Señorita Manuela objema je rukama prigrlila čašu iznutra orošenu zadnjim kapima džina. Nije joj se dalo napustiti stol koji su teškom mukom dobili. Ali morala je, društvo je bilo neumoljivo. Uostalom, ovo joj je bila zadnja šansa da sama ustane. Još samo jedna runda i morali bi je nositi.
Mladi Španjolci, njih dvojica i jedna djevojka koji su već neko vrijeme stajali i pokraj Manuele i pokraj nas, ljubazno su se ispričali zbog ustrajnosti njihove prijateljice, vjerojatno djevojke jednog od mladića, da barem još neko vrijeme provede u najneobičnijem kafiću u kojem su ikada bili, a bili su svugdje po Europi, dok smo ih mi, ipak nešto stariji i iskusniji, požurivali jedva čekajući (za)sjesti nakon iscrpljujućeg polusatnog vrebanja slobodnog stola.
Dva sata kasnije, njih ...