Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Il comandante i Maršal

Hoće li Kuba nakon Castrove smrti i očekivane „amerikanizacije“ otoka temeljito nagrabusiti? Hoće li dovraga otići i besplatna zdravstvena skrb, mukte školovanje na račun države i male no sigurne mirovine? Možda - baš kao i u Libiji nakon brutalnog odstranjivanja Gadafija - doista hoće

Smrt Fidela Castra očekivano je bila hit dana (i to ne jednog već njih više) u svijetu elektroničkih medija i na društvenim mrežama s obilatom dozom ganutljivih posveta „il comandanteu“ te ljutim opaskama o ne baš demokratskom i humanom karakteru njegova režima.

Usporedbe s aktualnim domaći prijeporima oko Tita nameću se same od sebe. No jesu li Castro i Broz - koje je osim ideologije zbližavala i opjevana jebežljivost te strastveno pušenje cigara - bili parnjaci? I jesu i nisu. Naravno, nemam neposredno iskustvo života na Kubi no usporedba Titove Jugoslavije i Castrove Kube govori o dva različita svijeta.

Tito se - baš kao i Castro nakon revolucije - brutalno obračunao sa svim neprijateljima, uskratio demokratske izbore, uspostavio vlast svojih naoružanih gerilaca i pristao uz SSSR. Onaj Staljinov, a ne Hruščovljev s kojim se - zbog posve drukčijih povijesnih okolnosti - brzo sukobio i krenuo putem pragmatičnog balansiranja između „istoka“ i „zapada“.

Kao i Castrova Kuba, i Titova Juga bila je česta tema aktivista „Amnesty Internationala“. Kao i na Kubi, zbog imalo glasnije kritike „jedine ispravne politike“ ili „najvećeg sina naroda i narodnosti“ robijalo se, no - najkraće rečeno - Jugoslavija je svijetu dala „socijalizam s ljudskim likom“, a Kuba „socijalizam praznog želuca“.

Kod Tita su stvari bile jasne: ako se niste pačali u jednopartijski monopol i njegove poluge (totalitarističke) vlasti, ni Država se nije mnogo dirala u vas. Dapače, standard je - unatoč trajnim gospodarskim krizama i deklarativnim
reformama - vrtoglavo rastao baš kao i jugoslavensko građanstvo te njegova srednja klasa.

Sovjetski satelit

Na Kubi je stvar bila posve drukčija. Jer - ne samo zbog američkog embarga - Castrova je karipska država bila sovjetski satelit te potpuno ovisna o volji Kremlja. Nije bila - poput Zapadnog Berlina - na aparatima održavan blještavi izlog jednog „idealnog“ političkog sustava i svjetonazora već zapušteno stražnje dvorište velikog sovjetskog imperija. Iz kojeg se bježalo - baš kao danas sa Bliskog i onog malo daljeg Istoka - i u splavovima od traktorskih guma i na „luft-madracima“. Bez obzira na brojne opasnosti i žrtve.

Baš kao i Tito, i „il comandante“ i njegov najuži krug imali su lifestyle bitno drukčiji od onog drugova sa dna kace, a njegov „budoar“ redovito se punio „drugaricama“ na koje bi jebežljivi Fidel bacio oko. Baš kao i Broz, i drug Fidel je uživao u dvadesetak luksuznih vila i imao na raspolaganju privatni otok. I golemo osobno bogatstvo o kojem je 2014. u knjizi posvjedočio Fidelov dugogodišnji tjelohranitelj Juan Reinaldo Sanchez.

No za razliku od Maršala koji je - premda nakinđuren u operetnim uniformama svih rodova vojske i policije - zagovarao nesvrstanost i miroljubivu koegzistenciju, deseci tisuća Kubanaca su po naredbi „il comandantea“ u ratnoj odori (jer revolucija uvijek teče!) izginuli u Angoli kao „intervencionisti“ na strani MPLA u borbi za „našu stvar“.

Onako kako su Ameri ginuli u Koreji i Vijetnamu. Ili kako danas ginu u Afganistanu, Iraku, Siriji... Kubanci su od 1975. sve do 1991. u Angoli bili najamni patuljci koji su - za meso i brašno, ruske traktore i „moskviće“ - odrađivali prljavi posao za gazde iz Kremlja. Isti onaj posao koji su preuzeli prihvativši ruske rakete na puškomet od Floride i zamalo izazvali treći svjetski rat.

Cuba libre?

