Mozaik Showbizz

BOSANSKA BLUZERICA oduševila omiš

Amira Medunjanin: Mi na Balkanu loše smo sreće, ali smo dobri ljudi

BOSANSKA BLUZERICA oduševila omiš
– U početku mi je bilo najvažnije ispričati tu našu priču vani, a posljednje tri, četiri godine počeli su nas zvati najviše u Hrvatsku, Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju. Jer, i nama treba blagi podsjetnik na to da je život prekratak da bi se trošio na n

Najpoznatija sarajevska pjevačica sevdalinki Amira Medunjanin gostovala je na otvaranju Omiškog ljeta na platou iza Gradske knjižnice, a dugo nakon završetka koncerta do nje se nije moglo prići zbog svih onih koji su joj osobno htjeli iskazati svoje oduševljenje, rukovati se ili snimiti fotografiju za uspomenu.

Razumljivo, jer njezina emocijama nabijena interpretacija lako pronalazi put do duša onih koji je slušaju, a završetak koncerta s pjesmama "Sve smo mogli mi" i "Što te nema" – kao hommage nedavno preminuloj kantautorici Jadranki Stojaković – na gledalište je djelovalo kao anestetik.

I uvijek to tako nekako s Amirom i sevdahom ide – njezini sjetni vokali raskopaju vam emocije, a vi se osjećate blaženo. Ili: "babo plače i pjeva u isto vrijeme, a dobro mu je", kako bi ona sama opisala taj osjećaj.

Publika ove pjevačice, kojoj su glazbeni kritičari world music scene skovali naziv "bosanska Billie Holiday",  njene pjesme zovu „bosanskim bluesom“, znade da je pjevačica sevdalinki postala za dišpet, kako bi pokazala svijetu da njena ratom poharana zemlja ima bogatu glazbenu prošlost, pa je dala otkaz na dobro plaćenom poslu da bi započela glazbenu karijeru. Pjesme koje je naučila slušajući svoju majku kako pjeva danas izvodi na pozornicama diljem svijeta - nedavno se vratila s Tajvana, a uskoro nastupa na dva jazz festivala - pri tom ni jedna publika nije manje važna:

- Prvi put je održan koncert u ovom novom omiškom prostoru, pa sam mu ja nešto, kao, kuma - kaže nam Amira.

- Bila sam jako nervozna na početku. Uvijek mi je frka kad prvi put dolazim u neko mjesto, a s druge strane, otvorili smo Omiško ljeto, što je velika čast. Ali mislim da smo se zavoljeli, sve su to bile pjesme koje ljudi znaju, gdje god da dođemo. Poanta večeri je bila da se svi skupa opustimo i družimo.

Omiš ove godine obilježava 50 godina čuvanja tradicije klapskog pjevanja, a tradicija, pa i klapa u kojoj ste nekoć kratko pjevali je bliska Vašem senzibilitetu.
- Vrlo često dođem ljeti u Omiš, naročito na njihovu tržnicu koju smatram najboljom na svijetu. Uvijek je ugodno svježe sjediti pored Cetine, to su stvari koje meni znače. A Split, taj period života je bio zeznut. To je kraj 1995,. kad sam nakon dugo vremena imala doticaj s normalnim svijetom nakon što sam svo vrijeme bila u Sarajevu. Imala sam sreću upoznati divnu Ladu Lušić koja me pozvala da se priključim klapi „Sedam Kaštela“ i to je za mene stvarno bila neka vrsta terapije. Družili smo se, pjevali bez nekih velikih pretenzija i bilo nam je lijepo. Nisam naravno znala pjesme, ali Lada me naučila, napravila mi knjižicu s tekstovima, pa ih sad sve znam, čak mi ne treba ni rječnik.

Češće nego ranije nastupate u našim gradovima, nakon početka karijere na zapadnoevropskim pozornicama?
- Željela sam našu glazbenu tradiciju prenijeti ljudima izvan naših prostora, pa je 99 posto nastupa u jednom periodu stvarno bilo izvan regije. Odabrala sam pjesme koje su stvorili naši ljudi, koji su živjeli ovdje prije 400 ili 500 godina, koje su govorile o tim ljudima, opisivale njihove životne situacije, njihove osjećaje… Ispričala sam to bezbroj puta, cilj mi je bio popraviti neku evropsku „sliku“ o nama jer ona stvarno nije bila dobra. I to me nerviralo.

Još uvijek se može puno toga napraviti, još uvijek sve ostaje na individualnom pokušaju umjetnika koji hoće promijeniti stvari da bi našoj unučadi bilo bolje. Zemlje Balkana, koliko su sretne sa svojim bogatim nasljeđem, toliko imaju i dozu loše sreće. A u suštini smo dobri ljudi. U početku mi je bilo najvažnije ispričati tu našu priču vani, a posljednje tri, četiri godine su nas počeli zvati najviše u Hrvatsku, u Srbiju, B i H, Crnu Goru, Makedoniju. Jer, i nama treba blagi podsjetnik da je život prekratak da bi se trošio na nešto što nije vrijedno.

Sevdahu se dobro piše, pojavljuju se novi zanimljivi pjevači na toj sceni.
- Trenutno imamo renesansu sevdaha, dešava se da se ljudi mlađe generacije posvećuju toj vrsti muzike, da istražuju kako su pjesme nastale i odakle su došle. Uvijek kažem, to nisu puke pjesme, to su zaista male životne lekcije koje su meni u djetinjstvu pomogle da shvatim prave vrijednosti i da prvenstveno budem dobar čovjek. Kad bi generacije koje dolaze našle vremena da pročitaju te pjesme koje su im ostavljene u amanet, mislim da bi svijet bio puno ljepši.

S obzirom da Vas je majka naučila sevdalinkama, kako ona komentira Vaše blues i jazz obrade? Što bi rekla da je čula što je Ante Gelo sa solažama na gitari „napravio“ od pjesme „Ima dana“?
- Ha, ha, voli ona to. Ona uvijek kaže: dok se ne skrnavi originalna melodija, ono ispjevavanje koje mora ostati tradicionalno i kakvo jest, sve je dozvoljeno. Čak joj je interesantno. Svi mi Bosanci iz Sarajeva, Mostara ili Banja Luke, koji smo potekli iz bašte sevdaha, imali smo sreću da nismo mogli izbjeći te pjesme: slušali smo ih na radiju, uz majku dok pere zavjese ili po kući usisava. Moja je majka vječito pjevala. Sve su se te pjesme prenosile i učile samo usmenom predajom.

Što planirate nakon Omiša?
- Nakon jazz festivala u Rovinju - a velika mi je čast nastupati sa Lizz Wright i Joshua Redmanom - putujem u Francusku, na Mont Blanc, na Cosmo jazz festival. To je potpuno nova priča, nastupamo na dvije tisuće metara, na otvorenom. Izlazi mi i novi album, ostaje još da ga predstavimo. Bit će opet drugačiji od prethodnih, nova je postava muzičara. A onda u kolovozu, vrijeme je za obitelj. Bit ćemo tu u blizini.

Naslovnica Showbizz