbe". Iz tog kuta gledano, autor i izvođač trebao bi biti iznimno sugestivan jer u onome što izvodi ima više "sebe", govori (pjeva) kroz vlastitu optiku, podastire fragmente svojeg života pred publiku.

Boris Oštrić, glazbenik s Čiova, školski je primjer za navedeno. Jer, dok mnogi pjevaju o skromnosti, domoljublju i tovaru, a ne plaćaju porez i žive na visokoj nozi, on u svojim pjesmama ne laže.

Pedesetdvogodišnji Oštrić već godinama živi od nevelike vojne mirovine, glazbe i, u manjoj mjeri, ribanja. Autor himničke "Ribari", koju je otpjevao njegov neprežaljeni prijatelj i kolega Vinko Coce, čovjek je čija je doista cijela životna retorika komprimirana u jednostavne stihove pjesama do sad objavljenih na tri albuma: "Gospodar galeba", "Zagrli me, more" i "Stup života".

U svjetlu činjenice da skoro tri desetljeća stvara glazbu, bilanca od tri albuma začudna je i skoro mizerna. No, statistiku će uskoro popraviti četvrti album nakon biblijskih sedam godina diskografske hibernacije, a Oštrić ga brusi u suradnji s bendom "Trogirski ribari", sastavljenim od vrhunskih glazbenika i entuzijasta. Radni je naziv albuma "Neman ja ništa", čime njegov autor očigledno nastavlja niz velikih pjesama o malim ljudima, počevši od sebe sama...

- Molim te da mi nabrojiš ekipu koja radi na 'cedeu' jer se takva teško može sastavit i u Zagrebu, pa čak i Njujorku. Tako profesionalna, obrazovana, homogena, a vidiš, sve talentirana trogirska dica. Profesor glazbene kulture Ivan Cinotti na solo gitari, profesor Miro Mišo na klavijaturama, inače mu je sestra isto ona poznata jazz-pjevačica i dizajnerica Tommi Miše, ali ona živi u Americi. Onda je s nama i Leonardo Leo Miše, u slobodno vrime poduzetnik iz Zagreba, a dušom i srcem basist. Prije je iz Zagreba dolazija na Čiovo, a sad obrnuto, otkad se ponovo zarazija glazbom iz Trogira (Čiova) povremeno odlazi u Zagreb. Ivica Jarebić Čovo je na bubnjevima, a ja san akustična gitara i vokal, i cili san album to jest sve pisme sam uglazbija i napisa. Ima deset-dvanajst pisama, bit će gotov album do lita.

Znaš šta ću ti reć; kad ja ka autor znan da je album dobar, da su pisme iskrene, proživljene i vrhunski odsvirane, uopće me nije briga šta će drugi reć. Kad bi počeja kalkulirat, odma bi naša neku drugu zanimaciju. Muzikon se ne bavin zbog love, iako dobijen od tantijema jednu misečnu plaću; razumiš, muzika je izabrala mene, a ne ja nju. Našla me i spasila. Da nisan uronija u muziku, i dalje bi skapava po kafićima, bavija se tim opskurnim poslom ka kad san ima niti dvajes godina - otvara dušu Oštrić, po formalnoj profesiji – pazite sad – elektrozavarivač i vozač.

- Završija san ja i kurseve za ugostiteljstvo, mislija san se u ranoj mladosti time bavit. Prvi moj kafić bila je kućica na Žnjanu, koju san drža četri godine dok nisan razabra da ne mogu tako živit. Doduše, s muzikon san ima kontakta već prije; dvi zime san učija svirat gitaru kod Dragana Barasa, profešura i svirača u grupi "Metak", brat Slaven i ja. On je čak jedno vrime iza toga (to je bilo u tinejdžerskoj fazi) svira kontrabas u "Brodosplita", ali onda se ostavija muzike i svirke, i eno ga danas, radi ka veterinarski inspektor u Dubrovniku jer je u međuvremenu diplomira veterinu. A ja... Ja drugo ništa više ne znan radit, nego svirat i pivat. Ajde, i radit pisme za druge - skromno će Oštrić, vlasnik puno nagrada za svoja glazbena djela. Neke su festivalske, neke hajdučke, neke za sebe, a puno ih je dao i drugima.

- Neke od ovih s novog albuma, iskreno ću ti reć, čuvam još za festivale. Jedna je rezervirana za Melodije hrvatskog juga, najstariji domaći lakoglazbeni festival u Opuzenu pod umjetničkim vodstvom prof. Želimira Škarpone, za koji me vežu puno lipe uspomene. Jedna će, nadam se, proć za Split, a velika mi je želja zapivat i na Šansoni u Šibeniku - povjerava naš sugovornik, čovjek koji je splitsku adresu prije dvanaest godina zamijenio onom na Čiovu, u Okrugu Gornjem iliti "Okruku".

- Prihvatili su me ka svoga, iako mi je mater iz Ogorja, otac s Paga, a ja u stvari iz Splita. Ali za moje ovde san Okručanin, fala in na tome - veli umjetnik, koji je u životopis upisao i Domovinski rat, pa čak i zatvor zbog tobožnjeg nacionalizma.