Castra ovih dana oplakuju i domaća i svjetska ljevica. Oni isti ljudi koji se kunu u ljudska prava, koji su "i um i srce" posvetili borbi za ljudsko dostojanstvo imigranata, manjinaca svih boja i seksualnih orijentacija, „liberali“ kojima je navodno svaki totalitarizam stran. Apsurd? Naravno. A upravo o njemu ovih je dana progovorio i James Kirkupp u „Telegraphu“, retorički se zapitavši kako itko tko je posvećen ljudskim pravima može oplakivati Fidela Castra, čovjeka koji je ubijao i tlačio vlastiti narod.

A ispalo je da može. Jer današnju ljevicu - baš kao i desnicu - baš nešto ne zanimaju nijanse. Ili si s nama ili protiv nas, pa radilo se o Castru ili Titu. O„il comandanteu“ koji je poveo revoluciju ne bi li sirotinji dao osnovne uvjete za život i svrgnuo korumpirani i bestijalni Batistin režim, a potom sličnom brutalnošću gušio svaku opoziciju ili o pobjedničkom antifašističkom „maršalu“ koji je naredio ili žmirio na poratne egzekucije.

Jedan moj pametni Facebook prijatelj ovih je dana zapisao: „Pravi krah komunizma nije u tome što nije proizvodio dovoljno mesa ili 'traperica' ili videorecordera i automobila. Komunizam je dao svima električnu energiju, obrazovanje, zdravstvenu skrb i mirovine, no uskratio im je osnovni osobni ljudski dignitet. Bilo je to najočitije u masovnom egzodusu kad god je bilo koja komunistička (čvrsto čuvana - op.Z.G.) granica čak i samo malko napukla.“

Titova Jugoslavija je, pak, imala otvorene granice. Barem od šezdesetih godina pa do svojeg raspada s famoznim „crvenim pasošem“ mogao si kamo hoćeš. S njim si se mogao i vraćati - naravno, uz uvjet da se nisi u inozemstvu kao politički emigrant pačao u postojeće dogme - te gastarbajterske novce ulagati u višekatnice u rodnim vukojebinama, u bagere i mercedese te pokretati male (no vraški lukrativne) biznise... Ne samo na Kubi nego svuda pod sovjetskim skutom o tome se ni sanjati nije moglo.

Hoće li Kuba nakon Castrove smrti i očekivane „amerikanizacije“ otoka temeljito nagrabusiti? Hoće li dovraga otići i besplatna zdravstvena skrb, mukte školovanje na račun države i male no sigurne mirovine? Možda - baš kao i u Libiji nakon brutalnog odstranjivanja Gadafija - doista hoće. No za to su jednako krivi pohlepni Ameri i Kubanci iz egzila (koji - onako kako se to događalo i kod nas - poput strvinara čekaju povratak na rodnu grudu kao „osloboditelji“) kao i sam Fidel.

Koji je Kubu lišio demokratskog iskustva, malog poduzetništva, osnovnih ljudskih prava kao preduvjeta za kakvu-takvu mirnu (ili bezbolniju) tranziciju iz socijalizma u kapitalizam.

Očekivana „kriva srastanja“

Castro će za buduća možebitna kubanska „kriva srastanja“ biti jednako kriv kao i Tito i SKJ za ona hrvatska (ex- jugoslavenska) tranzicijska. Koja su bila (a dijelom i ostala) temeljena gotovo isključivo na iskustvu državnih
aparatčika koji su 1990. napustili Partiju i spremno navukli novi dobitnički dres HDZ-ovih boja.

Tko će za Castrovom - ili, bolje kazati Raulovom - Kubom najviše žaliti? Turisti i nekritični „lijevi“ nostalgičari. Najviše američki i zapadnjački „namjernici“ koji su nakon otvaranja otoka turistima Kubu doživljavali kao tematski park zamrznut u (nostalgičnim) pedesetima s oldtimerskim buicima, cadillacima i chevroletteima na ulicama, jeftinom daiquiriju u cocktail barovima nekoć blještavih hotela, u lovu na sabljarke i romantičnim zvucima sona i bolera koje je svijetu - taman kad se Kuba malo otvarala - otkrio Ray Cooder s Buena Vista Clubom.

Nimalo ne sumnjam da će ih ubrzo zamijeniti konfekcija globalne pop glazbe, uniformirani dućani Gapa, Tommyja Hilfigera, H&M-a, automobili koje srećete i u Europi i Sjedinjenim Državama, fast-food McDonaldsa, Kentucky Fried Chickena, Burger Kinga i Starbucksi...

A to, valjda, ide ruku pod ruku s onim drugim dijelom „paketa“; s ljudskim pravima, slobodom govora, poduzetništvom, rastom standarda... ali i socijalnim razlikama, imanjem i neimanjem. S brutalnim kapitalizmom. Zapravo sa svim onim zbog čega su, riskirajući život, desetljećima Kubanci napuštali raspjevani i idilični rodni karipski otok.

Naslovnica Zona sumraka