Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Irska i Hrvatska – dva razroka oka u glavi

Na referendumu je "da" zaokružilo 80 posto Iraca mlađih od 60 godina

Kao i Hrvatska, Irska je većinska katolička zemlja. Broji tek nešto više stanovnika od nas a i površinom je samo malo veća od Hrvatske. Irci se vole pohvaliti svojom vraški zanimljivom tradicijskom glazbom te viskijem i pivom gotovo navlas isto kao i mi svojim klapama, tancem, bećarcem ili dobrim vinom.

A tu je i dijaspora… Njihova se razmilila svijetom nakon bolesti koja je zahvatila tamošnja krumpirišta, ostavila milijunske žrtve katastrofalne gladi te napunila brodove izbjeglicama. Možda čak one iste koji su u Amerike vodili Dalmatince nakon što im je vinograde na rodnim otocima poharala filoksera.

„Napaljeniji“ nacionalni elementi će tom „bratstvu po sličnosti“ zacijelo dodati da su Irce sustavno tlačili Englezi „kao nas Srbi“, a oni bogobojažljiviji spomenuti i ulogu katoličke crkve kao čuvara nacionalne samosvijesti te nositelja otpora engleskim protestantima ili u našem slučaju „komunjarama“.

Ipak, izvan tih stereotipa i generalizacija koje ne vode mnogo brige o finesama, između Irske i Hrvatske danas provalija je dublja i šira od Sredozemlja i Atlantika zajedno. Iako Hrvata – djeluje to apsurdno – u Irskoj ima kao nikada do tada.

Rade, zarađuju i bolje žive

Irci možda ljeti svoj „zeleni otok“ vole zamijeniti za naš „plavi Jadran“, kišna jutra za sunčani dan, a Guinness za craft piva i vina. No samo kao sezonske dokoličarske adrese, za razliku od golemog broja Hrvata koji „Lijepu našu“ žele – a to i čine - zamijeniti stalnom ili barem privremenom adresom u Irskoj.

Irsko gospodarstvo i ove je godine – četvrti put uzastopce, najbrže rastuće u Europskoj zajednici, pa žitelji Irske troše gotovo pet posto više novca negoli lani. Jer Irci rade, zarađuju, proizvode i sve bolje žive. U Hrvatskoj su, naravno, svi ti trendovi obrnuti. U Irskoj mirovine i ove godine rastu. U Hrvatskoj su sve mizernije s velikim upitnikom iznad glave budućih penzionera hoće li ih uopće biti kad na njih dođe red za umirovljenje.

No, jezikom reklama, to još uvijek nije sve. Naime, Irska je prošlog vikenda referendumom o legalizaciji pobačaja – točnije o promjeni osmog amandmana u Ustavu kojim je 1983. zabranila abortuse – pokazala da „svakoga trenutka u svakom pogledu sve više napreduje“.

A – pa što god o tome mislili i irski i domaći katolibani – ukidanje rigidnog i anticivilizacijskog zakona o pobačaju kojim se on zabranjivao i žrtvama incesta i potencijalnim rodiljama djece s golemim deformacijama, svakako jest napredak.

Vrijedi podsjetiti da je za ukidanje bilo čak dvostruko više glasača negoli protivnika, što je, eto, zoran pokazatelj promjene krvne slike irskog društva. Mladog, radišnog i otvorenog te lišenog čvrstih stega katoličke crkve kao donedavno neprikosnovenog autoriteta i „čuvara opstojnosti i tradicije“. I eto još jednog križanja na kojem se putovi Hrvatske i Irske razilaze i idu oprečnim smjerom.

Činjenica da je referendum pokazao da je golema većina (osamdesetak i kusur posto) glasača mlađe i, uvjetno rečeno, srednje dobi bila za ukidanje spornog osmog amandmana Ustava, a većina „starijih“ odnosno „60 plus“ birača za status quo, pokazuje da su Irci „nove generacije“ čvrsto odlučili zalupiti vrata staroj, rigidnoj i ultrakonzervativnoj Irskoj. I Crkvi koja je svakako platila ceh pedofilskih skandala i moralno upitnih aktivnosti.

Do promjene nije došlo preko noći no nije zgorega podsjetiti da su se one nekako poklopile s irskim gospodarskim preporodom. Zanimljivo je, s posve drugim rezultatom od onoga u gospodarski također uspješnoj Orbanovoj Mađarskoj.

Irci su nove vjetrove najavili još prije tri godine, kad su referendumom izglasali pravo na istospolne brakove ili kad su za premijera izabrali mladog gaya Lea Vardakara; čovjeka koji je nakon objave rezultata friškog referenduma o pobačaju kazao da je riječ o „tihoj revoluciji“.

Uvezena djeca

Ovog puta riječ je o „revoluciji“ koja ne kani pojesti svoju djecu. Konačno, Ircima sjajno ide, a domaće i „uvezene“ djece, a među njima i hrvatske u najboljim godinama, sve je više.

I eto još jedne goleme razlike između Irske i Hrvatske. Jer Hrvatska se ne pomlađuje već nezaustavljivo stari. Ne samo statistički već još i više „svjetonazorno“. Mlađi dio glasačkog tijela – za razliku od irskog, koje je iznijelo oba referenduma - već je dobrano pasiviziran, razočaran politikom i njezinim elitama, zgađen korupcijom, bezizlaznošću, očajnim pravosuđem i još očajnijim „društvenim trendovima“.

U takvoj situaciji za sve one koje ne privlači zov konzervativnih katoličkih građanskih udruga, studentski vjeroučitelji, molitvene seanse i zornice, postoje izgleda samo tri opcije. Prva, i čini se najčešća, je potpuna pasivnost uz apstinenciju od bilo kakvog oblika politike i aktivizma, druga pakiranje kovčega i bijeg iz zemlje, a treća pristajanje uz utopijski populizam Živog zida. Stoga Hrvatice i Hrvati, sretan vam put na „zeleni otok“ i mirno vam Irsko more.

Naslovnica Zona sumraka