- Ne volin o tome pričat, al' evo kad me već potežeš za jezik. Gledaj, ja san u stvari uvik bija isti ka sad; volija san druženja, izlaske, ženske, pismu... Tako smo se 1984. godine okupili iza ponoćke u crkvi Srca Isusova na Visokoj, u kafiću u Ulici Ružice Markotić. Ekipa je popila malo, pivali smo hajdučke pisme, Vilu Velebita i tako, ništa strašno. Ali štaš, tada su u toj ulici kod "Topersa" i "Calypsa" živila vojna lica i neko nas je prijavija za nacionalizam. Došli su nas pohapsit odmah iza Nove godine, koju san s nekim ženskama proslavija na Čiovu.

Misec i po dana bija san u istražnom zatvoru na Katalinića Brigu, a još tri godine nakon toga su maltretirali, mene i cilu familiju, dolazili ispitivat mater u bolnicu, di je radila ka medicinska sestra... I onda ja ispadan neki nacionalist, a u stvari volin sve ljude - ako su ljudi. Iman puno prijatelja Srba, iman i dva crnca, upozna san ih priko brata. Ali znaš šta je interesantno? Svi ovi koji su bili sa mnom na "Katalinku" u zatvoru čudno su skončali. Neke je pokosila droga, jedan je umra u Australiji, jedan u Americi, jednoga je auto udrilo pod neutvrđenim okolnostima... Ali ne želim sad o grubin stvarima, želim se okružit lipin osjećajima i dobrim ljudima - najavljuje Oštrić.

Jedan od njegovih stvaralačkih rituala je pomalo bizaran.

- Loše spavan, dižen se rano, nekad već oko tri-četri ure, i onda uzmem olovku ili gitaru u ruke. Svaki dan i obavezno pogledam neki od mojih omiljenih filmova, a među najdražima su mi "Hrabro srce" i "Ples s vukovima". Ne, nije to ispiranje mozga, nego ispiranje očnih kesica jer se uvik lipo i temeljito isplačen. Razumiš? "Hrabro srce", film, to mi je ka crkva, očisti dušu. Vjernik san, ali u crkvu ne idem, jer u prvim redovima vidim kriminalce, neplatiše poreza, kurbetine koje se prave moralne. Svi dolaze u crkvu zbog poze, a meni poza ne znači ništa. Zato san i uteka ovde na Čiovo, koje je na pola puta između Visa i Splita. Zapravo je možda psihički bliže Visu nego Splitu, jer ljudi ovde nisu opterećeni pi..arijama. Ovde se po ulici hoda u tuti, svaki dan se kod nekoga gradelaje, kominaje. Ljudi su bliski jedni drugima.

Sićan se suradnje s pokojnim Cocom, kojemu san napisa cili album "Dalmacija, more, ja i ti". To "suradnja" tako gordo zvuči, a nama je to bija prirodni suživot uz gitaru kraj komina. Skupa smo proveli bezbroj noći, popili smo Jadransko more vina. To je bogatstvo, a ne novac. Meni novac ne znači ništa, osim život za moje četiri kćeri i unuku, i moje osnovne ljudske potrebe. Ljubav me zanima. Meni je ljubav de facto napisala cili CD, to mi je muza. To je blago, taj osjećaj. Novac je bitan samo za "Elektrodalmaciju", za račune - rezonira Oštrić, kojemu je pokojni otac Zvonimir, kapetan duge plovidbe, davnih dana riješio problem krova nad glavom jer je na Čiovu, gdje Boris danas stanuje, kupio zemlju i napravio kućicu.

- Znaš šta ću ti reć: je, svi smo dio monetarnog sustava, moramo platit porez na vrćenje autorskih prava, na gaže itd. Ja plaćam svoje, iako san prošlo lito ima samo četri-pet gaža. Ali zato je gitara uvik u ruci, a ekipa spremna. Tako ja prebrođujem život; faze tuge, pa feštica. Tako se rane liče: druženjem, pivanjem. Ne mora to bit ništa raskošno; nekad mi je draže otić kod moje Vilme (Neškovčin, autorice tekstova za estradu, nap.a.) izist kumpir iz špakera, nego ne znan kojega jastoga ili španske tičice. Ili ispeć kokoš, onu s laštikom, znaš; to je laštik gratis, da domaćica može vezat kosu dok kužinaje, ha ha! - smije se Oštrić, kojega nadahnjuju obične životne situacije i iznad svega ljubav i ljudi.

Moji su prijatelji i članovi benda slični ka ja; zato se i slažemo. Pet članova benda - devet žena, nebrojeno dice i unučadi, i oko tristo godina kad nas sve zbrojiš. A još koliko ih je isprid nas, uh! Sa Cocon san se stiga družit i radit, kominavat i putovat na gaže, a naš zadnji duet bija je "Lipo li je naše Čiovo". Sićan se da mi je njegova Janja nakon sprovoda dala jednu lipu Cocinu jaketu na dar, to me dirnilo. Ali život je prekratak za sve ljude s kojima bi tija provest vrime.

Olivera san puno cijenija, kad bi se trefili uvik bi popili piće, i on je ima sličan pogled na život ka ja, ajmo reć, bija je u osnovi skroman čovik s mora. Ali uvik smo se nekako mimoilazili za suradnju.

I Mišu cijenim, oduvik mi je bila želja s njin snimit bar jedan duet ili mu dat pismu.

Ali evo, sritan san šta san napokon oko sebe okupija pravi bend. Čini mi se da tek sad, u mojim pedesetima – a i oni su zrelije dobi – ono najbolje za nas počinje...

 

Naslovnica Showbizz