Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

zlatko gall

Kad umre Čovjek i oživi Nečovjek

Ona dobro znana pjesma Jure Franičevića Pločara koja veli "Kad umire čovjek zemlja postaje teža i dublja za jednu ranu, crnja za jednu jamu i jedan zaključan kovčeg" u današnje vrijeme bi morala dobiti nastavak. Jer, kad umre Čovjek, iz kala grobljanske rake izgmiže sva silina hulja i Nečovjeka, hraneći se tuđim bolom i negirajući svu onu čovječnost koja je pokojnika činila Čovjekom.

Smrt Predraga Lucića, kao uostalom i smrt Slavka Goldsteina, bila je od takvih smrti. Mamac za nečovječnost turbo-desničarskih i katolibanskih trolova koji su slavili smrt još jednoga u nizu "antihrvatskih" i "izdajničkih" gadova što "mrze sve što je hrvatsko", ali i njihovih parnjaka s druge strane ideološke crte razgraničenja.

Vjera i crkva nisu isto

Jednako militantnih - premda malobrojnijih - ateističkih ekstremista koji su pokojniku zamjerili "izdaju" te katolički obred i pogreb. Oni prvi zaboravljajući da "sprovod po obredu Katoličke crkve pripada svakom njezinom članu koji je u Katoličkoj crkvi kršten ili je kao već valjano krštena osoba u nekoj nekatoličkoj kršćanskoj zajednici stupio u puno zajedništvo Katoličke crkve" (www.spomen.hr) a oni drugi da je vjera duboko osobna stvar.

Koja, kažimo i to, nema baš nikakve veze sa samom institucijom Crkve. Najmanje s većinom onoga o čemu s oltara grme hrvatski biskupi, svećenici koji slave NDH i katolibanske udruge.

Okidač za ove kolumnističke retke je "post" jednog prijatelja na nezaobilaznom Facebooku koji je zapisao: "Nevjerojatno mi je da postoje ljudi koji sebi uzimaju za pravo kritizirati svećenika na sprovodu Predraga Lucića, koji smatraju da je time on na kraju "pokleknuo" pred institucijom i društvenim pojavama koje je kritizirao.

Razočarao ih je katolički obred! Vjera je duboko intimna stvar, nije nužno povezana s institucijom (Crkvom), taj svećenik je pritom Lucićev stric. Takav agresivni ateizam nije ništa drukčiji od religijskih fanatika. Poštujte pokojnika i njegovu posljednju želju, taman da je odlučio dovesti one iz Hare Krišna da bubnjaju! Tko ste vi da drugima sudite?!".

Kako točno! Ujedno i prava pravcata dijagnoza shizofrenije hrvatskog društva razderanog po svim šavovima pseudo-ideološkim a suštinski idiotskim, ljigavim i gadljivim govorom mržnje i netrpeljivosti prema svakom drugom i drugačijem.

Je li se Lucić, pristojno rečeno, svojom posljednjom voljom "olakšao" po svemu što je za života pisao može se zapitati (i k tome bolesno naslađivati) samo licemjer koji se lažno predstavlja kao vjernik ili pak ateistički fundamentalist koji, hvastajući se da je "štovatelj" Predragovog djela, nikad nije razumio ni riječ od onoga što je i o čemu je pisao. A Predrag im se, eto, čak i vlastitim pogrebom još jednom narugao, ogolivši ih na ono što su oduvijek bili i što jesu: bijednici i gadovi.

Krenulo ih, ajde...

A sasvim bi se sigurno narugao i novom valu cenzure koji je poplavio sve hodnike na Prisavlju. I još jednom popuštanju ucjenama i prijetnjama dijela braniteljskih udruga - u konkretnom slučaju udruga udovica branitelja - s medijskom i inom logistikom u turbo-desničarskim krugovima zbog kojih je s programa HRT-a skinuta najavljena komedija Pave Marinkovića "Ministarstvo ljubavi". Zašto? Pa zato jer, kako drže i udovice koje ga nisu gledale, smeta njegovo "degradiranje Domovinskog rata".

Pa je, kad je već krenulo, "odgođeno" i prikazivanje Grlićevog "Ustava Republike Hrvatske".

Teza o braniteljskim udrugama kao ovodobnom SUBNOR-u - o čemu sam i sam u ovoj kolumni godinama pisao - možda je ponovo potvrđena. Baš kao i popustljivost Države i institucija koje spuštenih gaća uz tubicu vazelina pristaju na njihove ucjene.

Čak i na notorne bedastoće poput zahtjeva o odgodi Noći kazališta, uplitanja u školske programe i teatarske predstave, diktiranja uvrnutih mjerila domoljublja i podobnosti, uskrate slobode govora, pisanja, a valjda i mišljenja. Da se ne govori o prosvjedima u Savskoj, prijetnjama plinskim bocama ili ultimatuma Vladi u rješavanju spora u Savudrijskoj vali...

Uz podršku Ministarstva branitelja i ministra Medveda kao samoimenovanog ministra cenzure i političkog komesara. Branitelji kao SUBNOR? Ili možda ipak - ne? SUBNOR je godinama u Jugoslaviji služio kao "ideološka pesnica" i batina kad god je trebalo "iz baze" partizanskih veterana, prvoboraca i čuvara svetog plamena "socijalističke revolucije" opandrčiti po ideološkim skretanjima u kulturi i pop-kulturi, no da se itko od "subnorovaca" usudio bez pitanja upetljati u državne poslove, u trenu bi dobio po nosu. I pesnicom i šakom. Stoga su bili "kuco" kad se Tito družio s Nixonom a socijalistička Jugoslavija imenovana "američkim komunističkim saveznikom".

Dopizdili i Bogu i vragu

Nisu zucnuli ni dok je Broz u Vatikanu "divanio" s (danas blaženim) papom Pavlom VI., a još manje dok su Brijunima prošetavali "kapitalistički" selebovi, pripaljujući Castrove "cohibe" i nazdravljali s Maršalom odležanim Chivas Regalom.

Možda je baš zato krajnji tren da se pojedine braniteljske udruge i medvjeđu družinu prestane uspoređivati sa SUBNOR-om. I - zajedno s katolibanskom braćom - nazove pravim imenom: štetočinama demokracije "krajnje iskrivljenog pogleda na društvenu stvarnost".

Uzgred rečeno, ovaj citat u navodnicima nije napisao nitko od feralovaca, "jugonostalgičara" i "judoškudaša" već nimalo "lijevi" kolumnist "Večernjaka" Zvonimir Despot. Jer, ajmo biti prostački iskreni, dopizidili su više i Bogu i vragu.

Naslovnica Zona sumraka