Mozaik Showbizz

vlaška posla

Ante Tomić: Nema Eurovizije - ima nade za nas

 vlaška posla

/AFP

Kad sam prije nekoliko dana pročitao da Austriju ove godine na Euroviziji predstavlja bradata pjevačica, shvatio sam kako smo izgubljeni, kako su nam sve estradne šanse pokopane, koga god poslali uspjeh mu je nevjerojatniji od pobjede naših nogometnih klubova u europskim natjecanjima.

Kako bi itko, ičim mogao odgovoriti na takvu atrakciju kao što je neobrijana žena s mikrofonom? Mrvicu nekakvih izgleda, palo mi je na pamet, imali bismo možda jedino kad bismo nagovorili Ljubicu Vrdoljak iz splitskog Gradskog vijeća da svojim njegovanim bas-baritonom nešto otpjeva na Euroviziji. Ali, onda je uslijedio drugi, užasniji šok – Hrvatska odustaje od Eurovizije!

Nakon desetljeća bijednog ponižavanja, HRT je zaključio kako mu je dosta i to valja pozdraviti, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zato jer je to rijetka, sasvim izvanredna, možda i jedina prilika u čitavoj našoj slavnoj povijesti da su Hrvati propustili zgodu ispasti glupi.

Jer, što je zapravo Eurovizija? Devedeset do devedeset pet posto povijesti ovoga međunarodnog televizijskog festivala zaslužuje jedino zaborav. Bila je to bogata, višedesetljetna tradicija glazbenog sramoćenja. Milijune smo potrošili da bismo napravili budale od sebe, a sve uzalud. Samo smo jednom pobijedili, a u svim drugim godinama nekoga je predstavljao gori antitalent od našega nevoljnog predstavnika. Premda se ne može kazati kako se nismo trudili. Uobičajeno je vjerovanje kako su se za ovo natjecanje jednom komponirale i pjevale ozbiljne, prave pjesme.

No, pođete li na YouTube, gdje je nepoznati pacijent duševne bolnice u Vrapču sve lijepo složio, od početaka do današnjeg vremena, vidjet ćete kako je to laž. Nema zaista mnogo tako krivotvorenih uspomena kao što je ona kako je Eurovizija jednom u Jugoslaviji bila dobra. Od Zdravka Čolića, Danijela Popovića i Seida Memića Vajte, preko Novih fosila i Srebrenih krila, pa sve do Tatjane Matejaš Tajči, bio je to niz akustičkih strahota koje bi trebalo zakopati na dva kilometra dubine ispod Urala, u Sibiru ili tako nekom mjestu gdje je inače zakopan sovjetski nuklearni otpad.

U zapanjujućem nizu muzičkih brojeva koji su SFRJ predstavljali na Euroviziji meni je najgori možda bio “Ciao amore”, tamo negdje iz sredine osamdesetih, duet Izolde Barudžije i Vlade Kalembera. Te dvije i pol minute njih dvoje, u pratnji simfonijskog orkerstra pod ravnanjem Mate Došena, uspijevaju objasniti prošli rat kako nije uspjela nijedna povijesna knjiga, nijedan geopolitički znanstveni rad ili studija analitičara američke Centralne obavještajne službe sa sjedištem u Langleyu u Virginiji.

Rat je bio neizbježan

Tko god je čuo Barudžiju i Kalembera morao je znati da će se Jugoslavija raspasti. Bilo je to, jebi ga, neizbježno. Narod kojemu je to bila muzika naprosto se morao poklati. Ipak, ni kasnije, kad nam je svanula zora slobode, nije bilo bolje, makar se Ksenija Urličić trsila sve uvjeriti kako je pobjeda na Euroviziji za nas negdje u kategoriji trobojnice na Kninskoj tvrđavi i mobilizirala zaumnu količinu ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava ne bi li svijetu pokazala raskošan glazbeni talent našeg naroda.

Jedne godine, sjećam se, polagali smo sve nade u Doris Dragović. Tonči Huljić, autor, napravio je veliku kasetnu bombu s naslovom “Marija Magdalena”, tvrdo zašarafio nabožni tekst na opsceni balkanski ritam i preko svake razumne mjere razvukao zadnji slog u refrenu, da popucaju stakla na dvorani i publici prokrvari iz ušiju. Gospođi Dragović možda nisu ni rekli da prestane te još i sad, četrnaest godina kasnije, na užas susjeda, leleče ono Magdalenaaaa-aaa-aaa-aaaaa u Tel Avivu. No, eto, i ta stvar je bila ćorak.

Ima nade za nas

Dovijali smo se, da ne duljim, kojekakvim trikovima u jednom estradnom nadmetanju koje je sve više postajalo čudnovati freak show, niskobudžetni horror s kastratima, patuljcima, snagatorima, transvestitima, bradatim ženama i zombijima hevimetalcima. Mi smo se, istina, kao i svi provincijalci, uvijek trudili djelovati ozbiljno i dostojanstveno, ali rezultat nam nije bio bitno drugačiji od onih koji su od glazbenog natjecanja napravili perverzni pornić.

Dapače, naš pokušaj s klapama lani bilo je nešto možda najizopačenije, bolesnije od ičega što se ikad vidjelo na Euroviziji. Dragom Bogu hvala, napokon smo shvatili kako to glupiranje više nema smisla i lijepo odustali. Sad još samo da odustanemo od kandidature za Europsko nogometno prvenstvo i, tko zna, možda jednom čak postanemo inteligentan narod.

Ante tomić

Naslovnica Showbizz